U nizu ovogodišnjih značajnih diskografskih rock povrataka nedvojbeno je u samom vrhu Roger  Waters, kultni bas gitarist i pjevač još kultnijeg sastava Pink Floyd.  Njemu je, naime, trebalo punih 25 godina da nakon davne 1992. godine objavljenog albuma »Amused to Death« napravi novi rock album.

Istina, 2005. godine Waters je objavio album »Ça Ira«, ali budući da se tu radilo o pokušaju trodijelne opere, dakle okretanju ozbiljnoj glazbi, nitko taj rad ne smatra dijelom njegove rock diskografije. »Is This the Life We Really Want?«, njegov peti studijski rad, nedvojbeno je rock album i to takav da će u zanos baciti starije ljubitelje Pink Floyda, posebno one kojima su albumi »The Dark Side of the Moon«, »Animals« i »The Wall« zakon.

Sličnosti s tim albumima, od glazbe pa do konceptualnog pristupa i angažiranih tekstova usmjerenih na kritiku društva su velike, a najjači je utjecaj kult albuma »Dark Side Of The Moon« uočljiv u načinu otvaranja (zvukovi ulice, radijski program, govor…) i vezivanja pjesama (često se jedna pretače u drugu), a postoje i direktne poveznice u ritmu i melodiji te stihovima nekih pjesama.

Psihodelični svijet

Waters se, bar kad je o glazbi riječ, okrenuo prošlosti – i to onom njenom najboljem dijelu vezanom uz grupu Pink Floyd – a veliku pomoć u tome da ipak zadrži kontakt sa suvremenim glazbenim kretanjima imao je zahvaljujući producentu Nigelu Godrichu koji je kroz rad s Beckom i grupom Radiohead (za mnoge jedini pravi nasljednici zvuka i poetike Pink Floyda) stvorio itekako dobre temelje da uplovi u psihodelični svijet Watersove glazbe te uspješno poveže znanu nam Watersovu sklonost akustici i melodioznosti sa suvremenim elekroničkim zvukovljem usmjerivši glazbeno album ka vodama slušljivog progresivnog rocka čemu itekako odgovara i pretežno protestni ton Watersovih stihova kroz koje upozorava na pogubne posljedice kapitalizma, fašizma, terorizma i medijske izviteperenosti slike svijeta.

Drugim riječima novi Watersov studijski album na tragu je onog što su njegovi te pogotovo albumi grupe Pink Floyd uvijek bili, a to znači da ih nije dovoljno samo slušati, već je nužno i pratiti stihove te iščitavati poruke jer tek na taj način dolazimo do onoga što Waters želi postići – kroz glazbu progovoriti u svijetu kojeg je dio.

Ta namjera slušatelju postaje jasna već nakon uvodne govorne minijature »When We Were Young« u kojoj miješanjem zvukova glasova s radio i TV prijemnika, statičnih šumova i zvukova ulice zaziva isti pristup uočljiv i na »The Dark Side of the Moon«, a o povratku u prošlost svjedoči ne samo taj prog rock pristup, već i naslov 1:38 sekundi duge »pjesme« kojom, kao i na »Tamnoj strani mjeseca«, dominira kucanje sata kao simbol prolaznosti.

To se »tiktakanje« potom prenosi u narednu skladbu, sjajnu »Déj? Vu« koja divnim akustičnim uvodom i baladičnošću podsjeća bar malo i na David Bowie fazu sedamdesetih, dok stihovi samoironično, ali i nemilosrdno redaju brojna zla današnjice (hramovi se ruše, bankari se debljaju, bizoni nestaju…).

Protestni ton

Užasi rata, pogotovo kad je riječ o sudbini djece, obrađeni su u »The Last Refugee« u kojoj će poznavatelji Floyd glazbe lako prepoznati utjecaj pjesme »Comfortly Numb« s alubma »The Wall«, kao što će u odličnoj »Picture That« lako iščitati ritam i agresivnost čuvene »One of These Days«, a kroz stihove iznova svjedočiti bezbrojnim negativnosima koje Waters nabraja u pomalo maničnom ritmu dajući, primjerice, i prostor »vođama bez mozga« pri čemu se zna da misli na Trumpa protiv kojeg je progovorio na brojnim koncertima svoje sadašnje »Us + Them« turneje.»Broken Bones« još je jedna kritika suvremenog kapitalizma u kojoj Waters uz pratnju akustične gitare, potom i gudača te niza dobrih gitarističkih solaža pjeva o tome kako je svijet nakon Drugog svjetskog rata mogao krenuti u drugom, boljem smjeru, ali je čovječanstvo zbog urođene pohlepe predalo sve u ruke Boga novca i sad imamo to što imamo, a to je služenje kapitalu. Taj protestni rock ton još se jače osjeća u naslovnoj temi koja počinje snimkom jednog Trumpovog javnog istupa da bi potom jasno bila izražena ideja kako ovo sigurno nije život koji smo željeli, ali smo za sve loše krivi sami jer ne činimo ništa, jer se ne bunimo protiv nepravdi, jer nam je normalno šutjeti!

Glasom i dramatičnošču Waters u ovoj pjesmi podsjeća na Cohena, dok nas u žestokoj ljubavnoj »Bird in a Gale« podsjeća na rock stranu Pink Floyda , a u »The Most Beautiful Girl« himničnošću idealnom za koncerte podsjeća na najčuvenije psihodelične Pink Floyd balade. »Smell the Roses« s malo funky dodira i velikom dozom radiofoničnosti govori o psihozi opravdanog straha od terorizma te ponavlja temeljnu ideju o tome kako suvremeni čovjek zbog komoditeta ne reagira na negativnosti.

Jedini spas

Za kraj Waters ostavlja jedino što nas može spasiti a to je – ljubav. »Wait for Her« jedan je od najnježnijih i najslušljivijih trenutaka albuma, počast ženama i ljubavi kao jedinom spasu, a stihovim »Breathe Out, Breath In« još jednom podsjeća na »Dark Side f the Moon«. No, prava poslastica tek slijedi. Divna akustična minijatura »Oceans Apart« nudi svega četiri stiha kroz koje zaključuje kako je, nakon što ju je upoznao, umro dio njega. Nedoumica o značenju tih stihova nestaje u završnoj skladbi »A Part Of Me Died« koja je nazvana po posljednjem stihu prethodne pjesme i kroz koju saznajemo kako je taj dio njega koji je umro – onaj loši dio! Inteligentna i dojmljiva ljubavna poruka uokvirena je akustičnom pratnjom, dodirima gudača i dobrim solažama što od završne pjesme čine sjajnu romantičnu himničnu baladu koja će biti idealna za završetke Watersovih koncerata.

Već 74-godišnji britanski rock genijalac napravio je album dostojan veličanstvenog povratka. Iako njegov novi album djeluje pomalo starinski to mu nimalo ne umanjuje vrijednost. Dapače, stari će ljuibitelji Pink Floyd zvuka biti oduševljeni, a nove generacije itekako bi mogao privući. Odgovor na pitanje iz naslova albuma – je li to zaista svijet kojeg smo željeli, svakako je negativan, ali kad bismo pitali je li nam trebao ovaj album, onda je odgovor itekako pozitivan.

Izvor: Rif Magazin


KOMENTARI: