hren

ODRŽIVOST hrvatskog mirovinskog sustava je na prijelomnoj točki. Prema novim podacima HZMO-a, cijela jedna županija ima više umirovljenika od radnika.

U pitanju je Sisačko-moslavačka županija, koja trenutno ima više umirovljenika nego zaposlenih (omjer 0.95 radnika na jednog umirovljenika), a puno bolje stanje nije ni u Šibensko-kninskoj, Karlovačkoj i Požeško-slavonskoj (omjeri 1.03/1.04 radnika na jednog umirovljenika). Prosjek cijele države je 1.25 radnika na jednog umirovljenika, tj. Hrvatska ovog trenutka ima 1.24 milijuna umirovljenika i 1.55 milijuna zaposlenih.

Svaki zaposleni svojim radom uzdržava sebe, svoju obitelji i (skoro) jednog umirovljenika

To u principu znači da svaki zaposleni svojim radom uzdržava sebe, svoju obitelji i (skoro) jednog umirovljenika. Situacija je još gora ako se uzme u obzir broj zaposlenih u javnom sektoru, koji su neto primatelji iz proračuna iz kojeg im se isplaćuju plaće. To što dio plaće koja im je osigurana u proračunu vrate kroz poreze u taj isti proračun ne mijenja tu činjenicu. Broj zaposlenih u javnom sektoru raste iz godine u godinu, pa je prema podacima Ministarstva uprave na kraju 2019. ukupno bilo zaposleno 232.087 ljudi, što je njih 2405 više nego na kraju 2018. Ako se tom broju pribroje zaposlenici Ministarstva obrane, pripadnici obrambenih snaga i zaposlenici domova za starije i nemoćne, onda se ta brojka penje na gotovo 255.000 zaposlenih u državnom i javnom sektoru. 

Kada se oduzme broj zaposlenih u javnom sektoru, jer oni ne pune proračun, dolazi se do podatka da je broj zaposlenih u privatnom sektoru i broj umirovljenika u Hrvatskoj gotovo isti. To je čak i realnija slika trenutne održivosti mirovinskog sustava jer da se ne nadopunjuje razlika između uplata i isplata iz proračuna, onda ne bi uopće bilo dovoljno sredstava iz uplata trenutnih zaposlenika da se podmire sve mirovine u državi. 

Kolika je rupa u mirovinskom sustavu?

2019. se isplatilo oko 40 milijardi kuna, dok se iz doprinosa prikupilo tek oko 24 milijarde kuna. To znači da se iz doprinosa za mirovinsko osiguranje pokriva tek 60% troškova mirovina. Ostatak, oko 16 milijardi kuna, nadopunjava se iz proračuna. 

Mirovinski sustav će biti sve teže održiv. Dapače, on je već sada sasvim neodrživ i održava se iz općeg proračuna države. Sisačko-moslavačka je tek prva županija koja je došla do točke da ima više umirovljenika nego radnika, ostale županije će je za koju godinu slijediti. 

1950. je u Hrvatskoj radilo 8.75 radnika na jednog umirovljenika. 1980. je bio 1.81 milijun radnika i oko 449 tisuća umirovljenika, što je davalo omjer od otprilike četiri radnika na jednog umirovljenika. 1990. je broj radnika porastao na 1.96 milijuna, ali je porastao i broj umirovljenika - na 656 tisuća, pa je omjer pao na oko tri radnika na jednog umirovljenika. 2000. godine broj radnika pada na 1.38 milijuna, a omjer je 1.36 radnika na jednog umirovljenika. 2019. broj radnika raste na 1.55 milijuna, ali još brže raste broj umirovljenika, na 1.24 milijuna, pa je omjer još nepovoljnijih 1.25 radnika na jednog umirovljenika.

Paralelno s padom omjera između radnika i umirovljenika je padao i omjer prosječne mirovine i plaće, od 66.4% 1950., 55.1% 1970., do današnjih 40%.

Sasvim je jasno da je takav trend neodrživ. 

Posebno loš omjer radnika i umirovljenika i u odnosu na druge države EU

Hrvatska ima posebno loš omjer radnika i umirovljenika i u odnosu na druge države EU. Situacija je bila ista i u Jugoslaviji, koja je cijelu povijest imala lošiji omjer radnika i umirovljenika od europskih država. Zanimljivo je da je Jugoslavija imala puno veći udio invalidskih mirovina u ukupnim mirovinama od europskih država, što je naslijedila i održavala Hrvatska. Prosječni udio rashoda za invalidske mirovine u ukupnim rashodima za mirovine 27 zemalja Europske unije 2005. godine iznosio je 15.9 posto, dok su brojke za Hrvatsku znatno veće, 26.2 posto. Ratna stradanja ne mogu opravdati toliku razliku. Isti slučaj je bio u Jugoslaviji sve do njenog kraja, a udio invalidskih mirovina se od kraja Drugog svjetskog rata stalno povećavao. 

Nekoliko revizija invalidskih mirovina zadnjih desetak godina je ipak donekle saniralo taj problem. 

Suštinski problem mirovinskog sustava je sami koncept sustava međugeneracijske solidarnosti, koji se nije puno mijenjao od prvih dana kada je uveden, prije više od sto godina (zavisno o državi). Danas se koristi isti mirovinski sustav koji se koristio u trenutku kada je cijela Europa imala jako velik broj rođenih, tj. kada je bilo puno više mladih ljudi, a puno manje starih. To je omogućavalo danas nezamislive omjere od 9, 10 ili više radnika koji su iz plaće uplaćivali za mirovinu jednog umirovljenika. Samim time su i mirovine bile puno bolje u odnosu na prosječnu plaću.

Danas, kada omjer nije 10 radnika na jednog umirovljenika, kao kada se sustav međugeneracijske solidarnosti uvodio, nego jedva malo više od jednog radnika na jednog umirovljenika, međugeneracijska solidarnost jednostavno nije održiva. 

Ima li rješenja?

Jedino rješenje je postupni prelazak na sustav individualne mirovinske štednje, u kojem bi svaki zaposleni tijekom radnog vijeka sam sebi štedio za vlastitu mirovinu. Hrvatska je i počela polako prelaziti na taj sustav, ali, kao i većina drugih stvari u državi, i to je loše napravljeno. 

Mirovinski fondovi, tj. 2. mirovinski stup većinom ulaže u obveznice pa novce opet vrati državi. Ali čak i kada bi država direktno uzela sve novce iz mirovinskih fondova, što znači da ih uzima vlastitim građanima jer su sredstva uplaćena u 2. mirovinski stup ustvari privatna imovina svakog uplatitelja, to bi bilo dovoljno za manje od 8 godina pokrivanja manjaka uplata mirovinskih doprinosa. U idealnoj situaciji, kada bi se 5% koji se sada uplaćuju u 2. mirovinski stup vratilo u 1. mirovinski stup, opet bi svake godine ostala rupa u mirovinskom sustavu od 9 milijardi kuna jer je trenutna rupa otprilike 16 milijardi kuna, a godišnje uplate u 2. mirovinski stup iznose 6.8 milijardi kuna. Neto imovina obveznih mirovinskih fondova iznosi 119 milijardi kuna, što bi u situaciji kada bi država prisilno oduzela te novce (koji su privatni novci svakog radnika) bilo dovoljno tek za 13 godina pokrivanja manjkova u mirovinskom sustavu, i to pod uvjetom da manjak u mirovinskom sustavu neće rasti i stagnirat će na 16 milijardi kuna godišnje, što nije vjerojatno. 

Čak i nešto toliko radikalno ne bi riješilo temeljni problem, a to je stagnacija broja radnika i veliki rast broja umirovljenika. Hrvatska ima treću najveću stopu ekonomski neaktivnog stanovništva u EU, iza Rumunjske i Italije. Gotovo 35% stanovnika Hrvatske u dobi od 15 do 65 godina je ekonomski neaktivno, dok je prosjek EU 27%, a u Švedskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Estoniji postotak ekonomski neaktivnih iznosi 20%. 

Aktiviranje toliko velikog broja ekonomski neaktivnih ljudi bi privremeno ublažio problem, ali jedino dugoročno rješenje je, ako bi se baš htio održati sustav međugeneracijske solidarnosti, rast broja rođenih. U tom slučaju bi se aktivacijom ekonomski neaktivnih pokušalo prebroditi 20-ak godina do ulaska većeg broja mladih ljudi na tržište rada. Ali demografija i ljudska reprodukcija tako ne funkcioniraju i nemoguće je da u kratkom roku dođe do naglog broja rođenih. 

Hrvatska odumire

Vjerojatno će se morati kombinirati nekoliko mjera, promjene mirovinskog sustava, socijalne politike i demografske politike, ali je sigurno da trenutni model ne funkcionira.

Suludo je misliti da će još uvijek funkcionirati model osmišljen prije više od sto godina, kada su demografske, gospodarske i socijalne prilike bile sasvim drugačije nego danas. 

Dok se to ne dogodi, možemo samo gledati kako županije jedna po jedna ulaze u fazu gdje će u njima stanovati više umirovljenika nego radnika. Teško je pronaći bolji i direktniji primjer postupnog odumiranja Hrvatske.

Foto: HZMO
Izvor : Index.hr


KOMENTARI:

 

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij