Hrvatska će najviše pogriješiti ako bude mislila na osvetu; bolje je misliti na pobjedu, ali... Francuzi također imaju pobjednički mentalitet 

Francuska je u svemu težak protivnik. Ali, kad u sportu ne može birati ni saveznika ni suparnika, a nekad je tako (bilo) i u politici, Hrvatskoj ne preostaje drugo nego da dobro procijeni s kime se bori, i da se inspirira time što u finalu Svjetskoga nogometnog prvenstva igra protiv reprezentacije od koje je prije 20 godina izgubila pravo da se i tada bori za svjetski naslov. Imala je i 1998. potrebnu kvalitetu, Miroslav Blažević je stvorio veliku „vatrenu“ momčad, postojala je potrebna kemija i dovoljno energije za juriš na bunkere; nedostajalo je mrvicu sreće, koja je u Rusiji saveznik Zlatka Dalića, pa da se mala Hrvatska, tada uglavnom nepoznata država i malo poznata sportska nacija, promakne u senzaciju tadašnjega prvenstva. Sreća stvarno bira hrabre: s visokom dozom samosvijesti i samopouzdanja, s kojom su dobro napumpani Luka Modrić i njegova škvadra, hrvatska se reprezentacija već promaknula u priznatu vrijednost ovoga prvenstva. Završni korak nedostaje da uvjeri i „galske pijetlove“ da ne kukuriču dok je pobjeda na grani.

Hrvatska će najviše pogriješiti ako bude mislila na osvetu; bolje je misliti na pobjedu.

Dobri uvjeti za sport

Francuzi također imaju pobjednički mentalitet; ni njima ne treba druga osveta, nego nova pobjeda. Zemlja od 65 milijuna stanovnika, već sada znade tko će zamijeniti Didiera Deschampa, kao što je znala kad će Didier Dinard naslijediti slavnoga Claudea Onestu u rukometu. Kao Hrvati, i Francuzi su rođeni pobjednici; za razliku od Hrvatske, u njih su prilike u sportu neprispodobivo sređenije. Marseille i Bordeaux su u francuskome nogometu bili ono što su Hajduk i Dinamo u hrvatskome; jedan i drugi su izbacivani u drugu ligu, kad su uhvaćeni s prstima u pekmezu. Koliko veličina obvezuje, osjetio je još jedan velikan, Saint-Étienne, kad se morao seliti u niži rang, da financijski uskladi prevelike oči s manjim želucem. Tek će se vidjeti kako će neograničeni arapski novac u Paris S. G. djelovati na zdravlje nogometa. Francuska se liga, sve do pojave šeika na čelu pariškoga kluba, nije mogla utrkivati s moćnijim europskim ligama. I u sadašnjoj reprezentaciji, većina igrača – ne svi, kao u hrvatskoj – zarađuju veliki novac izvan Francuske, najčešće tamo gdje ga najviše ima, u Engleskoj i u Španjolskoj. Najbogatiji francuski klub uglavnom koristi usluge stranaca. PSG živi na arapskom novcu, da može dovesti jednoga Naymara i (za)držati u zemlji Mbappea; ostali klubovi životare od prodaje (najboljih) igrača. Slično je u Hrvatskoj; razlikuje se razine (ne)moći.

Ne postoji u Francuskoj državni sport, ali država stvara dobre uvjete da se sportske ambicije i talent mogu realizirati. Na hijerarhiji kolektivnih sportova, nogomet je na vrhu, i staro i mlado, i žensko i muško, zapjevat će Marseljezu znajući da je domovina u srcu prije nego u krsnome listu; kultni ragbi je do nogometa, jedino ragbijaši mogu napuniti Stade de France, kad im u goste dolaze Englezi, Škoti, Irci ili Velšani; trofejni rukomet puni velike sportske dvorane, pošto je razmazio naciju pobjedama nad Hrvatima, Dancima, Nijemcima ili Španjolcima. Malo se zna da je poslije rata nekoliko godina rukomet bio zabranjen u Francuskoj, jer su ga nove vlasti smatrale „suviše njemačkim sportom“. Kad je skinuo hipoteku, postao je prvo jaki nacionalni sport, a onda najuspješniji međunarodni sportski proizvod. Za usporedbu, u nogometu su jedino Michel Platini, i poslije njega Zinedine Zidane, imali planetarnu slavu Nikole Karabatića.

Trikolori su u nogometu imali zaštićeni status, od njih se nije očekivalo više nego što su mogli dati. Čak i kad su bili domaćini, nisu imali opterećenje favorita koji mora biti prvi, niti strah da će biti posljednji, kad igraju na strani. Njihovu osjećaju nacionalne slave teže je palo kad su nesretno izgubili finale s Talijanima 2006. godine u Njemačkoj nego kad su ispali od Senegala, četiri godine prije toga u Japanu (gdje su došli braniti prvo mjesto). Njima se ne može dogoditi da podcijene protivnika; Hrvati mogu biti sigurni da Francuzi neće ponoviti grešku bahatih Engleza, koji od vlastite veličine nisu vidjeli da im suparnici igraju u najboljim europskim klubovima; podcjenjujući njih, podcjenjivali bi (i) sebe.

Kobni Lilian Thuran

Francuzi vole pobjeđivati i slaviti pobjede; galski pijetlovi po tome su bliski Hrvatima; njihov prostor slavlja bit će prostraniji od našeg Trga bana Jelačića, od Étoilea preko Champs-Élyséesa do Elizejske palače. Drugo mjesto u svijetu je i za njih uspjeh, ali će, kao i Hrvati, sve učiniti da ga oplemene. U francuskoj interpretaciji igre cilj ne opravdava sredstvo; Francuzi nisu grubi igrači, rijetko gube živce, osim ako ih neki Materazzi ne izazove na podmukli i prostački način, da bi eliminirao Zidanea i olakšao Talijanima da se (ne)zasluženo popnu na pobjedničko postolje. I njih se može isprovocirati: Slaven Bilić zna kako je uspio navesti Laurenta Blanca da zasluži crveni karton.

Hrvati igraju svoje prvo finale; Francuzi su jedno dobili i drugo izgubili. Njihove nade i strahovi počivaju na istim sportskim temeljima kao i hrvatski. Jednom im se, baš protiv Hrvatske, pojavio strijelac Lilian Thuran, i zabio svoja dva jedina gola u 135 nastupa za trikolore. U ulozi velike žrtve Miroslav Blažević možda dodaje tome igraču i više nego što zaslužuje. Dogodilo se; i ne ponovilo se.

Kad su Francuzi na drugoj strani, uvijek treba računati da je riječ o velikoj naciji koja rijetko podbaci, a uvijek ima svoga Thurama. Na znanje i ravnanje protivnicima. 


Francuzi i sport

Nogomet je u vrhu popularnosti, a do njega ragbi

U hijerarhiji kolektivnih sportova nogomet je na vrhu, i staro i mlado, i žensko i muško, zapjevat će Marseljezu znajući da je domovina u srcu prije nego u krsnome listu. Kultni ragbi je do nogometa, jedino ragbijaši mogu napuniti Stade de France.

Trikolori imaju zaštićeni status, na njih nema pritiska

Trikolori“ su u nogometu imali zaštićeni status, od njih se nije očekivalo više nego što su mogli dati. Čak i kad su bili domaćini, nisu imali opterećenje favorita koji mora biti prvi, niti strah da će biti posljednji, kad igraju na strani.

Neće napraviti grešku bahatih Engleza

Hrvati mogu biti sigurni da Francuzi neće ponoviti grešku bahatih Engleza, koji od vlastite veličine nisu vidjeli da im suparnici igraju u najboljim europskim klubovima.

Rijetko gube živce na terenu

U francuskoj interpretaciji igre cilj ne opravdava sredstvo; Francuzi nisu grubi igrači, rijetko gube živce

Rukomet im je najuspješniji sportski proizvod

Poslije rata rukomet je bio nekoliko godina zabranjen u Francuskoj jer su ga nove vlasti smatrale „suviše njemačkim sportom“. Kad je skinuo hipoteku, brzo je postao najuspješniji međunarodni sportski proizvod. U nogometu su jedino Platini i Zidane imali planetarnu slavu Nikole Karabatića

Izvor: Vecernji.hr


KOMENTARI: