hren
 

KAKO ŽIVE KAŠTELANI U IRSKOJ
Iako se nekad činilo da će ona stara, ali ne dobra, „trbuhom za kruhom“ pasti u zaborav te da nove generacije neće poznavati njezino značenje, nažalost, sve više mladih ljudi iz našega grada postaju nasljednicima svojih djedova i pradjedova u traženju bolje budućnosti izvan granica Lijepe naše. Vođeni tom činjenicom kontaktirali smo nekoliko naših sugrađana koji su bolju budućnost potražili u Irskoj.

Mnogo mladih Kaštelana se odlučilo na život i rad u inozemstvu, a zadnjih godina, ta obećana zemlja je Irska te se nerijetko u šali kaže da će Kaštelanima Sveti Patrik postati nacionalni blagdan.  Svatko od nas zna bar jednu osobu koja se tijekom zadnjih par godina odlučila na odlazak. Razlozi su više-manje isti, ili nezaposlenost ili nezadovoljavajuće mogućnosti za život s dotadašnjim poslom.

Kako sami kažu, vrijedilo je pokušati, jer nisu imali što izgubiti. Nekoliko njih otvoreno je progovorilo o svojim razlozima i o životu u tuđini. Kako B. E. kaže: „Doma je doma i tu je najljepše. Odluka je pala da idemo bilo gdje, jer je bilo jasno da Hrvatska živi u prošlosti u svim sferama života. Irska je izabrana prvo zbog engleskog jezika, pa onda zbog njihove otvorenosti prema strancima“. Slična situacija bila je i kod Tadije: „Budući da nisam bio zadovoljan kvalitetom života u Hrvatskoj odlučio sam se odseliti u neku drugu zemlju. Opcije su bile ili Njemačka ili Irska. Budući da ne govorim njemački izbor je bio lagan. S druge strane, J. B. iako nezaposlena u trenutku odluke, smatra da razlog nisu bile samo financije nego prvenstveno potreba za nekom prekretnicom u životu. Poželjela se na neko vrijeme maknuti od svega i tako je izbor pao na Irsku.

O poslovnim mogućnostima svi se slažu da su velike, jer postoje agencije koje te poguraju za početak, pa su primjerice B. E. i njegova žena već za par dana našli posao. On je radio kao konobar za tvrtku koja se bavi cateringom te je na taj način bolje upoznao Irsku i njezine stanovnike. Kaže da je udvoje sve lakše, pa tako uspiju i uštedjeti nešto, a i ono što je najvažnije, ne moraju štedjeti na osnovnim stvarima kao što su hrana, odjeća i benzin, a i dva puta godišnje si mogu priuštiti putovanje, što je dok su živjeli u Kaštelima bio samo san. J. B. je otišla tek prije nekoliko mjeseci i kako sama kaže, još je u nekoj prijelaznoj fazi. Radila je nekoliko poslova po skladištima, a sad radi kao korisnička podrška u uredu jedne velike tvrtke.

Evo i Tadijine priče: „U Dublin sam došao krajem 2014. U početku nije bilo lako. Prvih 9 mjeseci sam proveo u hostelu sa još 15 ljudi u sobi. Bilo nas je 10-ak stalnih u sobi, a ovih ostalih 5 se mijenjalo svaki tjedan (uglavnom vikendaši koji se dođu zabavljati u Dublin). Teško se naspavati jer je bučno, ali navikneš se s vremenom. Pozitivna strana je da upoznaš ljude iz svih krajeva svijeta. Prvi posao sam našao nakon 2 tjedna. Prijatelj je radio za jednu malu agenciju koja zapošljava čistače, recepcionare, vrtlare i slično. Poslao sam CV i javili su mi se nakon par dana. Nakon 3 mjeseca ponudili su mi posao na recepciji jedne firme. Tu sam proveo sljedećih godinu dana. Poslije toga sam mijenjao poslove par puta, al sve unutar iste agencije.“
U Dublinu su ljudi većinom plaćeni po satu i rade 40 sati tjedno te imaju dva slobodna dana. Minimalac je trenutno 10,25 eura tako da se za tjedan dana rada zaradi oko 400 eura. Plaća je tjedna. Svi se slažu da je posao relativno lako naći pogotovo ako boravite u Irskoj neko vrijeme.

Kao najveći problem J. B. navodi putovanje do posla. S obzirom da živi na farmi izvan Dublina, svaki dan promijeni pet autobusa i izgubi dva sata u jednom i dva sata u drugom smjeru. „Meni je zasad jako teško uštedjeti, jer na plaćanje najma ode najviše novca, iako kupatilo i kuhinju dijelim s više ljudi. Ali ne smeta mi to. Upoznaš svakakvih zanimljivih ljudi iz svih krajeva svijeta. Ostale stvari su dosta jeftine, osim izlazaka koji su, ipak, luksuz, ali opet čovjek si mora povremeno priuštiti i malo veselja“.
Tadija se slaže s time i navodi kako je „noćni život dosta skup, pivo je oko 5 - 6 eura, kutija cigareta oko 12 eura, tako da koliko ćete uštedjeti ovisi o tome koliko idete vani. Smještaj je dosta skup, a da ćete imati sami svoj stan to slobodno zaboravite. Nas je petoro (2 Irca, Irkinja i Poljakinja) u kući i svatko ima svoju sobu. Soba je 400 eura što je jako jeftino, plus režije oko 70 eura mjesečno. Svi se super slažemo i prava smo mala obitelj. Sviđa mi se taj opušteni irski mentalitet.“

Na pitanje razmišlja li o povratku B. E. odgovara: „O povratku nema govora, iako mi Kaštela fale, jer ne može mi Irska zamijeniti obitelj, prijatelje od djetinjstva, miris ljeta i sva druženja sa svim dobrim ljudima. Ali može mi dati normalan život gdje glavnu ulogu ne igraju polupismeni političari.“
J. B. i Tadija također ne razmišljaju trenutno o povratku, smatraju da doma nema budućnosti, mada ako se nešto promijeni, sve opcije su otvorene. Nedostaju im obitelj i prijatelji, ali kako kažu „navikne se čovjek na sve s vremenom“.

Ono što se većini njih najviše sviđa u Dublinu je njegova opuštenost, multikulturalnost i tolerancija, jer se ljudi druže podjednako sa svim nacijama i ne vode ratove iz nekih davnih vremena, u prijevodu gledaju naprijed, a ne prema nazad.


KOMENTARI: