hren
 

Drugi svjetovi u Sunčevu sustavu ne šire baš ugodne mirise, a kad bi na njima i postojao izvanzemaljski život, prije bi nas tjerao na povraćanje nego na bilo što drugo.

NASA-in rover Curiosity na površini Marsa otkrio je zanimljive organske i kemijske molekule, od kojih bi neke mogle biti indicija za postojanje života. Dosad je NASA-in rover otkrio dimetil-sulfid, metanetinol i ono što najviše iznenađuje, kisik u tragovima.

Zajedno s elementima koje već poznajemo, poput dušika, vodika i ugljikova dioksida, Mars ima isti kemijski sastav kao i stanje nadutosti kod čovjeka ili životinja. Zaključak je logičan, kad bi Marsovci i postojali, zaudarali bi po vjetrovima više nego po ičemu drugom.

Većina posla kojim se bavim u astrobiologiji analizira anaerobne okoliše drugih svjetova koji imaju puno toga zajedničkog sa sredinama u kojima se proizvodi prdež, rekla je za Popular Mechanics Clara Sousa-Silva, molekularna astrofizičarka s MIT-ja, odgovarajući na neobični upit.

Naime, autor teksta objavljenog na spomenutom portalu upit je poslao astrofizičarki nakon što je njegov sin, radeći na projektu iz astrofizike, došao do zaključka da bi izvanzemaljci na Marsu "mirisali" na vjetrove, zbog ranije navedene kemijske kompozicije koju je otkrio NASA-in rover Curiosity.

Da, razumno bi bilo da izvanzemaljci stoga mirišu po vjetrovima, potvrdila je Sousa-Silva.

No nije Mars jedini svijet u Sunčevu sustavu koji bi teoretski mogao imati smrdljive oblike života.

Saturnov mjesec Titan također širi zanimljive mirise, a sve zahvaljujući NASA-inoj misiji Cassini. Nekoliko godina unazad, dio plinova i hidrougljika koje je prikupila letjelica Cassini korišten je za kreiranje recepta kojim su se replicirali "aromatični mirisi" Titana.

Taj Eau de Titan,s  obzirom na sastav koji uglavnom čine dušik, metan, benzen te drugi "aromatici", mirisao bi na mješavinu vjetrova i benzina.

No astrofizičarka i planetarna znanstvenica s MIT-ja Sara Seager tvrdi da izvanzemaljski oblik života na Titanu, da postoji, ne bi zaudarao na tu mješavinu.

Kad bi izvanzemaljski oblik života proizvodio hidrougljike, taj bi oblik života mirisao na gorivo. Zasad zvuči kao da većina Titanove atmosfere miriše poput goriva, kaže Seager.

S druge strane, jedan od ključeva za pronalazak izvanzemaljskog života mogao bi biti i fosfin, ekstremno zapaljiva, nevjerojatno toksična i grozno smrdljiva molekula, a upravo se njezinu istraživanju najviše posvetila Sousa-Silva.

Neke molekule, poput fosfina, nisu termodinamički poželjne pri standardnim temperaturama i tlaku. To znači da se ne mogu spontano formirati na planetima za koje bi čovjek rekao da su nastanjivi te da je potrebna energija za njihovu proizvodnju. Život je jedini proces u svemiru za koji znamo da je voljan žrtvovati energiju kako bi stvorio druge stvari, pojašnjava Sousa-Silva.

Dakle, potrebna je ozbiljna energija koju bi izvanzemaljski oblik života morao uložiti da bi nastao fosfin. Uz sve navedeno, ako znanstvenici bilo gdje u Sunčevu sustavu otkriju prisutnost fosina, to nedvojbeno znači da je otkriveno i prisutstvo oblika života.

Možda će biti teško otkriti fosfin na drugim planetima, no ako ga se otkrije, otkrit će se i život, kaže Sousa-Silva.

Isto tako, čovjek i Zemlja izvanzemaljcima bi mogli jednako tako zaudarati. Vjerojatno bi im strašno zaudarali, to je dvosmjerna ulica, kaže.

Eto jedne stvari oko koje se znanost, entuzijasti i teoretičari zavjere zapravo konačno mogu složiti kad su izvanzemaljci u pitanju - oni smrde.

Izvor: ZIMO


KOMENTARI: