hren
 

GODINE LUTANJA
Sport je izuzetno nepredvidljiv, a nerijetko sitnica razdvaja pobjednike od gubitnika.
Kada pričamo o momčadskim sportovima, obično je trener taj koji je najizloženiji i kojem sitnice mogu zapečatiti sudbinu. A nogomet je pogotovo podložan „random faktoru“ (najbolji prijevod bi bio „faktor nasumičnosti“). Zato danas treneri postaju sve veći „control freakovi“ koji ništa ne prepuštaju slučaju i zbog toga počinju koristiti tehnologiju, obraćati pažnju na najsitnije taktičke detalje te se okružuju mnogobrojnim stručnjacima.

Kada ne ulaziš u detalje, a nemaš ni baš jasan taktički plan, onda svjesno pristaješ uvelike ovisiti o tom „random faktoru“. A on se onda poput nekog demona ušulja u momčad i počinje se širiti. Bezobrazan kakav je, prvo ti daje šakom i kapom, zatim počne malo uzimati, ali i dalje ostavljati dovoljno da budeš zadovoljan i misliš kako si na dobrom putu.

U tom trenutku počinje se javljati razum, ali onaj vražićak na ramenu te uvjerava da previše razmišljaš, da je sve u redu. Zatim, kada najmanje očekuješ, on te ošine toliko jako da se više ne možeš snaći, a svaki pokušaj spašavanja bude nedovoljan.

Tako je i Damir Burić sve ovo vrijeme mislio da sve ide kao po špagi, iako je od prvog dana bilo evidentno da istina ne može biti dalje od toga. Navijači su bili stava „sve je dobro dok smo prvi“, što je i za očekivati. Jer, navijača ne pokreće razum i taktički detalji, već ljubav prema klubu s kojim se poistovjećuje i emocije koje mu njegovi uspjesi donose.

Manjak kritike emocionalnih navijača kada sve ide po planu nije problem, problem je kada tako razmišlja glavni odgovorni za rezultate na terenu – trener.

Dva poraza od iste momčadi koja je kvalitetom daleko od njegove, u razmaku od samo četiri dana, nikako se nisu smjeli dogoditi. I može se sada govoriti o slobodnim udarcima, minimalnim zaleđima i čemu sve ne, ali rijetko je tko ostao iznenađen s ovim.

Proteklih dana u medijima se počeo stvarati pritisak na Hajdukovog stratega, pomalo navijački, neobjektivan. Hvali kada ide, kritiziraj kada ne ide. Jer, valjda je u redu ne imati uigrane mehanizme kada napadaš na postavljenu obranu dok si prvi. To, izgleda, postaje problem tek kada više nisi na samom vrhu.

Uprava Hajduka je nakon Siniše Oreščanina dovela Damira Burića. Dakle, trenera s dijametralno suprotnom vizijom nogometa. Naravno, trener koji dolazi u okruženje ovakvog tipa, odnosno u bilo koji klub s ograničenim resursima, mora prilagoditi svoju filozofiju igračima kada već vidi da ne ide onako kako je on prvotno zamislio. Pogotovo kada se ta filozofija čini poprilično apstraktna i nedovoljno razrađena.

Ali, zašto se toliko žustro okrenuti protiv njega, i to praktički preko noći? Zbog čega vrijeđati igrače kojima nije ni dobro objašnjeno što trebaju raditi? Problem je negdje drugdje, ondje gdje se donose, ili barem gdje bi se trebale donositi, odluke koje će se ticati dugoročnog plana i identiteta momčadi.

Sportski direktor Bijelih, uz blagoslov uprave, napravio je jedan od najnelogičnijih mogućih nizova trenera kada je u pitanju stil koji preferiraju. Nakon Kopića, klupu Hajduka su preuzimali Vulić, Oreščanin i sada Burić. Zajedničko im je… Apsolutno ništa.

Zbog čega bi novi trener bio uspješniji? Možda i hoće, ali pitanje je iz ove perspektive i dalje zašto bi? Bolji dani će doći tek kada uprava prestane improvizirati i napokon donese dugoročni plan kojeg će se držati.

Posljednja utakmica činila se kao očajnički pokušaj stratega Bijelih da preokrene svoju sreću pa je na teren izveo četiri vezna igrača koji nisu poznati po svojim napadačkim kvalitetama te im pridodao Caktaša i Jaira. Eksperiment nije uspio, a i nije baš ni imao potencijala.

Kada smo kod očajničkih eksperimenata, ima jedna zanimljiva priča, možda je i znate, a dogodila se 1985. Coca-Cola je godinama na tržištu gubila utrku s Pepsijem te je vodstvo tvrtke odlučilo proizvesti svoje najpoznatije piće koristeći novi recept. Ljudi nisu bili oduševljeni novim okusom, a vodstvo tvrtke je ubrzo u prodaju vratilo i onu staru, nazvavši je „Coke Classic“. Prodaja je preko noći skočila u nebo.

Do danas je ostalo nejasno je li to bio samo očajnički potez ili marketinški trik. Iako je vjerojatnije ovo prvo, tadašnji direktor tvrtke Don Keough na konferenciji za medije je rekao:

- Kritičari će reći da je Coca-Cola napravila marketinšku pogrešku. Cinici će reći da smo sve ovo isplanirali. Istina je ta da nismo toliko glupi i nismo toliko pametni.

Potez koji je mogao otići i na jednu i na drugu stranu, otišao je Coca-Coli u korist. I Burić je u očaju pokušao napraviti nešto što je jednako izgledno da će upaliti kao i to da neće. S obzirom na to da je izveo postavu s četiri napadački limitirana vezna igrača i već duže vrijeme indisponiranim Caktašem znači da je planirao sačuvati svoju mrežu i nekako doći do jednog pogotka.

Do pogotka je došao, ali je i primio dva. Jedan ide na dušu Posavcu, a drugi pomoćnom sucu, ali to je upravo ono na što smo upozoravali već nakon četvrtog kola. I onda svaki put nakon toga. Burić se sam pristao kockati i izgubio je, a pitanje je hoće li imati više prilike ispraviti svoje pogreške.

Zašto se Don Keough uspio izvući, a Damir Burić vjerojatno neće? Vrlo jednostavno, Keough je u pričuvi imao već dobro osmišljen i prokušan recept, Burić nije.

Nakon jučerašnje utakmice strateg Bijelih je izjavio: „Mi nakon prve utakmice nismo ništa naučili.“

Mi?

Izvor : Slobodna Dalmacija


KOMENTARI: