hren

Nedavna najava da bi se dobna granica za umirovljenje žena povećala od 2008. godine kako bi se u tome izjednačile s muškarcima izazvala je burna reagiranja, među ostalim i predstavnika oporbenih stranaka, no ta ideja nije nikakva novost.

Upravo rečenica u kojoj se navodi da bi, nakon što 2008. završi prijelazno razdoblje i stupe na snagu puni uvjeti za mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (po kojima žene u starosnu mirovinu mogu sa 60, a muškarci sa 65 godina), »trebalo početi razgovarati o mogućnosti izjednačenja dobne granice za umirovljenje žena i muškaraca« dio je Strategije razvitka Hrvatske u 21. stoljeću. A taj je dokument još 2002. godine prihvatila vlada Ivice Račana.

Jednako kao i u današnjim raspravama, u dijelu Strategije koji potpisuju viši savjetnik Svjetske banke Zoran Anušić, Vlado Puljiz, profesor Studija za socijalni rad na zagrebačkom Pravnom fakultetu, te Ljiljana Marušić i Mihovil Rismondo, savjetnici u HZMO-u, spominje se ideja da bi povećanje dobne granice za umirovljenje žena na 65 godina trebalo provesti postupno od 2009. do 2018. Štoviše, u dokumentu se preporučuje da bi se već nakon 2018. mogla otvoriti rasprava o povećanju dobi za odlazak u mirovinu za oba spola na više od 65 godina, na 67 ili 68 godina, o čemu se također nedavno govorilo u javnosti. Zadnji put nakon što su objavljene pojedinosti iz Pretpristupnog programa za EU, što ga potpisuje vlada Ive Sanadera i u kojem piše da će zbog održanja stabilnosti mirovinskog i gospodarskog sustava svakako biti potrebno raspravljati o izjednačenju dobne granice za mirovinu, ali i o povećanju te granice vjerojatno za oba spola bliže 70. godini. Zato ne treba sumnjati da će neka buduća vlada morati prihvatiti sličnu odluku i izmijeniti propise.

Stručnjaci Svjetske banke te Studija za socijalni rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu i 2002. godine su, kao i sad, upozoravali na probleme u financijskoj održivosti mirovinskog sustava, prvenstveno zbog loše demografske piramide, ali i posljedica rata i tranzicije (u kombinaciji s privatizacijom). Između 250.000 i 300.000 građana, umjesto na burzu ili na novo radno mjesto, poslano je na evidenciju HZMO-a. Cijelo to razdoblje obilježio je pad broja uplatitelja doprinosa te rast broja umirovljenika i deficita u mirovinskoj blagajni. U reformu mirovinskog sustava, u sklopu koje je povećana dobna granica za umirovljenje, a sustavu generacijske solidarnosti dodani su obvezan drugi i dobrovoljni treći mirovinski stup, Hrvatska je krenula nakon pet, šest godina u kojima su troškovi mirovinskog sustava porasli 125 posto, a BDP samo 64 posto. Time se udio mirovinskih izdataka u BDP-u povećao sa 9,7 posto u 1994. na 13,3 posto 1999. godine. Ti su trendovi uzrokovali sve veće deficite u mirovinskom sustavu što je na kraju padalo na teret proračuna.

Rastao je i udio prihoda iz proračuna u ukupnim prihodima HZMO-a s približno 10 posto do 1990. na oko 33 posto u 1999., zatim na 35 posto u 2000. te na čak 40 posto u 2001. godini, uglavnom bez povećanja mirovina (pogotovo do 1999. godine), osim njihovih redovnih usklađivanja. Dio tog tereta odnosi se na troškove za isplatu mirovina koje država podmiruje iz proračuna (mirovine po posebnim propisima, odnosno povoljnijim uvjetima), no veći dio odlazi na troškove za isplatu redovnih mirovina.

Zahvaljujući reformi, zaustavljen je porast troškova mirovinskog sustava i zbog usporenog pristizanja novih umirovljenika na evidenciju HZMO-a. Po riječima ravnatelja Mile Rukavine, Zavod je u 2006. naplatio oko 16,9 milijardi kuna doprinosa, a za isplatu mirovina (bez nekadašnjeg dodatka od 100 kuna i šest posto te povećanja mirovina iz 2002. godine i bez mirovina po posebnim propisima) trebalo je oko 16,3 milijardi kuna. Za isplatu dodatka od 100 kuna i šest posto koji je u međuvremenu uključen u mirovinu te povećanja mirovina iz 2002. po skali od 0,5 do 20 posto, država iz proračuna mora osigurati još približno 6,5 milijardi kuna, a nešto manje i za povlaštene mirovine. Redovne se mirovine financiraju iz proračuna, ali su se umirovljenici izborili za njihovo povećanje, što mora financirati država.

Stručnjaci tvrde da će učinci povećanja dobne granice za umirovljenje biti tek srednjoročnog karaktera. Trenutni odnos između broja umirovljenika je jedan naprema 1,4 no, dugoročno, ta bi se stopa opet mogla mijenjati na štetu radnika. Predviđanja glede porasta broja ljudi starijih od 65 godina u ukupnom broju stanovnika i očekivane stope fertiliteta upućuju na to da bi se poslije 2030. odnos broja umirovljenika i zaposlenih opet mogao pogoršati i da bismo oko 2040. godine na jednog umirovljenika mogli imati tek - 1,2 radnika. Do tada, broj starijih od 64 godine mogao bi se povećati oko 40 posto, odnosno s približno 16 posto u 2000. godini na više od 22 posto ukupnog stanovništva. Procjenjuje se i da bi se u tom razdoblju mogao udvostručiti udio ljudi starijih od 80 godina i istodobno znatno smanjiti broj radno sposobnih stanovnika.

Jasno je da uz te projekcije dob u kojoj će pravo na mirovinu ostvarivati žene ili dob u kojoj će to pravo ostvarivati oba spola nije samo pitanje političkog predznaka trenutne vlasti ili pitanje jednakosti spolova, nego ozbiljne stručne rasprave. Redovne i(li) više mirovine moguće su isključivo na tri načina: povećanjem stope doprinosa, višim izdvajanjima iz proračuna ili povećanjem dobne granice za mirovinu, što uključuje dulje razdoblje uplaćivanja doprinosa. Budući da se nastoji smanjiti pritisak poreza i doprinosa na cijenu rada i udio troškova iz proračuna, realno je očekivati da će se svaka vlada odlučiti upravo za podizanje dobne granice. Sretna je okolnost za dio osiguranika da bi razgovori o tome trebali početi kad oni već budu - u mirovini.
»Nelogično je produljiti radni vijek, a svake godine proizvoditi nove radnike koji se nemaju gdje zaposliti«, kaže Vladimir Jordan, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika. Ta bi politika mogla negativno utjecati na razvitak Hrvatske. HSU u predizbornom programu predviđa bolje definiranje rada starijih ljudi, osobito kad je riječ o povremenom radu ili na četiri sata. »Osim na osnovi ugovora o djelu, sad se ne može drukčije iskoristiti te doprinose, pa ćemo predložiti rješenje poput student-servisa«, kaže Jordan.

»Prerano je govoriti o povećanju dobne granice za umirovljenje za oba spola, jer smo tu promjenu uveli tek prije pet godina«, drži saborski zastupnik SDP-a i bivši ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović. Dodaje da ipak treba razmišljati o izjednačenju žena i muškaraca, ali najranije za pet, šest godina. »Država za to mora osigurati uvjete«, kaže Vidović, a jedan od prvih je ravnomjernija podjela kućanskih poslova. Treba razviti i mrežu servisa koji podupiru obitelj: od čuvanja djece do pomoći u kući i dostave hrane. »Tek se tada može govoriti o izjednačenju žena i muškaraca. Predložio bih smanjenje dobne granice za muškarce, odnosno da oba spola odlaze u mirovinu sa 63 godine. Posebnim profesionalnim osiguranjem treba omogućiti da se razlikuje dobna granica za umirovljenje u određenim profesijama, jer nije isto raditi sa 65 u državnoj službi ili na gradilištu«, ističe Vidović.

Izvor: Vjesnik


KOMENTARI:

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij