Kada je sredinom osamdesetih godina objavio svoj solo prvijenac »From Her To Eternity«, Nick Cave je taj legendarni album otvorio apokaliptičnom obradom »Avalanche« Leonarda Cohena, koja je gorčinom i srdžbom, osobito u nastupima uživo, na drastičan način odražavala i Caveov tegoban odnos s publikom.

Cohenovi stihovi »Ne oblači se u te prnje za mene, znam da nisi siromašna; ne voli me tako žestoko sada, kad znaš da nisi sigurna«, savršeno su pristajali tom burnom Caveovom odnosu s publikom, koji bismo teško mogli smatrati uobičajenim.

Iako se odonda puno toga promijenilo, ta je činjenica ostala nepromijenjena. Cave se kroz godine kreativno razvijao, no zadržao je pozu otuđenog i dekadentnog umjetnika, koji živi u svom nepristupačnom svijetu. A onda se, gotovo preko noći, sve promijenilo. Posljednja Caveova turneja otkrila je novo Caveovo lice, ne više namćorastog i zatvorenog osobenjaka, nego umjetnika koji se prvi put otvorio publici, koju je otvoreno prihvatio i na koju se oslonio, uzimajući od nje skoro isto onoliko koliko joj i daje. Izlazeći na pozornicu, Cave se najprije pozdravlja s publikom, uživajući u svakom trenutku novom prijateljstvu. Tijekom koncerta stalno zalazi u prve redove i pjeva među ljudima, a onda i doslovce ulazi među publiku, što je sve donedavno bilo teško i zamisliti.

Volim vas

Taj novootkriveni suživot Cavea i publike kulminira tijekom bisa, koji je rezerviran za »The Weeping Song«, »Stagger Lee« i »Push The Sky Away«, kada poziva publiku da mu se pridruži na pozornici. Tako je bilo na dva Caveova nastupa u našim krajevima, beogradskom i ljubljanskom, jer Hrvatsku je ovaj put zaobišao. Ono što je stidljivo započelo na početku ove turneje početkom godine u njegovoj rodnoj Australiji, a onda kulminiralo na nastupima u Sjevernoj Americi, u europskom dijelu turneje postalo je obrazac.

Cave izravno mami publiku, poziva je na suradnju i komunicira s njom, i to ne samo s onima u prvim redovima, nego i s cijelom dvoranom. To je bilo posebno vidljivo u Ljubljani, gdje je uspostavljen poseban odnos između umjetnika i publike. Taj je odnos rezultat duge i obostrane ljubavi. Valja znati da Cave upravo u ovim krajevima uživa najveću podršku, i to još od osamdesetih godina prošloga stoljeća. Cave je u posljednja tri desetljeća, od prvog nastupa 1987. godine, u Ljubljani nastupio čak deset puta, što je rezultiralo emotivnim i intimnim odnosom između umjetnika i njegovih slovenskih i hrvatskih obožavatelja, što se materijaliziralo u svakoj sekundi njegova ljubljanskog nastupa. U jednom je trenutku Caveu netko iz publike doviknuo »Volim te«, na što je ovaj uzvratio »Volim i ja vas, nemate pojma koliko«. Za razliku od sličnih situacija na velikim koncertima, u njegovom je slučaju ova tvrdnja zvučala nevjerojatno iskreno.

Velike arene

No tu dolazimo do druge ključne novosti kada je novi Cave u pitanju: sve se to odvija u velikim arenama, a ne više u manjim i intimnijim prostorima, poput legendarnih Križanki, u kojima je Cave redovito nastupao sve do početka novog stoljeća. U beogradsku Kombank arenu Cave je privukao čak 20 tisuća ljudi, što je navodno rekord cijele turneje. U ljubljansku arenu Stožice došla je samo koja tisuća manje. Caveov ljubljanski koncert prvotno je bio zakazan u manjoj dvorani Tivoli, ali je zbog interesa publike i zahtjevne produkcije premješten u arenu Stožice.

Drugim riječima, Cave je postao prevelik za manje koncertne prostore, što u svakom slučaju ima svoje minuse, ali i pluseve. Za to je dovoljno pogledati setlistu, na kojoj na početku i kraju koncerta dominiraju pjesme sa zadnjeg albuma »Skeleton Tree«, objavljenog nakon tragične smrti Caveovog sina Arthura 2015. godine. Baš kao što je Caveova osobna tragedija obilježila taj album, i Caveov nastup predstavlja svojevrsno javno razotkrivanje i suočavanje s tom nepojmljivom traumom, kolikogod velika arena bila neprikladan ambijent za taj u osnovi osoban i intiman doživljaj.

Središnji dio koncerta ipak je rezerviran za starije pjesme, koje su redovito završavale u karakterističnoj bučnoj kakofoniji, poput »From Her To Eternity«, »Red Right Hand«, »Tupelo«, »The Mercy Seat«, kao i »Higgs Boson Blues« i »Jubilee Street« s predzadnjeg albuma »Push the Sky Away«. Tu su, dakako, i »The Ship Song« i »Into My Arms«. Dakle, bez prevelikih iznenađenja, kao što je, recimo, bila posve iznenađujuća izvedba »Stranger Than Kindness« na nastupu zabilježenom na albumu »Live from KCRW« prije nekoliko godina.

Masovna opčinjenost

To se vjerojatno može objasniti Caveovom željom da se, barem kada je o starijem repertoaru riječ, u novim okolnostima i pred novom publikom ide na sigurno. Zato mu ne treba zamjeriti, pogotovo zbog hrabre odluke da istodobno odsvira skoro cijeli novi album, unatoč njegovoj hermetičnosti i žalobnosti. Nastupu u areni, dakako, prilagođen je i zvuk The Bad Seeds, koji od odlaska Caveovog multitalentiranog suputnika Micka Harveya prije osam godina nije zvučao ovako disciplinirano, a istodobno moćno i uigrano. U današnjim Bad Seedsima ključnu riječ ima violinist, klavijaturist i gitarist Warren Ellis, koji je odgovoran i za novi minimalistički zvuk benda, koji sada isključivo funkcionira kao Caveov prateći bend, bez velikih osobnosti poput Harveyja ili Blixe Bargelda.

Unatoč pomalo ispeglanom zvuku i prilagođenim aranžmanima – što nipošto ne treba automatski shvatiti negativno – ipak bi bilo pogrešno Caveov aktualan uspjeh kod publike pripisati takvim »ustupcima« i njegovim pokušajima da se prilagodi komercijalnim standardima. I dalje je riječ o istim pjesmama, za koje je teško vjerovati da će ikad postati najveći hitovi, i koje ni izdaleka ne odgovaraju masovnom ukusu publike. Kao što »The Mercy Seat« ostaje mračna ispovijed osuđenog na električnu stolicu i kada je pjeva Johnny Cash, tako ni duet »Where the Wild Roses Grow« što ga je devedesetih snimio s tada megapopularnom Kylie Minogue Caveu nije donio globalnu slavu. Cave je i dalje ostao unutar alternativnog glazbenog kruga, izvan glavnih komercijalnih struja, tako da je teško objasniti sadašnju masovnu opčinjenost ovim samosvojnim umjetnikom.

Jedinstven status

Posljednjih nekoliko godina, naime, Cave je postao veći i popularniji nego ikad. Izvođač koji je uživao jedinstven status kod najvjernije publike i osobito kritike prerastao je samonametnute granice, našavši se u ulozi savršenog interpreta samoga sebe, i to u trenutku najveće životne tragedije, poput svećenika koji voajerističkim sljedbenicima nudi iskupljenje kroz vlastitu patnju. Cave tako nije više samo jedna od najzanimljivijih i najkreativnijih figura popularne glazbe, veliki umjetnik i rock pjesnik; on je istodobno i ispovjednik, ali i showman koji savršeno kontrolira masu, uživajući u publici koja mu podjednakom naklonošću uzvraća. I nema nikakve sumnje: Cave je sa svojim Bad Seedsima trenutačno najbolji izvođač uživo na svjetskoj rock sceni, što će vam potvrditi svi koji su ga ovih dana vidjeli u Ljubljani i Beogradu.

Izvor: Rif Magazin


KOMENTARI: