hrenfrdeites

 

Da postoji svjetsko prvenstvo u nostalgiji Hrvati i Balkanci općenito bi i bez Ćire Blaževića bili pretendenti na vječna finala. Pogotovo ako su Osamdesete u pitanju. Vrijeme kad su bili mladi, jaki, puni testosterona ili estrogena, već ovisno o spolu, propulzivni i seksualno moćni.

Obzirom na poslijeratne pustoši Devedesetih, a pogotovo otkad je zavladalo 21. stoljeće – mnogi ih još uvijek prošlost drže vremenima kad je vrijedilo živjeti bolje. I imaju ponešto argumenata za takve tvrdnje. U prijevodu Novi val. Vječna tema domaćih nostalgičara.

Onda slijedi duuugi uzdah i slijeganje ramenima uz tiho pokajanje »to su bila taaaa vremena«. Rockerska Hrvatska je bila i ostala platformom za raznorazne varijacije općih pojmova iz slikovnica i udžbenika rock and rolla koji će svima nedovoljno okrznutima žestokim gitarama i solažama u drugoj trećini pjesme objasniti što je to toliko magično u zvuku istinskog rokerizma a pod ilustraciju teza servirati dinosaurus rock bendove tipa Parnog Valjka, Prljavog Kazališta ili pak njihovih sljednika u družbama Gopca i Bareta.

U površnosti sve je dozvoljeno

U najnovije vrijeme bit će optimista koji će i notornu Opću Opasnost zvat rock and roll bendom jer u površnosti sve je dozvoljeno, pa tako i slinjenje za tim mrskim Osamdesetima koje će u stadionskom rock and rollu i hair metalu od Whitesnakea do Poisona vidjeti ikome iole interesantan zvuk. Na platformi rock and rolla Rijeka je od korijenskog novog vala i postpunkerskog udara Termita i Parafa gradila pečat alternativnog, drugačijeg, off struje.

S Letom 3 i Lauferom kao predvodnicima Devedesetih pečatirat će, a po novom mileniju dobrano razvodniti status na gomilu manjih bendova čija je rock etiketa bila njihovom legitimacijom. One Piece Puzzle u jednom dijelu zadnje dekade će uzburkati ponešto rock egzistencijaliste, My Buddy Moose čuvati one americanom zaražene rock and rollere da bi tek pojavom Jonathana rock impuls opet živnuo. To je slika na van. Međutim, ispod površine i površnosti medija događa se podosta uzbudljivih bendova kojima možda tek izostanak hit singla ili skandalozne tendencije frontgerle priječe do skretanja pažnje na priličan konkretan kunst kojim se diče. Negdje između spominjanih imena unazad nekoliko godina probija se skupina retro revizionista koji će na stijegu moćnog Led Zeppelina i još dublje zaronjenih Sedamdesetih zidati svoj riff and roll.

Arhetipski bend

Moskva je na novom albumu arhetipski rock and roll bend, izgubljen pa pronađen u vremenu kad je zvučati moćno postalo gotovo nedostatkom. Od vremena debija »Poligraf« i drugog skraćenog albuma »LoveSexDistortion«, zvučnih traženja u vremenu i prostoru, te sjedinjenja s prepoznatljivim zvukom Moskva danas zvuče povremeno kao aussie klinci Datsuns u najboljim danima dok će u laganijim stvarima i usporenom tempu izvlačiti King Crimsona i Grateful Dead momente. S razlikom pjevačice Tamare Dorčić čiji će vokalni spleen elektrificiranom grooveu davati ponešto drugačije smjerove. Na domaćoj sceni osim sarkastičnog projekta Nike Potočnjaka Otrovna Kristina začudo nema puno bendova ovog zvučnog profila. Uz jasno definiranu, kristalno čistu i sažetu produkciju Mateja Zeca njihov instinkt za obuzdavanjem električne energije dolazi do izražaja u prvom trisu stvari koji definiraju ljubitelje rock and rollanja 70-ih (»Ništa nije veće od nas« odvoženog na »Roadhouse Blues« riffu, »Reci mi sve« i »Predivni kaos«, »Sve kako želim«).

Zvučni slikar

S druge strane tempa u baladičnoj temi »Sretan kraj« upoznajete sva opća mjesta gitarističkog rocka, pričem je zanimljivo čuti kako postoje izminke koje će gitaristički solo znati odvesti u domene izdržljivog i efektnog. Glavni autor benda Vlado Tomić toliko uživa u zadaći zvučnog slikara da uspijeva razbijati stereotipe klasičnih struktura stvari na kakve ste navikli ako je Black Sabbath bio jednim od bitnih punktova vašeg glazbenog djetinjstva. Slično se psihodelično tripanje ponavlja kroz »Zadnji ples«. Ritam sekcija će dizati funkastičnu »Soba« ili nastavak »Elastičnih dana« te kombinatoriku »Možda je ljubav« dok je wah wah tretman zatvaranja albuma dobila još jedna downtempo stvar »Vremenski putnik«.

Moskvin je treći album izvrsno instrumentalno djelo, povremeno frenetičnog ritma, vrlo moćno zbijeno, lirski razbacano na povremeno nespretne i nekomunikativne impresionističke skice među kojima se povremeno gube prilično moćni stihovi. U slučaju Moskve sve je manje sumnje u njihov glazbeni identitet, a domaća bi ih publika lako usvajala namjesto spominjanih slavonskih hair pseudometalaca te ih činila jednim od uzbudljivijih live actova, ne samo bikerijada, bez da moraju dočekati peti ili sedmi album kada će se izgurati izdržljivošću na panteon tuzemne rock and roll scene.

Izvor : Rif Magazin


KOMENTARI:

Vezane vijesti

hrenfrdeites