Kad nekog privatnog poduzetnika često vidi s gradonačelnikom, upraviteljem škole ili liderom stranke, hrvatski građanin će prvo pomisliti da 'nešto mute'. No, možda rade na javno-privatnom partnerstvu. To znači da udružuju novac i znanja kako bi zadovoljili neku javnu potrebu – izgradili javni vodovod, školu, bolnicu. U Europi ta suradnja odlično funkcionira već desetljeće i pol, a kako je to u našoj zemlji…

U Hrvatskoj se sve više govori o javno-privatnom partnerstvu, pa smo pokušali na jednom mjestu pojasniti o čemu je točno riječ, što se dosad napravilo i kakvi su planovi.

Državna blagajna, kao ni lokalni proračuni, poznato je, uglavnom nisu dovoljni za gradnju zadovoljavajućeg broja javnih škola, bolnica, domova umirovljenika te za kvalitetna ulaganja u infrastrukturu. Stoga se u svijetu, a u posljednje vrijeme i kod nas, pronalaze modeli koji privlače privatni sektor da ulaže u programe ili projekte javnog sektora. Tada nastaje javno-privatno partnerstvo, koje se ugovara kroz niz međusobnih odnosa.

JPP je bilo koja ugovorna suradnja između javne vlasti (Vlade, lokalne samouprave) s privatnim tvrtkama. Javni partner pritom definira ciljeve projekta štiteći javni interes i kvalitetu usluga, dok privatni partner financira, projektira i gradi objekte, a svoj interes vidi u naplati usluga od korisnika kroz koncesiju ili neki drugi ugovoreni oblik naplate.

Logično je da hrvatski građanin pri samom spomenu bilo kakve javno-privatne inicijative (nakon sveopće (ras)prodaje domaćih tvrtki kao i kojekakvih skandala oko namještanja angažmana privatnih tvrtki od strane javnog sektora) ima ovakvu ili onakvu averziju prema miješanju privatnika u javne poslove. Građani se boje da će od svega profitirati samo poduzetnik, da je naziv javno-privatno partnerstvo samo maska. No ako su stvari dobro postavljene i kontrolirane, ne treba se bojati javno-privatnog partnerstva u pozitivnom smislu, jer je doista djelotvorno, a Europska nam je unija odličan primjer za to.

Naravno, bitno je da sve to prođe kroz natječaj i pregovore, i da ugovor precizira svaku pojedinost i jasno odredi obveze, rizik, nagrade obje strane.

Prednosti ovakve suradnje su ogromne, spomenimo samo neusporedivo bržu provedbu projekata, smanjenje troškova, bolju raspodjelu rizika, kvalitetu usluge, stvaranje dodatnih prihoda te kvalitetnije upravljanje samim projektom u gradnji, ali i kasnijim funkcioniranjem.

Dok privatizacija znači potpuni prijenos javne usluge ili pak tvrtke u ruke privatnika koji će dalje poslovati za svoj interes, a ne za javni, JPP je uvođenje privatne uprave u javni sektor kroz jasno definirani, dugoročni odnos između privatnog poduzetnika i javne vlasti. Privatnik će, dakle, po narudžbi javne vlasti osigurati javnu uslugu, kroz financiranje i privatno iskustvo u radu (know-how).

Ugovori mogu biti vrlo fleksibilni i subjekti ne moraju sudjelovati na ravnopravnoj osnovi, već ovisno o svojim mogućnostima. Unaprijed se, dakle, dogovori tzv. stupanj uključenosti svake strane, a time i stupanj rizika i nagrada.

JPP se u Europskoj uniji najčešće realizira tako da se osnuje mješovito trgovačko društvo za obavljanje javnog posla, a drugi način je kroz koncesiju danu privatnom partneru.

JPP i europska praksa

Zemlje Europske unije JPP-u su se okrenule 90-ih kako bi potaknule svoja gospodarstva. Uvidjele su da je na taj način bolje iskorišten novac koji su uložile i da se im se infrastruktura mnogo brže razvija. Danas je to standardna, poželjna praksa u većini zemalja EU-a. Najčešće JPP koriste kad je riječ o gradnji infrastrukture, uslugama zaštite okoliša, javnog prometa i obrazovanja, o zdravstvenim uslugama te turizmu.

Trenutačno privatni sektor u Europi financira 15 posto ulaganja u infrastrukturu. Potrebe rastu, novi projekti su već osmišljeni, pa možemo zaključiti da će privatnici još barem deset godina biti traženi u 'javnim' poslovima. Ta je potreba u našoj zemlji zacijelo još izraženija, jer Hrvatska vapi za novim školama, zdravstvenim ustanovama, rekreacijskim centrima, kulturnim okupljalištima, a gradovi i općine nisu dovoljno bogati da sve sami urede iz proračuna, a jednako tako su i mnogo tromiji u realizaciji projekata od uhodanih privatnih tvrtki.

Hrvatski napori

Hrvatska je Vlada pripremila prijedlog smjernica za provedbu projekata po modelu javno-privatnog partnerstva, a Sabor ga je usvojio. Hoće li smjernice biti dovoljne kako bi se djelotvorno regulirali ugovorni odnosi i poštivala prava i obveze obiju strana? Neki nadležni vjeruju da jesu, dok neki smatraju da bi trebalo čak donijeti posebni zakon. Europska unija radi po smjernicama, pa je vrlo izvjesno da će tako ostati i kod nas.

Smjernice su, dakle, donesene i time bi se praktično moglo krenuti u opsežnije projekte. Nedavno je premijer Ivo Sanader u Saboru predstavio vrlo ambiciozni projekt koji bi se po modelu JPP-a provodio u cijeloj Hrvatskoj. Projekt je nazvao hrvatski new deal, po kojem bi gradovi i općine u idućih sedam godina dobili potrebne ustanove od javnog interesa - vrtići, bolnice, domovi umirovljenika, đački domovi, sportske dvorane.

'Kada bi se gradilo klasičnim modelom', naglasio je pritom Sanader, 'trebalo bi nam 25 godina kako bismo plan proveli u djelo. Modelom JPP-a, sve bi bilo gotovo za samo sedam godina!'

Evo kako je to zamišljeno: Privatne tvrtke gradile bi, uzmimo, škole - uložile bi novac, projektirale i gradile. Zemljište za gradnju osigurala bi lokalna samouprava. Netom izgrađena škola išla bi u privatnu koncesiju koja bi bila izdana na 20 godina. Nakon toga bi škola prešla u vlasništvo lokalne zajednice.

Tako bi se, dakle, gradio niz objekata od javnog interesa.
Za primanje prijedloga ugovora o JPP-u odgovoran je poseban odjel u sklopu Agencije za poticanje izvoza i ulaganja koja će barem zasad, dok se eventualno ne formira posebna agencija, voditi takve poslove.

Dosadašnji primjeri

Najveći broj projekata JPP-a priprema se na području školstva, a dosad je završen jedan takav projekt. Radi se o osnovnoj školi u Virovitici u čijoj su gradnji uz Virovitičko-podravsku županiju sudjelovali i lokalni gospodarstvenici.

Glavni inicijator i pionir JPP-a u Hrvatskoj je varaždinski župan Radimir Čačić. Čačić je u kratkom roku pokrenuo niz projekata JPP-a u Varaždinskoj županiji koji obuhvaćaju gradnju i adaptaciju škola i školskih dvorana. Već je u tijeku dogradnja pet škola i tri dvorane, a nakon ishodovanja građevinskih dozvola, u realizaciju će ući cjelokupan plan koji obuhvaća gradnju dvije nove školske zgrade, 15 dvorana i 27 dogradnji, odnosno rekonstrukcija postojećih škola. Time bi se u samo tri godine osigurale potrebe Županije za idućih 30 godina.

Koprivnica će uskoro dobiti gimnaziju sagrađenu po modelu javno-privatnoga partnerstva. U Zagrebu je nedavno predstavljen projekt prenamjene vojarne Borongaj u sveučilišni kampus koji bi se također trebao realizirati po modelu JPP-a.

Premda po smjernicama JPP-a privatni partner može biti samo domaća tvrtka, u hrvatskoj praksi još se jedan ulagački primjer smatra JPP-om. To je slučaj privatizacije Sunčanog Hvara, čiji je većinski vlasnik nakon niza pregovora s lokalnim vlastima, državom i HFP-om postala luksemburška kompanija Orco koja ulaže u hotelski kompleks.

Napomenimo još da razmatranja bilo kakve gradnje po JPP modelu u našoj zemlji ne protječe bez trzavica te da postoje gorljivi zagovornici takvih partnerstava i oni koji su još uvijek skloniji klasičnoj gradnji i proračunskom modelu. Načelno su svi za JPP, no ne vjeruju svi da smo u ovom trenutku društvo spremno za takve pothvate.

Ipak, dosad ostvareni projekti pokazali su se uspješnima, pa je podrška dobrodošla svakoj ozbiljnoj inicijativi, sve dok se model ne uhoda te se prestane dovoditi u pitanje.

Izvor: Tportal.hr


KOMENTARI:
(Da bi ste mogli komentirati morate biti prijavljeni na Facebook.)

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij