hren
 

NOVI MODEL
Svjedoci smo ugibanja životinja od posljedica zapetljavanja ili konzumacije komada plastike, ali i suptilnijim učincima progutane plastike, primjerice sporijem rastu jedinki, sporijem spolnom sazrijevanju i manjem broju potomaka ili lošijem fiziološkom stanju

Prema procjenama Jenne Jambeck sa Sveučilišta u Georgiji i njenih suradnika iz 2015., godišnje u morima završi između 4-12 milijuna tona plastike s kopna te 1-2 milijuna tona plastike iz rijeka. Poznato je da plastika ima negativan utjecaj na morske organizme, no dosad je učinke koji ne vode direktno do ugibanja organizama bilo teško točno definirati i odrediti.

Rad »Quantifying impacts of plastic debris on marine wildlife identifies ecological breakpoints« dr. sc. Nine Marn s Instituta Ruđer Bošković te dr. sc. Marka Jusupa s Tokijskog instituta za tehnologiju, u kojem su sudjelovali i prof. dr. S.A.L.M. Kooijman te dr. sc. Tin Klanjšček, predstavlja prijelomnicu jer su razvili novi model za procjenu utjecaja progutane plastike na rast i razvoj jedinki, a potom i čitavih populacija.

Tim povodom razgovarali smo s Ninom Marn i Markom Jusupom kako bi nam više rekli o problemu plastike u suvremenom svijetu i njihovim znanstvenim spoznajama. Prije no što nam je više rekla o samom radu i istraživanju, Marn je kazala kako smatra da živimo u svojevrsnom »plastičnom dobu«.

– Zbog svoje svestranosti, široke primjene i izdržljivosti, plastika je istovremeno i rješenje i, kada je nepropisno zbrinuta, uzrok mnogih problema. Na žalost, druge vrste plaćaju danak našoj neumjerenosti pa smo tako svjedoci ugibanja životinja od posljedica zapetljavanja ili konzumacije komada plastike.

Također svjedočimo suptilnijim učincima progutane plastike: sporijem rastu jedinki, sporijem spolnom sazrijevanju i manjem broju potomaka ili jednostavno lošijem fiziološkom stanju (izgladnjelim i oslabjelim jedinkama).

Ovakve učinke iznimno je teško povezati s progutanom plastikom na sustavan i konzistentan način, a upravo to je ono što smo mi odlučili napraviti. Intuitivno je da će progutana plastika smanjiti kapacitet probavnog sustava (više plastike znači manje hrane), ali o kojim količinama govorimo?

Je li 50 posto plastike u probavnom sustavu previše da životinja preživi? Koliko će, recimo, 20 posto udjela plastike u probavnom sustavu usporiti rast i spolno sazrijevanje neke jedinke? Konačno, kako će to utjecati na njen životni ciklus, pogotovo ako se radi o vrsti koja ionako mora proživjeti nekoliko desetljeća da bi se razmnožila, kao što je slučaj s već ugroženim morskim kornjačama.

Naposljetku, kakve će posljedice to imati na cjelokupnu populaciju? Koja je kritična, prosječna, količina plastike u probavnom sustavu prosječne jedinke kada jednostavno »moramo« djelovati prije nego bude prekasno, to su neka od pitanja na koja smo htjeli dati odgovor, kaže Marn.

Nove spoznaje

Pitamo, dakle, do kakvih su spoznaja došli?

– Gledajući samo fizičku prisutnost plastike, pronašli smo, primjerice, da kornjača koja prosječno u probavnom sustavu ima 3 – 25 posto plastike ima 2.5 – 20 posto manje energije dostupno za fiziološke procese.

To dovodi do 10 do 15 posto lošijeg kondicijskog indeksa i od 10 do 88 posto manjeg broja potomaka. Simulirane količine plastike odabrali smo vodeći se trenutno dostupnom znanstvenom literaturom, odnosno ove količine plastike odraz su trenutne situacije.

Važno je napomenuti kako smo se u ovom istraživanju fokusirali samo na jedan od aspekata štetnosti progutane plastike, odnosno štetnost fizičke prisutnosti plastike koja ne dovodi do direktne smrti.

Dodatni, štetni, učinak potječe i od toksina koje otpušta progutana plastika, što može imati snažne posljedice na organizam, a životinja može i uginuti uslijed rupture probavnog sustava i/ili gušenja zbog plastike, rekla je Marn, što, naravno, potvrđuje i Marko Jusup, uz opasku kako je posebno dramatičan raspon broja potomaka koji može dovesti do pada brojnosti jedinki u populaciji, iako se pojedine jedinke i dalje razmnožavaju.

Potom pitamo hoće li njihov novi model pridonijeti i procjeni trenutnog stanja ekosustava te omogućiti planiranje mjera zaštite?

– Hoće. S dobrom bazom podataka, primjerice podacima o progutanoj plastici za indikatorske vrste tog ekosustava te podacima o njihovoj biologiji, fiziologiji i ekologiji, možemo dobiti vrlo dobru procjenu stanja populacija tih indikatorskih vrsta, a time i stanja ekosustava.

A s obzirom na to da je srž našeg pristupa procesni model, jer pratimo procese rasta, sazrijevanja, i razmnožavanja jedinki, simulacijom planiranih mjera zaštite možemo procijeniti i koliko će efikasne planirane mjere zaštite biti, i to prije nego ih implementiramo, kaže Nina Marn.

Model naših sugovornika razvijen je za procjenu utjecaja progutane plastike na fiziologiju jedinki te rast populacija glavatih želvi, no zanimalo nas je hoće li se moći primijeniti i na druge vrste.

– Glavata želva široko je rasprostranjena, ugrožena, i zaštićena, te dobro istražena vrsta za koju znamo da je pogođena problemom plastike u morskom okolišu, a između ostaloga je predložena i kao bio-indikator stanja Sredozemnog mora, pa je bila logičan izbor za modelnu vrstu.

Međutim, pristup koji smo razvili temeljen je na procesnom modelu koji je temeljito testiran i široko primjenjiv. Primjerice, glavata želva samo je jedna od preko 2 000 vrsta u bazi fizioloških podataka i parametara koju je začeo prof. Kooijman i na čijem održavanju i proširivanju i sama radim.

Dakle, analogan pristup moguć je praktički na bilo kojoj od tih vrsta za koju poznajemo potrebne fiziološke parametre te nam je poznato koliko su podložne gutanju plastike, opisuje Marn, a zatim smo prešli na širi problem plastičnog onečišćenja, odnosno koliko je ono prijetnja bioraznolikosti?

Prijetnja bioraznolikosti

– Planiramo primijeniti razvijenu metodu i na druge vrste te skupine organizama, što će nam dati bolju sliku o trenutnom stanju i obimu utjecaja plastike na morske organizme, a samim time i na prijetnju bioraznolikosti, jer neke vrste su osjetljivije od drugih.

Treba istražiti koje su vrste, i koliko, osjetljive, a tome će uvelike pomoći i naša metodologija te saznanja koja smo stekli za morske kornjače. Također, nedavno opsežno istraživanje našlo je da preko 700 morskih vrsta dolazi u doticaj s plastikom, a posljedice interakcija su uglavnom negativne, što znači da je plastika velika i ozbiljna prijetnja bioraznolikosti.

Nekad su interakcije s plastikom prividno neutralne ili pozitivne, na primjer, ponekad se vrste mogu rasprostraniti u nova područja plutajući na komadima plastike, no, najčešće su ukupne posljedice na bioraznolikost negativne jer se tada radi o invazivnim vrstama koje u novom području nemaju prirodnih neprijatelja te dugoročno smanjuju bioraznolikost.

Koliko je bioraznolikost bitna donekle je filozofsko pitanje. Dojma sam da trenutno i dalje ne znamo dovoljno o trenutnom funkcioniranju svih ekosustava i utjecaju pojedinih vrsta, a da bismo si mogli »dopustiti« biti nonšalantni oko toga da vrste pogođenije plastikom jednostavno izumru, kaže Marn, a zanimalo nas i je li onečišćenost plastikom problem Jadranskog mora?

– Ukratko: jest. Jadransko more svojom konfiguracijom (zatvoreni zaljev) dio je zatvorenog Mediteranskog morskog sustava te je stoga podložno koncentriranju plastičnog otpada. Naseljenost obalnog područja je velika, a kontrola i način zbrinjavanja plastičnog otpada je nedostatna.

Plastika je prisutna u čitavom morskom stupcu (dno, srednji sloj i površina) kao i na plažama, a Jadransko more nije izuzetak. Kotrljajući jednokratni plastični tanjuri, vrećice i čaše koje je cijelu noć vjetar otpuhivao u lokalnu valu nakon mjesne fešte bili su i jedna od važnih motivacija da se počnem baviti ovim problemom.

Znajući da svakom komadu plastike treba i stotinu godina kako bi se razgradio, čovjek se mora zapitati što točno ta silna plastika radi morskim organizmima jednom kad završi u moru, kaže Marn, a zatim smo ih pitali o klimatskim promjenama.

Oboje naših sugovornika u siječnju ove godine potpisalo je »Apel za sustavnu klimatsku akciju« u kojem se ističe problem klimatske krize, no s druge strane u rujnu prošle godine petstotinjak znanstvenika je također potpisalo peticiju »There is no climate emergency« u kojoj se ističe da ne postoji klimatska kriza, pa nas je zanimalo otkud tako različita stajališta i razmišljanja o ovom pitanju u znanstvenim krugovima.

– Apel je predan sredinom siječnja na Markovom trgu te se obraća prvenstveno hrvatskoj Vladi navodeći znanstvene činjenice i njihove izvore. Radi se o tekstu na hrvatskom jeziku koji je potpisalo nešto više od 550 naših znanstvenika zaposlenih diljem svijeta.

Naspram toga čini mi se da je peticija koju spominjete imala puno manji odjek. Klimatske promjene trenutno nisu u fokusu ni naše niti drugih vlada, ali to ne znači da su manje aktualne i bitne, tako da se nadam da će kolege znanstvenici nastaviti s argumentiranim i konstruktivnim pritiskom, kaže Marn, a Jusup dodaje:

Klimatske promjene

– Problem peticije koju spominjete je što se kosi s temeljnim načelima upravljanja rizicima, a time i sa… zdravim razumom. Znanost je uspostavila »osnovanu sumnju« da su štetne klimatske promjene izgledne.

Jednom kada je osnovana sumnja uspostavljena, iduće pitanje je trebamo li nešto učiniti. U egzistencijalno rizičnim situacijama u kojima postoji rezervni plan za slučaj da manjak djelovanja krene po zlu, sasvim je u redu ne činiti ništa.

Ako pak rezervni plan ne postoji, što je slučaj sa Zemljom koja predstavlja jedini dom čovječanstvu, onda je imperativ djelovati! Pazite, nije čak niti bitno jesu li štetne klimatske promjene realnost ili ne, imperativ za djelovanje nameće već sama osnovana sumnja i to upravo zato što nemamo rezervni plan za egzistencijalni rizik.

Oni koji promoviraju da ne treba činiti ništa dužni su priložiti »nepobitne dokaze« da štetnih klimatskih promjena nema (što je puno teži zadatak od uspostavljanja osnovane sumnje). Ovo nije stvar debate, već logička istina; »djelovanje je nužno« predstavlja jedini zaključak do kojeg se može doći logikom, polazeći od postavljenih premisa.

Hoće li nas akcija puno koštati? Hoće, ali puno manje nego planetarno samouništenje, kaže Jusup.

Budući da se on u svom znanstvenom radu bavi društvenim dilemama, odnosno sukobima interesa i općeg dobra pitali smo ga ulazi li i problem plastike i plastičnog otpada u tu domenu?

– Ulazi, uz napomenu da je kontekst bitan. More je, ovisno o kontekstu, javno ili zajedničko dobro. Ako govorimo o korištenju plaža i ljetnom kupanju, onda je more javno dobro jer svatko može doći i uživati, a more se neće »potrošiti« bez obzira na broj kupača.

Ribarenje je u ovom potonjem smislu drugačije jer ćemo, ako pretjeramo s izlovom ribe, opustošiti morski ekosustav. U svakom slučaju, i javna i zajednička dobra podložna su društvenim dilemama.

Svi uživamo u netaknutim plažama i čistom moru, a da bi se takvo stanje održalo, trebamo uložiti napor i počistiti za sobom, a ponekad čak i za drugima. Lakše je, međutim, praviti se mutav te ostaviti otpad na licu mjesta ili ga pak zagurati gdje se manje vidi.

Ukratko, dilema je u izboru hoćemo li uložiti napor da plaže ostanu uredne i more čisto za svakoga ili ćemo ići linijom manjeg otpora, ostaviti otpad za sobom te udariti brigu na veselje, zaključio je Jusup.

Balans između općeg dobra i osobnih interesa

Kako u suvremenom svijetu balansirati između općeg dobra i osobnih interesa, pitali smo Marka Jusupa.

– Pravovremeno pitanje jer uskoro očekujem objavu studije na kojoj sam radio s dvoje japanskih kolega te dvoje izvrsnih mladih doktoranada iz Bangladeša na privremenom boravku u Japanu.

U studiji pokazujemo da društvene dileme imaju optimalno rješenje s kolektivnog aspekta, ali kolektiv istovremeno teži u prirodno ravnotežno stanje koje najčešće odstupa od optimuma. To se događa upravo zbog osobnih interesa, a njihov je učinak poput sile koja odvlači čitavo društvo u neželjenom smjeru.

U studiji također pokazujemo da, kada društvo odluta u neoptimalno ravnotežno stanje, to rezultira s oportunitetnim troškom jer je propuštena prilika za boljim učinkom, a time i prosperitetom.

Za poboljšanje situacije zakonodavci i regulatori mogu uspostaviti regulativu koja povećava oportunitetni trošak jer time svima, uključujući i na osobnoj razini, postaje očigledno da se propušta bitna prilika.

Jednom kada propuštena prilika uđe u kolektivnu svijest društvo postaje spremno odbaciti trenutnu neoptimalnu ravnotežu, a potom se i približiti optimalnom rješenju. Nadovezujući se na primjer plastike u morima, idealno rješenje za društvo bilo bi uvesti sveobuhvatan i sofisticiran sustav zbrinjavanja plastičnog otpada.

No, iz osobne perspektive pojedinca takvo rješenje je skupo (npr. veći porezi da bi se sustav uopće izgradio) i naporno (npr. potrebno je pažljivo reciklirati otpad) i izgledi za mobilizaciju kritične podrške tako kompleksnom projektu su minimalni.

Međutim, situacija nije posve bezizlazna. Moguće je žrtvovati sveobuhvatne i skupe mjere u korist jednostavnih i jeftinih, počevši primjerice od kampanja za podizanje svijesti do nacionalnog promoviranja uspješnih lokalnih projekata.

Kad ljudi počnu uočavati da postoji bolji način, društvo ostvaruje napredak. A napredak se lako može i mjeriti – ili ispitivanjem javnog mijenja ili čak analizom društvenih mreža. Bitno je imati na umu da su društveni procesi najčešće vrlo nelinearni; početak je spor, ali kad se ostvari kritična podrška, promjena je strelovita, kaže naš sugovornik.

Svaka vrećica koju ste ponijeli od kuće čini razliku

Koliko problem pojačavaju pojedinci, a koliko korporacije?​

– Nismo napravili ovakvu analizu, pa mogu komentirati isključivo kao laik. Vjerujem da svaki »mali« pojedinac ima snagu svojim odlukama utjecati na svoju okolinu, pa tako i na »velike«, vršeći izravni i neizravni pritisak.

Svaka bocu vode koju niste kupili, a zatim odbacili pet minuta kasnije, svaka vrećica koju ste ponijeli od kuće i ponovno upotrijebili umjesto da uzmete novu za vrijeme kupovine, čini razliku.

Ne samo da se baš ta boca ili vrećica neće naći u nekoj rijeci, a zatim u moru, nego i korporacije uviđaju da moraju promijeniti pristup, smanjiti količinu nepotrebne ambalaže i slično, ako žele privući kupce svojom filozofijom, rekla je Nina Marn.

Izvor: Novilist.hr


KOMENTARI:

 

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij