hren
 

HRVATSKA ODBOJKAŠICA PRESELILA U ŠVEDSKU
Višnja Jurić otkrila nam je kakva je kvaliteta odbojke u Švedskoj, koje su razlike u običajima, te koliko Šveđani znaju o lijepoj našoj

Višnja Jurić dobro je poznato ime u hrvatskim odbojkaškim dvoranama. 27-godišnja Kaštelanka 13 je godina nosila dres Marina Kaštela i bila dugogodišnja kapetanica ekipe. Prije dvije godine prestala se aktivno baviti odbojkom, a onda ju je život u ožujku ove godine odveo u Švedsku gdje se preselila zbog dečka. U Švedskoj se vratila i odbojci, a trenutno uči jezik kako bi se što prije uklopila u novoj sredini. Nazvali smo simpatičnu Kaštelanku koja nam je za početak otkrila kako se odbojkom počela baviti zbog starije sestre.

"Moja starija sestra je trenirala odbojku pa sam se tako i ja upisala i tako sam i ostala. Cijelu karijeru sam provela u Marini", kaže nam Višnja pa otkriva kako je hrvatska odbojka čak i malo bolja od one u Švedskoj:

"Rekla bih da je u Hrvatskoj možda malo i jača liga. Ovih prvih pet, šest klubova u Švedskoj u stvarno dobri. Mislim da je taj njihov gornji dio tablice dobar i može se nositi s našom ligom. Ni ovdje odbojka nije na nekom profesionalnom nivou da bi cure mogle igrati i živjeti samo od toga. Da se razumijemo, plaćen stan, hrana i neka plaća su ok, ali mora se i u Švedskoj nešto raditi uz odbojku. Ovdje treninzi nisu dva puta dnevno, nego jednom plus teretana možda dva puta tjedno pa ima vremena i za posao ili da, kao ja, učite švedski."

U Hrvatskoj ste u jednom trenutku prestali igrati odbojku. Kako to da ste u Švedskoj opet počeli?

"Ovdje sam došla u trećem mjesecu, ali bilo mi je malo dosadno jer je dečko radio, a ja nisam još imala posao. Plan mi je bio naučiti švedski pa onda vidjeti što i kako dalje. No, onda sam dobila ponudu od kluba pa smo se i preselili u Lindesberg u kojem je i klub. Tu treniram i igram iako sada pauziram zadnjih mjesec dana radi ramena. Ne znam još što mi je, ovaj tjedan idem na magnetsku pa ćemo vidjeti što je."

Znači imali ste prilike upoznati i švedski zdravstveni sustav? Magnetska već za tjedan dana zvuči kao znanstvena fantastika za hrvatske prilike...

"Ma i ovdje su neke stvari dosta spore. Prvo sam za rame išla u ambulantu i prvo sam morala raditi s fizioterapeutom neke lagane vježbice, pa onda doktor, pa drugi fizioterapeut. To je malo sporije, ali ja sam često išla kod njih i tražila da me prime. Bila sam im malo naporna pa sam to sve brže riješila, hahaha", kaže Višnja pa dodaje:

"Inače, oni misle da ne trebaju baš odmah nešto poduzeti ako se ne radi o nekoj strašnoj ozljedi. Primjerice, ako ste prehlađeni, reći će vam da se vratite za tjedan dana. Ne rade ni razliku između sportaša i onih koji se bave sportom. Pokušala sam im objasniti da se želim vratiti na teren i da ne mogu piti tablete i raditi vježbice, ali nisu slušali. No, magnetska je bila stvarno brzo. Od kada sam prvi puta došla, za 20 dana su sve riješili. To me malo šokiralo, hahaha."

Neobično je i to što na odbojkaškoj utakmici ima kave, čaja i kolača za gledatelje, pa postoji i pauza na polovici utakmice.

"Tako ovdje sve funkcionira i navikli su na to. Imaju taj običaj konzumiranja kave i kolača i to nije samo na utakmicama, nego gdje god da idu. Svugdje ima kolačića, keksića, tih njihovih specijaliteta. Što se tiče dvorana, ovisi kako koji klub, ali obično se igraju dva seta pa bude pauza od 10-15 minuta, nekada i pola sata. U toj pauzi gledatelji odu po kavu i kolače, a mi sjedimo u svlačionici i dok se vratimo na teren se već ohladimo."

Pauze za kavu i kolač na utakmicama i zdravstveni sustav nisu najčudnije što je Višnja doživjela u Švedskoj.

"Iskreno, dosta toga mi je čudno, hahaha. Prvo, ljudi su nekako čudni. Ne znam je li to čudno ili samo ja nisam navikla na to, ali nekako su hladni i zatvoreni. Nema nekih druženja. Samo posao i odmah nakon posla doma. Sada kada je zima i tu je mračni period, onda je sve osvijetljeno. Svi imaju na prozorima neke sličice, svijetla, otvorene zavjese. Kod njih je normalno to da šetaš ulicom i gledaš ljudima u kuću. Zapravo, ni ne gleda nitko jer nitko ni ne šeta ulicom osim mene", kaže Višnja pa dodaje:

"Hrana im je isto neobična. Imaju neke mikseve slatkog i slanog na koje se stvarno teško naviknuti. Imaju dosta riječnih riba koje mi se uopće ne sviđaju. Te ribe onda poslužuju uz neko povrće u slatkom umaku... Ma ne znam kako bih to uopće objasnila, ali u Hrvatskoj je to nezamislivo. Poslužuju mesne kuglice sa slatkim rozim umakom. Imaju i kolačiće koji su slatko slani. Srećom, doma napravim ono što mi volimo pa nije toliko loše, a ima i dosta restorana. Njima je ovdje normalno da idu na ručkove u restorane. U svim restoranima je od 11:30 do 14 vrijeme za ručak. Ručkovi koštaju oko 80 kruna što je možda nekih 60-ak kuna pa stvarno nije preskupo. Tako oni funkcioniraju. Svugdje je na poslu pauza za ručak od sat vremena pa odlaze u restorane jesti. Tako i ujutro imaju pauzu za kavu pa svi piju kavu pola sata."

Znači nije daleko od hrvatskog načina života?

"Hahaha, ma imaju te svoje pauze i to im je svetinja. Ne idu oni baš ovako na kavu, nego samo kada im je određeno vrijeme za pauzu za kavu. Drže se stvarno tih svojih pravila. Eventualno tu i tamo znaju otići jedni kod drugih na popodnevnu kavicu, no i to je rijetko. Ne izlaze baš van i ne druže se. Oni sva svoja prijateljstva sklapaju u školama. Nakon toga se sve svodi na odlazak na posao i doma. Eventualno ako cure pronađu dečke, onda se proširi taj krug na njihove prijatelje. Kažu da nemaju vremena pa im je to normalno."

Kako napreduje učenje švedskog?

"Uh, najgori mi je izgovor. Oni nekako pjevuše dok pričaju i na to se nikako ne mogu naviknuti. Završila sam taj prvi tečaj. To je švedski za strance koji ima četiri stupnja i to sam završila u dva, tri mjeseca, a sada ću krenuti na idući nivo. Ima ih još dva. U prvom mjesecu mi počinje taj gimnazijski nivo. Učim i doma, čitam, gledam televiziju, ali nije baš lako", kaže Višnja pa dodaje:

"Razmišljam i o faksu, a da bih upisala nešto moram završiti još ta dva nivoa švedskog. Svakako će mi trebati i za posao. Mogla bih sada naći neki posao već, ali za bolje poslove i bolje pozicije bih morala znati više švedskog. Sada sam dva mjeseca trenirala cure u lokalnoj gimnaziji. Falio im je profesor odbojke pa sam ih trenirala dva mjeseca, ali sada su našli nekoga drugoga tko će to raditi. Šteta jer je bilo baš zabavno i ono što je zanimljivo, oni igraju u prvoj ligi iako su u sklopu škole. Mislim da bih kroz godinu dana mogla završiti ta dva nivoa švedskog pa onda nastaviti sa studijem koji sam počela u Hrvatskoj."

Jeste li upoznali još neke Hrvate u gradu?

"Imam suigračicu Antoniju iz Hrvatske, a i njena obitelj živi na sat vremena od nas. Na ostale Hrvate nisam još naletjela osim na jedan par koji je već 20 godina ovdje. U dvorani sam upoznala i jednog trenera rukometa koji je također iz Hrvatske. Eto, to je to od Hrvata za sada. Većinom su tu Šveđani ili Arapi kojih je sada sve više", kaže Višnja.

Za kraj, kako Šveđani reagiraju kada im kažete da ste iz Hrvatske? Koliko znaju o našoj zemlji?

"Znaju dosta. Svaka druga, treća osoba mi kaže kako je bila u Hrvatskoj ili da planiraju otići. Pitaju me i gdje bi mogli otići i traže da preporučim nešto. Šaljem ih u Kaštela naravno, hahaha. Svakako znaju dosta o Hrvatskoj, a sada i puno više nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji", zaključila je Višnja.

Izvor: 100posto.hr


KOMENTARI: