PUTOVANJE DUGO PETNAEST GODINA
Zanimljiva priča dogodila se ovih dana u Trogiru kada se gitara koju je godinama tražio Željko Bebek, ponovo našla u njegovom vlasništvu. Zaslužan za ovu lijepu gestu je Čiovljanin Robert Rimac, zaljubljenik u gitare, fotografiju, informatiku i wind surfing. S Robijem sam popričao kako bi saznali detalje ove zanimljive priče o gitari.

Tko je Robert Rimac, odakle je i čime se bavi?

Tko sam ja... informatičar, snimatelj, fotograf, surfer, glazbenik – ukratko čovik u ranim 30-tima s puno ljubavi i hobija, a jako malo vrimena.
Glazba je bila neizbježan dio mog  djetinjstva. Čača je ima jednu staru gitaru sa dvi gornje žice, a kako se u mojoj familiji sluša rock, šta'š drugo svirat na te dvi žice nego Smoke On The Water. I tako san ja u ranoj dobi ima veliko zanimanje prema tom instrumentu. S 8 godina san počeo pohađati Trogirski mandolinski orkestar „Kvadrilju“ u vodstvu maestra Šime Ercegovića. Dugo godina sam bio aktivan član i s velikim brojem nastupa i turneja po državi i Europi, prepustio sam svoje mjesto gitariste mlađim generacijama.

Otkud takva zagriženost prema glazbi? Imate li kakav bend ili je sviranje gitare isključivo za vlastiti gušt?

S nekih 11 godina, roditelji su mi kupili prvu električnu gitaru i tu počinje moje rokersko izražavanje.
Srednju školu sam pohađao u Varaždinu. Vrlo brzo sam pronašao „ekipu“ i osnovao bend s kojim sam nastupao po raznim koncertima i motorijadama.
Po povratku sam nastavio tradiciju osnivajući novi band „Midnight Train“ koji također nastupam na motorijadama. Tri puta smo imali tu čast da nas ugosti Moto klub „Sjene“. Svirali smo i na jednom njihovom Winter partyu. Band se nažalost raspao, ali ljubav za sviranjem je ostala.

Posljednjih 7 godina sviram na takozvanom „Nehaj Jam Session-u“ na koji  sam posebno ponosan.
Vlasnik Nehaja 2, Marin Vuletin i moja malenkost došli smo na ideju organizacije takve vrste svirke.
Kako je ovo istinski jam session i kako se radi o ljudima koji se ne vide cijelu godinu ili čak upoznaju netom  prije nastupa, ovaj nastup je uvelike nabijen emocijama. Članovi samog jam-a (velika većina) ne živi u Hrvatskoj. Nikša Sorić(Bolonja) koji sad rastura u talijanskom bandu Tazebao, Ante Anđelić i Frane Ljubica (Amsterdam), Marjan Vrankulj (Belgija), neizostavni Died Daems (Belgija), Francis Perez (Belgija) koji je inače gitarist grupe Vaya Con Dios, Rei Satoshi (Japan) samo su neki od članova te nekolicina nas koji smo „lokalci“. 

Nedavno ste otkrili da posjedujete gitaru koju već dugi niz godina traži Željko Bebek?

Ja uvik kažen svojoj ženi... „Neki kupuju slike i višaju po zidovima, a ja gitare. Lipše su mi od iti jedne slike, a ti ih ne moraš brisat jer ih svaki dan uzmen bar na po ure u ruke. „

Kako san ja glazbeno zaosta tamo negdi u 70-tima i 80-tima, tako su mi i instrumenti iz tih perioda.
Ova gitara zbog čega je i sama ova štorija ispričana je Angelica (12-žica) akustična gitara napravljena početkom 70-tih u Japanu. Ja sam tu gitaru kupio u Sinju prije 7-8 godina od prijatelja jer sam tražio isključivo akustičnu s 12 žica. Ova mi je zapala za oko te mi je on sam prilikom predaje obrazložio da se radi o gitari Željka Bebeka. Al kako je to kod nas poznato rekla-kazala, nisam se previše obazirao na tu informaciju.

I sad priča postaje zanimljiva. Prije mjesec dana me nazvao sam Željko Bebek. Uredno se predstavio i pitao me za gitaru. Kako ja svoje gitare ne prodajem, bio sam u dilemi. Međutim pošto iznimno poštujem Željka kao glazbenika i kako je to dio opusa glazbe s kojim sam odrastao, odlučio sam se naći s njim.

Došao je po nju u Trogir. Možete li nam opisati kako je izgledao vaš susret?

Susret se desio netom prije njegovog nastupa u Dubrovniku. Željko me nazvao i dogovorili smo susret u Trogiru, u kafiću nedaleko od benzinske postaje. Ja sam ga čekao s prijateljem i svojim sinom Lukom. Ja sam gitaru ostavio u autu jer sam htio vidjeti taj supprise efekt, a i samom mi je bilo teško odvojiti se od nje. Odjednom se pojavio kombi iz kojeg je izašao Bebek sa svojom obitelji i bendom.

Željko mi je prišao sa smiješkom, pružio ruku, sjeo i krenuo pričati „storiju o gitari“. Dva puna sata sam slušao predivnu priču o instrumentu. Ne mogu pričati o nekim detaljima al se nadam da će on jednom to objaviti i da će me spomenuti. On je ostao bez gitare prije više od 25 godina. Pričao mi je o raznim dogodovštinama s njom, pričao mi je o New Yorku i gitari, a šlag na torti je bio kad mi je pokazao sliku Bijelog Dugmeta u kojoj on nastupa s tom gitarom davne 1974. godine. Njegova divna supruga je bila ta koja je preuzela inicijativu za pronalaskom gitare kako ju je sam Željko često spominjao. Dokopala se kontakta prvog vlasnika nakon Željka i onda redom dok nije došla do mog broja.
Kako je priča tekla, u jedno  trenutku sam se ustao, otišao do auta i donio gitaru do Željka. Vidjevši kufer koji je također bio sastavni dio priče, na Željku se vidjela jaka emocija. Kufer je inače bio jako oštećen, no on je taj koji priča cijelu priču i koji je čuvao gitaru dok je ona obilazila svijet.
Vidjevši Željka, i sam sam osjetio koliko je vezan uz nju te mi je i sama odluka bila lakša. Na jednu ruku sam bio tužan što ostajem bez svog instrumenta al opet usrećiti takvog čovjeka, prijatelja, glazbenika takvog kapaciteta kao što je Željko Bebek je neprocjenjivo.
I sad se čujemo, razmijenili smo slike, mailove, kontakte. Uistinu sam sretan zbog cijelog događaja.

Lijepo! Jedna gitara je sada manje u vašoj kolekciji, koliko ih još ima?

U mojoj kolekciji je ostalo još 6 gitara i ne vjerujem da je tome kraj.

I ja se nadam, vidimo se na slijedećem jam sessionu u Nehaju 2. Hvala na ugodnom razgovoru!


KOMENTARI: