hren
 

FILMSKI OSVRT ZRINKE PAVLIĆ
U švedskom filmu 'Granica' redatelj Ali Abbasi kroz fantastičnu nam je priču o pripadnicima druge vrste koji žive među ljudima htio ispričati nešto o drugima i drugačijima. I ne samo to. Htio nas je suočiti i s time da, koliko god prosvijećeni i napredni bili na riječima, u stvarnosti osjećamo nelagodu kada se suočimo s nekim tko je DOISTA drugačiji od nas.

Redatelj Ali Abbasi stvarno nam je jako htio reći nešto o drugima i drugačijima i o našem odnosu prema njima. Pritom nam nije samo htio ispričati priču. Htio nas je i suočiti s time da, koliko god prosvijećeni, napredni i tolerantni bili, u susretu s onima koji su jako drugačiji od nas - svi osjećamo nelagodu.

Kako je to učinio? Pa eto, uzeo je kratku priču švedskog pisca Johna Ajvidea Lindqvista - istog onog po čijoj je priči snimljen sjajan i uspješan film 'Neka uđe ona pravi" (Let the Right One In) iz 2008. - te je zajedno s autorom priče preradio u scenarij o mladoj ženi Tini, koja radi na graničnom prijelazu u jednoj švedskoj luci, gdje je posebno cijenjena zbog svojih posebnih vještina. Tina, naime, može namirisati krivnju, stid, strah i zlo, pa stoga bez greške njuši krijumčare i švercere, a njezine su posebne moći, čini se, povezane s time što Tina, kako sama objašnjava, ima genetski poremećaj zbog kojeg izgleda drugačije od ostalih ljudi.

Tinu okolina uglavnom doživljava samo kao ružnu. Njezine su crte lica neobične za homo sapiensa i izgleda kao druga inačica inteligentne humanoidne vrste - pomalo kao neandertalka. No tkogod je sretne - osim njezinih kolega s posla koji cijene njezinu neobičnu vještinu i oca, koji je voli - ne zamara se mnogo ničim drugim u vezi s njom, osim njezinim izgledom. Tina i samu sebe doživljava kao deformaciju jer tako naziva sve ono što je na njoj drugačije od većine ostalih ljudi. Tako svoje tijelo, lice, navike, ponašanje, pa čak i osjećaje, objašnjava čak i osobi koju upoznaje tijekom filma - Voreu, koji se po mnogome čini sasvim nalik njoj.

Tina se stidi svojih različitosti, skriva ih, pa sve ono što najviše voli - radi u samoći. Šeta šumom bosa, uživajući u dodiru golih stopala s mekom mahovinom, prijateljski se zbližava sa životinjama na smireniji i radosniji način nego ijedno drugo ljudsko biće oko nje, pa čak i ona koja vole životinje (kao njezin partner Roland, koji tobože obožava pse, a drži ih u kavezu). U prirodi, u samoći, Tina je najsretnija i najslobodnija - kupa se gola u jezeru i jedino se tada osjeća slobodno. U svim drugim situacijama Tina nastoji privući što manje pozornosti pa suspreže svoje želje, emocije i nagone.

Tinina se priča, međutim, počinje razvijati u drugačijem pravcu kada joj se na graničnom prijelazu dogode dvije stvari. Prva je još jedan uspjeh u poslu - uspijeva nanjušiti čovjeka koji u zemlju krijumčari memorijsku karticu s dječjom pornografijom, zbog čega je ubrzo angažira i kriminalistička policija. Otprilike u isto vrijeme i na istom mjestu upoznaje i Vorea, osobu koja joj nalikuje po fizičkim karakteristikama, odnosno 'neandertalskim' crtama lica, ali i još po mnogočemu drugome. Od ta dva događaja Tinin se život mijenja u dvije različite, ali na kraju međusobno isprepletene pripovjedačke linije - jednoj koja govori o Tininu otkrivanju i prihvaćanju vlastita identiteta te drugoj - kriminalističkoj priči vrlo blizu žanru skandinavskog noirea. Obje se priče na kraju raspliću u istoj točki, ali nju ćete morati otkriti sami, gledajući film.

Ono što je za ovaj film važno jest to da vam scenaristi i redatelj ne pokušavaju približiti glavnu junakinju tako da vam ona bude što simpatičnija ili dopadljivija. Dapače, oni čine sve da biste u susretu s njom osjetili nelagodu - od prikaza njezinih žudnji povezanih s insektima i crvima, preko prikaza njezina tijela s ožiljkom od odrezanog repa pa sve do njezine suzdržanosti prema ljudskom rodu, koja nerijetko izgleda kao otvoreni animozitet. Tina i Vore u mnogim su aspektima bliski ljudima - mogu biti funkcionalni u ljudskom društvu, inteligentni su kao i ostali ljudi, govore istim jezikom, kreću se isto kao ostali ljudi, nose ljudsku odjeću, imaju isti osjećaj za dobro i zlo, ljubav i mržnju, strah i odvažnost... Samo se od ostalih ljudi razlikuju toliko da čak i sami imaju potrebu skrivati neke ključne stvari o sebi, kao što su, primjerice, potpuno drugačije genitalije i njihova povezanost s rodnim identitetom, potpuno drugačiji način razmnožavanja i generalno, seksualnost koja je, iako slična, dovoljno udaljena od uobičajene 'ljudske' da bi ostali ljudi pred njom vjerojatno zazirali. Recimo to samo ovako - Tina i Vore imaju ono što bi i svi ostali ljudi prepoznali kao 'vaginu' i 'penis', ali oni kod njih funkcioniraju drugačije i znače nešto drugo nego kod većine ljudi.

To je, kao što nam je svima i predobro poznato, dovoljan razlog da se boje otkrivanja svoje spolnosti pred drugim ljudima. To im je, kao što znamo i iz primjera u stvarnosti, dovoljno dobar razlog da svoju seksualnost skrivaju - ponekad čak i sami od sebe.

Autori su, dakle, glavnim junacima filma dali sve one razlike koje bi kod drugih ljudi mogle izazvati nelagodu, a opet su ih ostavili dovoljno sličnima da mogu funkcionirati unutar ljudskog društva. Kako okrutno, zar ne? Ili možda ipak nije? Već od samog početka filma postaje, naime, jasno - a s njegovim nastavkom postat će i još jasnije da je priča koju gledamo bajka ili basna, alegorija, simbolična priča. Tina i Vore u filmu možda jesu pripadnici druge vrste, ali ono što nam se tim filmom pokušava poručiti jest da upravo tako kako se među ljudima osjećaju Tina i Vore, pripadnici vrste koja je slična ljudskoj vrsti, ali joj ne pripada - tako se među ljudima osjećaju i neki pripadnici ljudske vrste koji su po nečemu drugačiji od većine.

U svemu tome, međutim, Lindquist i Abbasi otiši su korak dalje. Tinu i Vorea, rekoh, nisu učinili nimalo dopadljivima, čak ih nisu ni pokušali romantizirati, naglasiti njihove osjećaje, patnju, pa ni konkretne razloge njihova straha, nelagode, skrivanja. Učinili su ih osobama u čije se ime ne ispričavaju i osobama koje je ponekad, zbog količine crva i insekata koje jedu, potomstava koje drže u frižideru, pa i osjećaja koje gaje - teško simpatizirati. Suočili su nas s time da, koliko god mi bili tolerantni i prosvijećeni na riječima i stavovima - u prihvaćanju onih koji su različiti od nas imamo granice. A kada se granica različitosti koju prihvaćamo prijeđe - onda nastupa zbunjenost, gađenje, strah. I onda je potreban samo malen korak prema okrutnosti. Nije se lijepo suočiti s tom spoznajom, pa makar to bilo samo pred ovakvim jednim filmom, u kinodvorani.

Pritom valja napomenuti da autori ne štede ni svoje junake. Tina i Vore, iako pripadnici iste vrste koja živi među ljudima i iako oboje žrtve ljudske netolerancije pa i okrutnosti prema različitima - različito su reagirali na život među ljudima. Tina, koja jest izolirana i odbačena, ipak je u ljudskom društvu pronašla kakvu-takvu svrhu u prepoznavanju dobra i zla na jednoj sitnoj, ali bitnoj institucionalnoj funkciji. Njezin je moral zbog toga nepomućen - ona se unatoč osjećaju izolacije od ostatka ljudskog roda odbija predati zlu i osveti, ne želi nauditi onima među kojima živi pa makar i oni njoj svakodnevno nanosili bolne rane. Vore nije bio te sreće. Iako oduvijek svjestan svojeg identiteta i ponosan na nj, nije u ljudskome svijetu uspio pronaći svoje mjesto i osjećaj odbačenosti odveo ga je na mračnu stranu. On se želi osvetiti ljudima. Ne želi im se prilagoditi, želi ih kazniti i u zbog toga je spreman iskoristiti one najgore među ljudima.

Na kraju filma nekako ćete shvatiti oboje, ali možda ipak malo bolje Tinu. Shvatit ćete je jer je sličnija 'nama' i ne želi nauditi 'nama'. To je samo još jedna strijela u srce koju nam je ispalio Ali Abbasi, ne dajući nam da nijednog jedinog trenutka zaboravimo sljedeće - koliko god bili širokogrudni i spremni na širenje horizonata, svi ipak mjerimo svijet svojim mjerilima. I za sve, baš za sve postoji granica. Što ćemo učiniti kada je netko u našoj blizini prijeđe? Hoće li se morati skrivati od nas?

Izvor: tportal.hr


KOMENTARI: