hren
 

Snimljen tako da izgleda kao da je sav u jednom kadru, '1917.' efektan je i uzbudljiv film, ali zbog toga što se Sam Mendes previše fokusirao na tu tehničku bravuru, pomalo je izostala slojevitost priče i prikaza glavnih junaka.

Najnoviji film Sama Mendesa, ratni ep '1917.' film je s kojeg je nemoguće skrenuti pogled. Ne dopušta vam to redatelj i, još važnije, njegov direktor fotografije, Roger Deakins, koji je maestralno proveo u djelo Mendesovu ideju da film izgleda kao da je cijeli film snimljen bez prekida i rezova. Kamera neumorno, moglo bi se čak reći neumoljivo prati dvojicu glavnih junaka tijekom njihova puta kroz ratni pakao - i to u slučaju ovoga filma doista nije samo još jedna stara, istrošena fraza, a njihov je put toliko ispunjen šarenilom užasa te u nekim trenucima ljepote da ne možete trepnuti. Pretvarate se u njih. Gotovo se krećete s njima.

Priča je u stvari vrlo jednostavna i to je istodobno prednost i nedostatak filma. Dvojica mladih vojnika u proljeće su 1917. godine negdje na bojišnici na sjeveru Francuske. Stišću se po rovovima i skrivaju po poljima čekajući kada će ih zapovjednici poslati u veliki juriš, a onda ih jednog dana pozove zapovjednik. Našu dvojicu, koji se, usput budi rečeno, zovu Will Schoefild (George MacKay) i Tom Blake (Dean Charles Chapman), zapovjedništvo šalje do susjednog bataljona, udaljenog desetak kilometara, da bi spriječili njihov napad na Nijemce. Zapovjedništvo tog bataljona, naime, planira napad na Nijemce koji su se povukli iza Hindenburške linije, a pritom ne znaju ono što zna zapovjedništvo Schoefildova i Blakeova bataljona - da su se Nijemci povukli zato da bi Britance namamili u klopku.

Budući da su sve telefonske i telegrafske veze prekinute, Schoefild i Blake moraju pješice do susjednog bataljona i moraju im dojaviti da ne kreću u napad jer će ih njemačka artiljerija dočekati nespremne. Dodatni im je poticaj to što je Blakeov brat u tom bataljonu.

Jedna od najfascinantnijih stvari u filmu '1917.' skrivena je u samo nekoliko riječi gornjeg kratkog sažetka - Schoefild i Blake putuju samo desetak kilometara do susjednog bataljona. Nama se, dok ih promatramo, čini kao da su na odiseji preko pola svijeta jer na svojem putu nailaze na svu silu prirodnih, a još više neprirodnih, ratnih prepreka koje se pred gledateljevim očima rastvaraju u pakleno grotlo s prizorima mrtvih tijela zapelih o bodljikavu žicu, čitavih polja pobijenih krava, štakora koji se hrane mrtvim tijelima - ali i (doduše posiječenim) trešanja u cvatu.

Ono što je Steven Spielberg učinio za Drugi svjetski rat sa 'Spašavanjem vojnika Ryana' Sam Mendes je učinio za Prvi svjetski rat s ovim filmom - uvukao nas je u djelić taj rata sasvim dovoljno da osjetimo njegovu užasnu plamenu buktinju i okrutnost, da nam u nosnicama zasmrdi njegov vonj raspadanja i blata, ali i da doživimo borbu herojskih pojedinaca koji su kroz sve to spremni proći da bi učinili barem jednu dobru stvar. Doda li se tome da je film navodno snimljen prema istinitim pričama koje je Samu Mendesu pričao njegov djed s očeve strane, ta su dva elementa još dodatno podvučena i efektnija.

No postoji jedan problem. U silnoj želji da na tehnički najsavršeniji mogući način prikaže junakovo putovanje, Mendes je malo zaboravio na samoga junaka i na njegovu priču. Dvojica su glavnih junaka toliko slabo i tanko portretirana da ih ispočetka stalno miješamo, njihova aktivna uloga u ratu svedena isključivo na taj jedan zadatak, a rat, osim kao besprizorni pakao, sveden tek na vrlo krvavu varijantu igre 'partizana i Nijemaca' među kvartovskom klinčadijom. Jest da film to deseterostruko nadoknađuje svojom vizualnošću, ali kao da to na kraju nekako ipak - nije dovoljno.

Izvor: T Portal


KOMENTARI:

 

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij