SPORO I LUCIDNO
Kanađaninu Denisu Villeneuveu i njegovoj ekipi ne pada na pamet da nanovo napišu i dekonstruiraju »Blade Runnera«, jer ga previše vole, iako mu ipak pokušavaju podariti nešto novo i začudno

Nalaziš se u pustinji, hodaš po pijesku i odjednom... Je li to već test? Da. Nalaziš se u pustinji, hodaš po pijesku i odjednom... Kakvoj pustinji? Nije važno kakva je pustinja, jer sve je to hipotetski. Taj famozni »Voight-Kampff« test nalik poligrafu, koji u seminalnom komadu Ridleya Scotta pokušava razlučiti replikante od humanoida, možda je najrelevantniji način za pristupanje njegovu toliko očekivanom sequelu. Jer Scottov film i nije drugo nego »hipotetska pustinja« znakova, naracija, emocija, žanrova, teorija i raspoloženja. Tako barem smatra talijanski kritičar Pietro Masciullo, za kojeg je »Blade Runner« bio i ostao ključna refleksija filma u sutonu postmodernizma osamdesetih, pa sve do nekih novih medijskih prostora, kojima dominira »replikant« Netflix.

Film je to čija originalna i neponovljiva verzija iz 1982. igra na vječni dualitet imaginarija. Humanoid Rick Deckard i replikant Roy Batty. Ali on nas suočava i s ontološkim dvojbama. Možda je i sam Deckard replikant, kako to pokazuje njegov »Director's Cut« iz devedesetih, iako je ta verzija prije svega snimljena zbog nervoznih holivudskih mogula koji su očekivali da će Scott pojasniti neke detalje priče koji su se u originalu doimali konfuzno. A tu je i njegov »The Final Cut« iz 2007., koji je ta pitanja i dvojbe transponirao na ultimativni estetski teren. Što ostaje od onog ljudskog u digitaliziranoj slici koja je već sama po sebi replikant? Kako sve to promatrati danas u eri informacijske revolucije koja se već dogodila i u kojoj su Atari i njegova cyberpunk generacija kojoj se Scottov komad obraćao stvar daleke prošlosti ili barem potrage za izgubljenim vremenom?

Loviti svoje

Naravno, Kanađaninu Denisu Villeneuveu i njegovoj ekipi ne pada na pamet da nanovo napišu i dekonstruiraju »Blade Runnera«, jer ga previše vole, iako mu ipak pokušavaju podariti nešto novo i začudno. Drugim riječima, kako »replicirati« taj diskurs u skladu s nekim novim zakonima holivudskog studijskog sistema? Kako ubrizgati u njegov sequel estetsku, teorijsku, autorsku i prije svega popularnu znakovitost, s akcentom na »pop«? Jer Villeneuve očito pazi da ne upadne u Voight-Kampff zamku.

To već dokazuje i njegova uvodna scena u kojoj zatvoreno/otvoreno oko ustupa mjesto ogoljeloj i »sintetiziranoj« arhitekturi, koja nema ništa zajedničkog s noćnim neo(n) noirom Scottova originala, igrajući na opustjele L. A. vedute, okupane sivim postapokaliptičnim odsjajima post-Zamračenja, previše hladne, anestezirane, dronovske i uredne. Ni svi ti neizostavni erotski i ini hologrami, ni prelijepa Carla Juri (sjećamo je se iz sumanutog švicarskog filma »Vlažna područja«, prikazanog u jednom od ranijih izdanja Subversive Film Festivala), ni kurve nalik Chanelovim modelima nisu ga u stanju ugrijati.

Agent K (uloga krojena po mjeri Ryana Goslinga) kreće u lov na staru generaciju umirovljenih replikanata, onu najemotivniju i najnepredvidljiviju. »Kako se osjećaš kad moraš ubijati vlastitu vrstu?« pita ga bivši cyber-vojnik Sapper Morton (Dave Bautista) koji se skriva od vlasti na izoliranoj farmi proteina (di će suza neg' na biceps). Zato mu jedinu pravu ljubav i toplinu pruža hologramska umjetna inteligencija nazvana Joi (Ana de Armas) iza koje stoji korporacija Nader Wallace kao nasljednik one iz prvog dijela, poznatije kao Tyrell Corporation, koja je proizvodila androide. Imamo tu i iskopanu kutiju s kostima, čija analiza otkriva da i replikantice mogu rađati.

Famozni jednorog

Oni kojima se po glavi vječno mota Scottov original i koji su ga gledali tko zna koliko puta, odmah će shvatiti da kosti pripadaju Rachel (Sean Young) koja je u njemu imala ulogu neo(n)noirovske femme fatale.

No ako je tijelo replikanta Roya Battyja/Rutgera Hauera u Scottovu Los Angelesu 2019. moglo prepoznati ljudsku emociju u mitskim suzama na kiši, tijelo Agenta K/Ryana Goslinga u Los Angelesu 2049. igra na totalnu emotivnu anesteziju. Tek će mu spora istraga o (kolektivnoj) memoriji povezana s nadom u (privatnu) ljudsku dvojbu, malo-pomalo početi zagrijavati dušu. Zato »Blade Runner 2049« igra na sporo i lucidno odmrzavanje emocija.

Jer Villeneuve je snimio čisti arthouse komad kojem se nigdje ne žuri, krajnje elegantan i halucinantan. Autor teksta koji držite u ruci gledao ga je u blaženom zenu opatijskog centra Gervais, čiji se hladni minimalistički atrij doima poput replike laboratorija u kojem Villeneuveova heroina Carla Juri traga za uspomenama. Kad je o uspomenama i sjećanjima riječ, još su samo falile ogromne hologramne figure legendarne biljeterke Nade i blagajnice Paole iz ex kina »Beograd«, na čijim je ruševinama centar izgrađen, da užitak bude potpun.

No ako je medij taj koji se mijenja i mutira, njegov pogled ostaje vječan i postojan. »Tko stvara uspomene?« pita se junakinja Villeneuveova filma. Možda smo to upravo mi gledatelji. Zato će sivi Los Angeles i njegova vječna tama i kiša u veličanstvenom ikonografskom obratu naglo ustupiti mjesto narančastoj svjetlosti Las Vegasa, ili barem onom što je od njega ostalo, kako bi u njoj pronašli »stvarne« emocije.

U oronuloj kockarnici tog istog Las Vegasa kao simulakrumu 20. stoljeća par excellence, smještenoj u postapokaliptičnoj pustinji a la Mad Max, ukazat će nam se relikvija Blade Runner imaginarija u liku legendarnog Ricka Deckarda (Harrison Ford) koji ne sanja električne ovce, nego sir u društvu Elvisa, Marylin i Sinatre. Njegovo tijelo/ikona čuva znakove prošlosti, ali i priziva nesigurnosti identiteta, jer ga mi tretiramo kao »oca«. Stvarnog ili imaginarnog, humanog ili replikantskog, tko to zna.

Zato je upravo Deckard/Ford taj koji emotivnim vedutama Las Vegasa 2049. sabotira savršenu i distopijsku sintezu Los Angelesa 2049. Jer Villeneuve nam nanovo poklanja famoznu figuricu jednoroga kao jedini istinski filmski merchandising, odvažno tragajući za novim horizontima te beskrajne »hipotetske pustinje« zvane »Blade Runner«.


Ne vjerujte foršpanima

Klinci koji su vidjeli TV foršpan »Blade Runnera 2049«, očekujući nekakvu nabrijanu CGI eksploziju a la »Transformeri«, itekako će se dosađivati. Već vidimo lančano bljeskanje mobitela u mraku dvorane multipleksa, praćeno konstantnim defileom izlazaka i ulazaka, barem tijekom popodnevne projekcije.

Izvor: Novilist.hr


KOMENTARI: