PLANINARSKE PRIČE
Da nije planina ne bi bilo planinara ni planinarenja, a da nije planinara i planinarenja ne bi bilo ni potrebe za gorskim spašavanjem. Stoga smo u ovotjednom izdanju Planinarskih priča ugostili tri gorska spašavatelja, tri čovjeka koja su svoj život posvetila spašavanju ljudskih života na neurbanom i nepristupačnom području. Tamo gdje drugi teško mogu, oni prvi idu. S nama su Grgo Puljas osnivač ispostave Kaštela, Jurica Čatipović voditelj ispostave Kaštela te Branimir Jukić pročelnik HGSS-ove stanice Split.
Dobar dan, dragi ljudi! Budući da ćemo se najviše doticati samog projekta, možda da čitateljima odmah razjasnimo o čemu se tu zapravo radi. Jure, ti si idejni začetnik samog projekta, možeš li nam ga predstaviti?
Potražne akcije su vrlo česte, u zadnje vrijeme sve su učestalije. Kod takve akcije cilj je da se nestalu osobu pronađe u što kraćem roku, jer s time povećavamo i šansu za njezinim preživljavanjem. Za takvo što potrebno nam je educirano i osposobljeno ljudstvo. Tako smo iz neke ideje od prije par godina kako, bi bilo super da imamo tristo ljudi u potražnoj akciji, evo došli i do realizacije. Ideja o projektu je krenula od Frane Bebića i mene, a slikovito se oslanja na film Sparta, pa smo ga nazvali „Projekt 300“. Nije ta brojka slučajna, napravili smo analize unutar potražne sekcije stanice Split i došli smo do saznanja da bi upravo 300 obučenih ljudi mogli pretražiti cijelo područje potrage u samo jednom danu čime bi ubrzali, a samim time i povećali mogućnost pronalaska i spašavanja ljudskog života jer upravo je vrijeme trajanja potrage jedan od najvažnijih faktora da bismo nestalu osobu pronašli živu. S obzirom da imamo devet ispostava, a kada bi svaka ispostava educirala i obučila nekih 30 – 40 ljudi, mi bi stvarno mogli imati 300 ljudi u potražnoj akciji i po nama je to realna brojka. Tako da riječ je o projektu kapacitiranja novih ljudi u HGSS-ovoj stanici Split, s ciljem da povećamo broj ljudi u stanici, a ujedno i da povećamo kapacitet snage civilne zaštite u gradu Kaštela.
Branimire, sredinom svibnja imali ste jednu veliku potražnu akciju u Solinu, gdje je, kako se pisalo u medijima, sudjelovala tražena brojka ljudi. Koliko je ta brojnost utjecala na sami tijek potrage?
Svakako je pomoglo, ta akcija je bila dobar primjer jer smo na terenu imali po dvjesto ljudi u nekoliko dana, međutim kroz Projekt 300 imali bismo još više, ali što je najvažnije imali bismo educirane ljude, jer upravo u toj potrazi se vidjelo koliko je važno kakvo prethodno iskustvo ima sudionik potrage. U toj akciji imali smo veliki broj civila koji su bili tu dobrovoljno, međutim, iako je taj broj bio odličan, pokazalo se da ipak nemaju dovoljno dobru učinkovitost kao što imaju ljudi koji su obučeni za akcije traganja. Stoga sam siguran sam da ćemo sve naše potrage na ovaj način puno brže završavati, ako budemo imali toliki broj educiranih vanjskih suradnika.
Jure, budući da je ovaj projekt tvoje dijete, možeš li nam objasniti kako izgleda sama obuka, što ona obuhvaća?
Sadrži nekih dvadesetak predavanja i vježbi koje su usko vezane uz potrage i organizacije akcija spašavanja u HGSS-u. Budući da je ovo bio pilot projekt, nakon ovog gotovo odrađenog ciklusa, jer ostala nam je još jedna finalna velika potražna vježba, sada bolje znamo kako će to stvarno izgledati. Po nekim našim analizama obuka bi trebala trajati od 6 do 12 mjeseci i u tom nekom vremenu, jedna ispostava bi trebala moći obučiti prijavljene ljude. Mi ćemo sada krenuti u drugi ciklus obuke, a sve ostale ispostave bi trebale na jesen krenuti u svoj prvi ciklus, ovisno o mogućnostima instruktora.
Branimire, spomenuo sI maloprije da ljudi završetkom obuke postaju vanjski suradnici. Što to zapravo znači?
Bitno je naglasiti, a to je i definirano u našem pozivu na suradnju, da mi ovdje tražimo vanjske suradnike, osobe koje će pomagati u potražnim akcijama. To ne znači da oni ulaze u stanicu, ali su u sustavu HGSS-a i pod našom su koordinacijom. Osobe koje prođu obuku i budu minimalno godinu dana vanjski suradnici, a svojim ponašanjem i kompetencijama ostvare uvjete za ulazak u stanicu čeka puno više obaveza i jako puno rada, a to će biti najvrjedniji i najbolji među njima. Sam ulazak u stanicu propisan je našim Statutom, što znači, da bi osoba ušla u stanicu, dva gorska spašavatelja je trebaju predložiti, uz suglasnost voditelja ispostave. To ide na prijedlog Izvršnom odboru stanice Split i oni obično donesu pozitivnu odluku ukoliko su i mentori i voditelji ispostave suglasni. Tada predložena osoba ide na glasanje u stanicu i određeni broj članova, koji je definiran Pravilnikom o primanju članstva stanice Split, treba dati glas za njezin ulazak. Njihov daljnji put kao članova stanice propisan je statutom, prolazi se prva pomoć, zatim postoje tri osnovna tečaja, a onaj tko želi biti gorski spašavatelj mora završiti ljetni i zimski tečaj te tečaj za speleo spašavanje. To je jedna visoka razina, nakon koje dolazi instruktor.
Grgo, možeš li nam reći tko sve može pristupiti projektu, odnosno, odakle crpite ljudstvo za potražne akcije?
Mi smo preko naših ispostava poslali poziv planinarskim društvima, sportskim udrugama, dobrovoljnim vatrogasnim društvima, medicinarima, a nedostaje nam i digitalnih kartografa. Sve te prijave mi ćemo pogledati, izabrat ćemo ljude koji nama svojim znanjem i kompetencijama mogu pomoći. Evo mi u Kaštelima smo ovim dodatno poboljšali suradnju sa sva tri planinarska društva, Kozjak, Ante Bedalov i Malačka i praktički oni su nam pomogli da dobijemo veliki broj ljudi. Trebali smo krenuti i ranije, međutim zbog pandemije, početak smo prolongirali za godinu dana i u toj prvoj prijavi imali smo 78 prijavljenih ljudi, što je fascinantno, znate, jedna stanica Split ima 100 ljudi, a najveća je u Hrvatskoj. Ciklus završavamo s 37 ljudi koji su bili aktivni u obuci, predavanjima i potragama. Što se samog kadra tiče, to su planinari, ljudi koji su prošli planinarske škole, znaju se kretati po planini, biciklisti, trkači, rafteri. Veliki nedostatak bila nam je medicinska struka, zato smo odlučili u ovom ciklusu njih direktno zvati.
Jure, molim te reci nam kako je došlo do toga da upravo kaštelanska ispostava bude ona u kojoj će projekt započeti?
U ispostavi Kaštela imamo dosta obučenih i stručnih ljudi, evo recimo naša ispostava ima više gorskih spašavatelja nego li pojedine stanice u Hrvatskoj. Razlog više je i to što smo Frane i ja idejni začetnici projekta, a članovi smo ispostave Kaštela. K tome, ovdje imamo i infrastrukturu, svoje prostorije, unutar kojih imamo i oružarstvo, zatim vozila, znači imamo dobre uvjete za rad.
Ti si Grgo osnivač ispostave Kaštela. Koliko dugo ona već postoji?
Ispostava je formalno osnovana u svibnju 2011. godine, iako smo s radom započeli i prije, upravo tada je stanica Split kao prva u Hrvatskoj započela s osnivanjem ovakvog oblika svojih ispostava. Tada sam pozvao ljude koji su se bavili planinarstvom, oformili smo jednu stvarno dobru ekipu. To su ljudi koji su tad ušli u stanicu, to su nazočni Jure Čatipović, Ivica Perković, Mario Špar i Lukša Mitar, a ja sam bio njihov mentor. Nakon mene ispostavu je vodio Jure, pa Špar, pa sad opet Jure. Ispostava Kaštela trenutno ima 17 članova koji su članovi stanice, od toga 6 gorskih spašavatelja. Ti članovi su prema svojim kompetencijama obučeni na najvećem nivou što se tiče spašavanja. Moramo se pohvaliti da smo u ovih 10-ak godina stvorili kadrove koji su na svjetskom nivou. Imamo voditelje K9 timova, dakle potražni psi i tragači, Đulija i Ven, Bruno i Elza, zatim instruktor bespilotnih letjelica Filip Biočić, instruktor kartografije Tomislav Blažević, Jure je član odjela za voditelje potraga u HGSS-u, Frane Bebić je voditelj potraga u HGSS-u, osoba koja je dovela potrage u Hrvatsku i jedan od prvih instruktora HGSS-a, evo ja sam pročelnik komisije za helikoptersko spašavanje u HGSS-u, a s ovim novim kapacitiranjem ljudi, dobili smo neke nove kadrove koji će sigurno biti od koristi u HGSS-u. Možemo se pohvaliti da su naši ljudi dosta uključeni u rad svih izvršnih tijela stanice Split, Frane je bio pročelnik, Jure dopročelnik, Špar je član Suda časti, Jure i Perka članovi Izvršnog odbora. Ponosni smo na članove naše ispostave.
Jure, po ovome što Grgo priča, izgleda da će se ljudstvo ispostave značajno povećati. Kako se financirate?
Značajna nam je potpora Grad Kaštela, jer se financiramo iz gradskog proračuna. Evo ovim projektom i naše potrebe se povećavaju, ljude treba obučiti, opremiti, trebaju nam nova vozila. Ali, imamo odličnu suradnju s gradonačelnikom Denisom Ivanovićem, on razumije naše potrebe i ovom prilikom zahvaljujemo se svim gradonačelnicima i svim čelnim ljudima grada, koji su sve ove godine pratili i podržavali naš rad, svi oni su sudjelovali u stvaranju ispostave Kaštela.
Grgo, vratit ću se k tebi, koji točno teren ispostava Kaštela pokriva?
Naša ispostava pokriva veliki teren, koji počinje od Solina, zatim Kaštela, kaštelansku Zagoru, sve do Šibensko-kninske županije, odnosno do Marine, a pokrivamo i otoke Mali i Veliki Drvenik. U ovih 12 godina ispostava je sudjelovala u velikim prirodnim katastrofama, poplavama, požarima, potresima, snježnim nevremenima, a i za vrijeme pandemije stavili smo se u službu civilne zaštite.
Branimire, koje ispostave osim kaštelanske stanica Split ima?
Imamo devet ispostava, to su otočne ispostave Hvar, Brač i Vis, zatim Kaštela, Solin-Dugopolje, Omiš, Vrlika, Sinj i Split. Stanica Split je što se teritorija tiče jako složeno područje. Tu su otoci, priobalje, Dalmatinska Zagora, Mosor, Svilaja, Dinara, Kamešnica, Biokovo i na ovaj način smo se teritorijalno rasporedili da bismo bili brži. Evo sad da se dogodi akcija na Visu, mi nemamo trajekt, ali imamo ispostavu na Visu i svoje ljude tamo, tako da puno smo operativniji i brži na terenu. Imamo najviše ispostava u Hrvatskoj, ukupno devet, a u jednoj su čak dvije, Solin-Dugopolje su dvije, znači praktički deset ispostava i tu smo daleko najbolje organizirani na nivou cijele Hrvatske. Dodatan razlog osnivanju ispostava je i to što ljudi unutar svoje ispostave najbolje poznaju svoje područje, što značajno povećava učinkovitost akcija. Stanica Split je prva krenula s ispostavama, ima ih najviše, ima najviše vanjskih suradnika, a prva je krenula i s „Projektom 300“.
Sigurna sam da će se čitajući ovaj članak, kod mnogih pobuditi želja za priključenjem „Projektu 300“. Jure, možemo li za kraj objasniti čitateljima kako to mogu uraditi?
Mi smo planinarskim udrugama, dobrovoljnim vatrogasnim društvima i hitnoj medicinskoj pomoći poslali poziv na suradnju. Napravili smo jednu Microsoft Google formu, tu se mogu prijaviti, mi onda imamo evidenciju svih prijavljenih osoba i što je Brane rekao, odlučit ćemo koliko ćemo ljudi primiti. Jednu sličnu formu smo napravili za ljude koji su sad u ovom prvom ciklusu projekta, kako bi mogli evidentirati svoju aktivnost i cijeli svoj rad, jer temeljem tih brojeva možemo napraviti analizu rada, broj volonterskih sati i dobiti što objektivnije rezultate rada ispostave i njezinih članova. Već tijekom obuke, mi smo ljude počeli slati u akcije i shvatili smo da je odaziv kao i motiv ljudi ogroman. Najveći broj ljudi u posljednjim akcijama unutar stanice je iz ispostave Kaštela, upravo zahvaljujući „Projektu 300“. Ako pričamo u brojevima to je 300, 500, 1000 posto više nego iz drugih ispostava. To su nevjerojatne brojke. Tad smo shvatili da su ljudi jako motivirani, a ti novi ljudi i trebaju nositi stanicu.
Branimire, bi li ti kao prvi čovjek stanice mogao uputiti čitateljima poruku za kraj?
Svi ljudi dobre volje koji misle da mogu pomoći i koji imaju kompetencije da pomognu u traganju i spašavanju ljudskih života su dobrodošli. Javite se na naš obrazac, koji je dostupan kod organizacija i društava kojima smo poslali poziv.
Do sljedećeg čitanja s nekom novom Planinarskom pričom!
Foto: Ivana Topić
