hren
 

ANITA FREIMANN
Ekonomija sreće. Osječanka Anita Freimann zasad je jedina ekonomistica koja se bavi ovim relativno neistraženim područjem u Hrvatskoj. Često joj zbog toga kažu da je ono čime se bavi čista utopija. Ova izvanredna profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku u razgovoru za tportal objašnjava posvećujemo li dovoljno pažnje sreći, koliko je ona važna, ali i otkriva da je bila komentorica na doktorskoj disertaciji jednom predsjedničkom kandidatu

Ova osječka ekonomistica, poznatija kao 'doktorica sreće', istražuje sreću gotovo cijelo desetljeće. Sreća Osječana prevagnula je u njezinu slučaju tijekom doktorskog studija, a za to se istraživanje, naime, odlučila umjesto europskih fondova. Doktorirala je upravo na temu indeksa sreće građana Osijeka.

'Često se ekonomija sreće kod nas ne shvaća dovoljno ozbiljno jer spaja ekonomiju i psihologiju. Tema je to koja je za naše uvjete ispred vremena, a vani je situacija posve drukčija. Ekonomija sreće postoji više od 40 godina i njome se bave renomirani svjetski ekonomisti koji se često nalaze s vladama i određuju mjere, ono što se može napraviti da se poveća kvaliteta života i zadrži ljude na određenom području jer BDP nije jedina mjera blagostanja, odnosno uopće nije prava mjera blagostanja', započinje razgovor za tportal izvanredna profesorica na osječkom Ekonomskom fakultetu Anita Freimann.

Iako je ostvarila kontakte s brojnim lokalnim samoupravama u Hrvatskoj, dodaje, dosad nije bilo značajnije inicijative političara ili poduzetnika za to kako oni mogu pridonijeti kvaliteti života građana.

'Jedina osoba koja je kontaktirala sa mnom je Miroslav Škoro jer se otprije znamo. Bila sam mu, naime, komentorica na doktoratu. On zna čime se bavim, interesira ga ta tema. Predsjednička kampanja tek je u povojima, ali Škoro je rekao kako bi volio taj dio ekonomije, sreću i kvalitetu života, implementirati u svoj program', otkriva nam ova profesorica.

Na pitanje brinu li se predsjednički kandidati o sreći, kratko odgovara: 'Prvo netko mora biti sam sretan, i znati kako to postići, da bi se mogao brinuti o tuđoj sreći.'

'Ono što nemaš ne možeš nekome dati', jasna je ova osječka ekonomistica.

Objašnjava nam kako ne može govoriti o tome jesu li kandidati sretni jer ih ne poznaje sve osobno.

'Vidjet ćemo kad kampanja zaživi, onda ćemo moći analizirati prijedloge i programe svih kandidata, ono što bi htjeli, koliko će moći promijeniti neki djelokrug ili neće', objašnjava Freimann, napominjući da se sreća može ubaciti i u Ustav, što je slučaj u himalajskoj državi Butan, koji je definirao bruto nacionalnu sreću, mjeru uz pomoć koje se može vidjeti kako živimo.

Ističe kako sve više država, gradova i političara stavlja 'puls naroda' na prvo mjesto, a osnivaju se čak i ministarstva sreće.

'Definicija sreće ovisi o tome tko je definira: psiholozi, ekonomisti, društveni kritičari... Na razini pojedinca to je moći biti u sadašnjem trenutku jer živimo u hiperkonzumerističkom društvu, u kojem se sreća stalno nameće kao buduće stanje. Kada kupimo ovo ili ono, bit ćemo sretni. No sve u životu ima svoj tijek te i u sadašnjem trenutku trebamo biti sretni jer ako to nismo, nećemo biti ni kad dobijemo ono za što smo mislili da će nas učiniti sretnijima', sažima.

Prvo veliko istraživanje o sreći provela je 2012. godine među Osječanima. U njemu je sudjelovalo više od 1000 stanovnika grada na Dravi. Kroz indeks sreće građana Osijeka analizirala je kakva je kvaliteta života u ovom gradu na istoku Hrvatske.

'Na ljestvici od 1 do 5, 2012. indeks sreće bio je 3. Građani su bili najzadovoljniji u smislu odnosa među ljudima, prijateljima, te ljubaznosti, a najmanje javno-političkim okruženjem, što se na kraju ispostavilo točnim. Nažalost, dobar dio stanovnika se iselio, kao što je poznato, a ovo je bio samo dobar predindikator onoga što je uslijedilo zbog nemogućnosti zaposlenja', objašnjava.

Ponovila je istraživanje tri godine kasnije, opipavajući ponovno puls Osječana.

'Ništa se nije bilo promijenilo. I dalje su ljudi ostali nezadovoljni političkim okruženjem, malim povjerenjem u lokalno vodstvo, kao i ono na nacionalnoj razini. Situacija je slična kao i u ostatku države', objašnjava Freimann, napominjući da se takva istraživanja trebaju raditi dugoročno, kroz vrijeme, kako bi se dobio uobičajen raspon i uočile skupine osoba, poput studenata ili umirovljenika, koje radikalno odstupaju od prosjeka, da bi se njihovim potrebama posvetila veća pozornost.

Freimann pretpostavlja kako bi dobila slične podatke i da ponovi istraživanje.

'Ekonomija sreće bavi se proučavanjem kvalitete života na određenom području. To je populistički naziv, a možda bi bolji bio ekonomija kvalitete života, blagostanja i životnog zadovoljstva, ali sreća jednostavnije i više zvuči', govori.

Ova 'doktorica sreće' upozorava i na to da smo kao nacija dosta zahtjevni te s velikim očekivanjima.

'To znači da se lako uspoređujemo s drugima po nekom životnom standardu koji želimo i kod sebe, ali često nismo spremni napraviti sve ono što bi trebalo da bismo to i postigli. U drugim državama kao da su ljudi naučili biti skromniji, kao da manje traže od života i automatski se percipiraju zadovoljnijima. Očekivanja su ta koja nas i na privatnoj razini itekako mogu dovesti u depresiju, primjerice ako želimo imati neki mobitel, ali drugi stalno imaju još bolji, ili mislimo da su drugi bolji u nekom području od nas. Glupo je ne moći spavati zato što Bill Gates ima više novca nego mi. Ima, i što sada?' govori Freimann, a pitamo je koji bi bio njezin savjet za sretnu osobu.

'To je jednostavno reći. Teže objasniti i provesti u praksi. No nije i nemoguće. Pazite što jedete i što vas jede', poručuje za kraj.

Izvor: tportal.hr


KOMENTARI: