VLASNIK JEDNE OD NAJČUVENIJIH AMERIČKIH VINARIJA JOŠ JEDNOM JE, U SVOJIM KASNIM OSAMDESETIM GODINAMA, POSJETIO DOMOVINU Tri godine veliki kalifornijsko-hrvatski vinar nije bio u domovini, spriječile su ga kasne osamdesete. Vitalan, mudar, nasmijan, ponovno je prije deset dana došao u svoju vinariju u Trsteniku na Pelješcu i dao ekskluzivni intervju Slobodnoj Dalmaciji. Životna priča Miljenka Grgića zaista je velika, veća i od američkog sna – ona je vrhunski svjetski san. Dječak iz brojne obitelji, koji se rodio u Desnima kod Metkovića i koji je za svoju prvu fotografiju morao posuditi predugi bratov kaput i tuđe cipele, postao je tako veliki vinar da za njega zna svaki znalac i ljubitelj vina na svijetu.
Tko je zapravo Miljenko Grgić? Prije svega veliki “winemaker”, ne samo vlasnik jedne od najčuvenijih američkih vinarija - Grgich Hills Wine Cellar u Napa Valley u Kaliforniji - nego čovjek koji proizvodi tako dobra vina da predstavlja kamen međaš u američkoj povijesti vinarstva.
Toliko velik da su ga novine u Kaliforniji nazvale “Kraljem chardonnaya”, čovjek koji toliko dobro pravi vina da je za Roberta Modavija napravio najbolji cabernet u Kaliforniji... Ali Grgić je prije svega glavni “krivac” za to što su kalifornijska vina krenula u veliki svjetski uzlet.
Na legendarnom Pariškom sudu 1976. godine, slijepom kušanju francuskih i kalifornijskih vina, najbolji su francuski kušači Grgićev kalifornijski chardonnay proglasili najboljim na svijetu. Prvi su put tada kalifornijska vina pobijedila do tada nepobjediva francuska vina.
Nakon Pariškog suda, o kojemu se danas u SAD-u snimaju dva filma, ništa više na vinarskom globusu nije bilo isto. Boca chardonnaya s kojom je pobijedio danas se nalazi u Smithsonianu, muzeju američke povijesti.
Put u raj
Druga je izuzetna Grgićeva priča potraga za podrijetlom najomiljenijeg američkog vina zinfandela. On ju je, godinama sluteći istinu, usmjerio put Hrvatske, gdje je konačno potvrđeno: zinfandel je rođen u Dalmaciji. A kako je sve počelo?
- Bio sam student Agronomije u Zagrebu kad je naš profesor Šerman proveo u Kaliforniji šest mjeseci. Kad se vratio, zamolili smo ga da nam priča što je vidio. Ništa nije htio pričati, bojao se, ali jednom nam je rekao samo: “Kalifornija – raj.” Mislim ja: zašto bih ja čekao da umrem da idem u raj, zašto da ne ušetam u raj?
Te 1954. već sam imao mogućnost otići u inozemstvo kao student na razmjeni. I otišao sam u Njemačku. Tamo sam dobio kanadsku vizu i u Kanadi čekao dvije i pol godine da moja viza dođe na red.
Kako ste ušli u SAD?
- Dao sam oglas u Wine Institute Bullettinu da želim raditi u vinariji, a javio mi se vinar Lee Stewart i rekao da će me primiti na posao. Tako sam s jednim kuferčićem došao iz Vancouvera oko deset sati navečer u Kaliforniju, u grad Sveta Helena. Taj mali kufer s kojim sam došao u SAD sada je u Muzeju Smithsonian.
Kako Vam je bilo kod Stewarta?
- Lee Stewart bio je posvećen vinu, radio je 16 sati dnevno, subotom i nedjeljom. On više nije živ, ali ostale su velike uspomene na njega. Taj mi je čovjek dao početak, da shvatim važnost vina, da shvatim šta je vino. Vino nije tehnologija, vino je proizvod srca i duše.
To smo mi od njega naučili. Lee Stewart je meni i mnogima bio osobito važan jer nam je dao osnovu kvalitete. I Warren Winiarski, koji je u Parizu na slijepom kušanju pobijedio Francuze u crnim vinima kad sam ja u bijelima, također je počeo kod Leeja Stewarta.
Družili ste se godinama s nedavno preminulim velikim Robertom Mondavijem. Kakav je zapravo bio?
- Družili smo se i radili. Robert Mondavi bio je čovjek kojemu se moglo vjerovati. Uvijek je govorio istinu i bio je dobar čovjek. Prodavao je svoja vina u 84 zemlje svijeta. Imao je tako širok vidik da je vidio čitav svijet.
Svaka čast Mondaviju
Kakvi su vinari ljudi? Lijepo govorite jedni o drugima...
- Ja mislim da je u Americi, od svih branši, najbolji međusobni odnos ljudi baš u vinarskoj industriji. Nije tako bilo u početku. Za to odajem priznanje Robertu Mondaviju, jer on je u tome odigrao veliku ulogu. Kad je počeo sa svojom vinarijom, svoje je znanje dijelio sa svakim.
Najmanje 50 vinarija okoristilo se njegovim savjetima. Ono što bi radio, svakome bi rekao, a i turistima bi u detalje objasnio zbog čega je što. Prve godine kad sam došao kod njega raditi, napravili smo najbolji cabernet u Kaliforniji! Tako je 1969. godine ocijenilo u slijepom kušanju 15 vinara, a čak ni Robert nije prepoznao svoje vino.
Kad ste prvi put postali i vlasnik vinarije?
- Biti partner u Kaliforniji za mene je bila velika stvar - imati makar komadić svoje zemlje tamo. Tako sam 1972. godine potpisao ugovor s Hahnom i Barettom, koji su upravo kupili Chateau Montelena, i postao im i partner i “winemaker”.
Za Chateau Montelena napravio sam chardonnay koji je pobijedio na tom slavnom Pariškom sudu 1976. godine. Kažu da je to moja velika priča, ali mislim da je veća moja priča s ovim našim crljenkom.
Prvi ste Amerikancima stavili bubu u uho da je zinfandel rođen u Hrvatskoj. Otkad Vam je to u glavi?
- Kad sam prvi dan došao u Kaliforniju i vidio zinfandel, gledam, a sve mi nešto poznato, pa se vrtim okolo: jesam li ja u Americi ili sam u Hrvatskoj? Odmah sam ja to vidio, ali o tome nisam mogao govoriti prije nego što sam postao veliko ime u vinarstvu.
Tek poslije 20 godina, nakon pariškog kušanja, kad sam bio priznat, povezao sam se sa sveučilištem Davis i upozorio dr. Carole Meredith na to da bi zinfandel mogao biti iz Dalmacije. Ona je bila fascinirana, jer je u svim dotadašnjim knjigama pisalo da nitko ne zna podrijetlo zinfandela, a ja sam rekao da znam odakle je došao.
Pozvali ste je k sebi u Trstenik?
- Pozvao sam je u svoju kuću u Trsteniku da provede istraživanja, a s Agronomskog fakulteta u Zagrebu poslali su joj poziv da ih dođe učiti analizi gena vinove loze. Godine 1998. počela je istraživati. Odveo sam je na Dingač, a ona će: ”Lots of zinfandel!” (Puno zinfandela!) I njoj se od plavca malog učinilo da je zinfandel. Golim okom ne možete ih razlikovati po trsu i listu.
I?
- Uzela je 151 uzorak, ali kad ih je u Kaliforniji analizirala, nazvala me je i rekla: ”Ni jedan nije identičan zinfandelu. Miljenko, plavac mali, nažalost, nije isto što i zinfandel.” A meni se zacrvenjelo lice...
Ipak niste odustali?
- Nisam, nastojao sam da se istraživanje nastavi. Ja još imam instinkt, nisam se, znate, civilizirao kao mnogi. Instinktivno sam znao da mora postojati neka veza između plavca malog i zinfandela, i bilo mi je važno da se dozna i čuje istina.
Zatim se dr. Meredith povezala s dr. Edijem Maletićem i dr. Ivanom Pejićem s Agronomskog fakulteta u Zagrebu i oni su trebali istražiti ostali dio Dalmacije. Na svoj rođendan, 7. rujna, Edi je našao taj prvi trs zinfandela, odnosno crljenka, u Kaštel Novome.
Druženje s pametnijima
Tko Vam je javio?
- Nazvao sam Edija oko devet navečer i rekao mi je da su dr. Meredith poslali uzorak koji je njima bio genetski identičan zinfandelu. Rekao mi je: “Čekamo njezine rezultate, sigurno smo utvrdili da je uzorak koji smo našli u Kaštelima identičan, ali to nećemo objaviti dok ne provjeri i ona.”
I te noći u tri sata ujutro meni zvoni telefon. Tko je u gluho doba? Edi Maletić. Kaže: “Dobili smo potvrdu od dr. Meredith da je uzorak crljenka iz Kaštela identičan sa zinfandelom. U svim se testovima poklapaju.” Nisam više spavao, tko je više mogao spavati!
To je bio početak velikog slavlja i veselja, koje je za mene bilo puno više od velike pobjede na pariškom slijepom kušanju. Pronaći podrijetlo sorte grožđa za koju nitko na svijetu ne zna odakle je došla, a uz to otkriti da je baš iz vaše domovine Hrvatske!
Kako Vi to znate napraviti najbolji chardonnay na svijetu, najbolji cabernet u Kaliforniji...?
- To je vjerojatno zato što sam zadržao instinkt. Stalno sam i učio, družio se s ljudima koji su pametniji od mene. Nisam htio rezati njihove glave, nego od njih učiti. I nisam to stavljao u kompjutor, nego u svoju glavu. Sada stručnjaci sve stavljaju u kompjutor. Ja ga još nemam, još uvijek sve stavljam u glavu.
O Vašoj pobjedi u Parizu sad se snimaju u Americi dva filma...
- Jedna kompanija iz Hollywooda kupila je knjigu “Judgment of Paris” kako bi prema njoj snimila film, a i kompanija Chateau Montelena snimila je jedan film koji će krenuti u prikazivanje u kolovozu ove godine.
Tko glumi Vas?
- Ha, ha, ne znam, nisam uopće vodio računa o tome.
Od mina do vinograda
Tri su stvari na koje sam ponosan da sam im pridonio. Prva je pariško kušanje, druga – potvrda da je zinfandel kaštelanski crljenak, i treća – razminiranje Hrvatske. Povezao sam se s organizacijom “Korijen mira”, koja ima parolu “Od mina do vinograda”.
Kad sam lanjske godine na brodu “Queen Mary” u New Yorku, zajedno s jordanskom kraljicom Noor, primio nagradu “Građanin svijeta”, obećali smo da će Hrvatska biti prva zemlja koja će postati slobodna od mina. Dao sam im i davat ću im pomoć svake godine dok god se Hrvatska ne oslobodi mina. Sad, 11. lipnja, s tim se počelo kod Zadra.
Plavac mali osvojit će cijeli svijet
Što mislite o plavcu malom, sinu crljenka, odnosno zinfandela?
– Plavac mali kod nas je zamijenio zinfandel i tvrdim da će zamijeniti zinfandel u svijetu, jer je bolji!
Zbog toga što je, osim gena zinfandela, dobio gene dobričića, sorte koja ima više boje od zinfandela – crljenka, te ima deblju kožicu pa je otporan na gnjiloću. Ja plavcu malom predviđam svjetsko širenje, vjerujem da će zamijeniti i primitivo u Italiji i zinfandel u Americi.
Izvor: Slobodna Dalmacija
