hren
 

KAKO DALJE
Od dvanaestog po redu ministra zdravstva Vilija Beroša ne očekuje se mnogo, ali postignuće će biti već i ako ne bude dirao u projekte koji idu dobro. Takva sklonost čelnih ljudi zdravstvenog resora mnogo je pridonijela tome da nam se zdravstvo naprijed kreće – rakovim korakom

Vili Beroš dvanaesti je ministar na čelu zdravstvenog resora, resora koji se ne može pohvaliti ni kvalitetnim reformama, ni funkcionalnošću. Od Beroša se, s obzirom na kratkoću preostalog mandata, puno ne očekuje, no od njegovih se prethodnika očekivalo da zdravstvo postave na zdrave noge. Većina njih, u manjoj ili većoj mjeri, smišljala je nekakve reforme, a neki od njih svoje su i proveli. Nijedna od njih, međutim, nije sustav dovela do stupnja samoodrživosti, nego je u protekla tri desetljeća normalno funkcioniranje sustava ovisilo o stalnim sanacijama milijunima kuna iz državnog proračuna.

Zdravstveni je, sustav, međutim, i danas na mrtvoj točki s više od osam milijardi kuna duga i ovisi o tome hoće li netko od budućih ministara imati pravu reformsku ideju i, što je još važnije, snage da je provede u djelo.

Sa zdravstvenim je reformama, nakon ratnog mandata Juraja Njavre na čelu tog ministarstva, prvi krenuo Andrija Hebrang, sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća. Poznata je njegova reforma »oprezne« privatizacije primarne zdravstvene zaštite u kojoj je Hebrang reformirao domove zdravlja uvođenjem sustava zakupa ordinacija primarne zdravstvene zaštite. Reforma je izazvala brojne kritike, mnogi se s takvom privatizacijom nisu slagali, ali ordinacije koje su tada prešle u zakup u njemu su i ostale dulje od desetljeća, do uvođenja koncesija, a i danas posluju na sličan način, samo u statusu privatnih ordinacija. Uvjete pružanja usluga pacijentima određuje HZZO, kao i penale za izlazak iz ugovorenih okvira, ali mnogi bi liječnici danas rado zamijenili svoje ambulante u domu zdravlja i okušali se u privatnim vodama, gdje je liječnička zarada u konačnici ipak bolja.

U Hebrangovom je mandatu prvi put uvedena i participacija za zdravstvene usluge, model koji se zadržao do danas kao značajan izvor prihoda zdravstvenom sustavu. Pacijenti su dobili mogućnost izbora liječnika, a liječnici zeleno svjetlo da mogu nastaviti raditi nakon redovnog radnog vremena u svojoj bolnici za privatne pacijente i tako dodatno puniti vlastiti džep. Ovaj model odgovarao je liječnicima, ali ne i pacijentima, jer je mogućnost pozivanja pacijenata na privatne termine popodne otvorila prostor zloupotrebama i različitoj dostupnosti zdravstvene zaštite pacijentima.

Liječenje u Austriji

Hebrang je na čelu Ministarstva zdravstva kasnije odrađivao još jedan mandat, u Sanaderovoj vladi od 2003. do 2005. godine. U tom je mandatu ostao zapamćen ne po reformama, već po odlasku na operaciju prostate i liječenje u Austriju, što je javnost protumačila kao njegovo nepovjerenje u hrvatski zdravstveni sustav. Sam je Hebrang tvrdio da se takva operacija tada nije obavljala u Hrvatskoj kao rutinski zahvat. Ostavku je na kraju ipak ponudio, ali ne kao moralni čin, već zbog zdravstvenih razloga, a političku aktivnost nastavio je u Saboru. Hebrangovo doba upravljanja zdravstvenim sustavom pamti se i po aferi Shimadzu, jer su upravo njihovi radiološki uređaji redovito dobivali na natječajima na nabavku opreme za bolnice, a riječ je o tvrtki koju vodi sin Hebrangova dugogodišnjeg prijatelja Berislava Tomca.

Od 1998. do 2000. godine ministar zdravstva bio je Željko Reiner, a nakon njega na Ksaver dolazi Ana Stavljenić Rukavina, bivša HSLS-ova ministrica zdravstva u vladi Ivice Račana, poznata više po svom odlasku, nego ministrovanju. Dala je ostavku na dužnost 2001. godine, nakon što su u aferi Baxter čak 23 pacijenta umrla na hemodijalizi zbog neispravne medicinske opreme. Iako nije bila izravno odgovorna za taj propust, ministrica Stavljenić Rukavina odlučila je otići, a njena je odluka ostala primjerom moralnosti u hrvatskoj politici i ostavkama apsolutno nesklonoj izvršnoj vlasti. Njenih se neprovedenih reformi, za koje nije ni imala vremena, nitko neće sjećati.

Na čelu Ministarstva zdravstva naslijedio ju je HNS-ovac Andro Vlahušić. Njegova je misija bila regulirati pitanje participacija i dopunskog osiguranja, odnosno dopuniti zdravstvenu blagajnu novcem osiguranika. Uvedena je participacija za čitav niz usluga iz dotada osnovnoga zdravstvenog paketa, a definirano je i dopunsko zdravstveno osiguranje kojim se osiguralo plaćanje razlike u vrijednosti zdravstvenih usluga u okviru osnovnoga zdravstvenog osiguranja koje ne pokriva HZZO. Za karticu dopunskog osiguranja, koja je pokrivala i participaciju za lijekove, daleke 2002. godine čekalo se i po dva sata u redu na šalteru. Model participacije pacijenata u zdravstvenim uslugama i dopunskog osiguranja aktualan je i danas, u nešto izmijenjenom obliku, a bez njega zdravstveni sustav stajao bi još daleko gore nego što sada stoji. U vrijeme Vlahušićeva mandata, liječnici su izgubili pravo na određivanje dužine bolovanja, a najniža visina naknade za bolovanje smanjena je s 80 posto na 70 posto osnovice za naknadu.

Decentralizacija zdravstva

U okviru decentralizacije zdravstva, na kojoj je ovaj dubrovački ministar također radio, gradovima i županijama osigurala su se dodatna sredstva ustupanjem udjela u porezu na dohodak, koja su trebala biti namijenjena za investicijsko održavanje zdravstvenih ustanova u vlasništvu županija, odnosno Grada Zagreba. I danas smo svjedoci da se taj novac u mnogim županijama ne ulaže u zdravstvo, zbog čega su na šteti i liječnici koji su zaposleni u domovima zdravlja i pacijenti.

HZZO je tada postao dio središnjeg državnog budžeta i prestao biti izvanproračunski fond, što je ponovo postao tek 2015. godine, kada ga je iz državne riznice izbavio SDP-ov ministar Siniša Varga. U Vlahušićevo doba vlada je očito željela bolje kontrolirati financiranje zdravstvenog sustava, ali je zapravo samo dobila situaciju u kojoj je zdravstveni novac utopljen u državnoj blagajni, i uvijek na raspolaganju.

Godine 2004. i 2005. drugi je Hebrangov mandat prošao mirno, bez zamjetnih reformskih zahvata i većih afera, a onda ga je, nakon ostavke, na tom mjestu zamijenio Neven Ljubičić. Pratio ga je glas Hebrangovog čovjeka, a za svog mandata može se pohvaliti donošenjem strategije razvoja zdravstva koja je donijela neke naznake promjena, uvođenjem dviju lista lijekova – besplatne i one uz plaćanje te ugovaranjem prvih PET/CT pretraga u Hrvatskoj, i to na privatnim Medikolovim uređajima.

Neke od mjera iz strategije, kao što je kategorizacija bolnica, redukcija prevelike bolničke potrošnje i rješavanje 80 posto pacijenata u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, nisu nikad realizirane.

Politička potpora

Ljubičića je na čelu Ministarstva zdravstva zamijenio stranački kolega Darko Milinović, koji je uz značajnu političku potporu pokrenuo veliku reformu zdravstva u smjeru financijske stabilizacije i efikasnije usluge. Na kraju svega, Milinovića kao ministra zdravstva pacijenti su najbolje upamtili po uvođenju e-recepata i uputnica i uvođenju police dopunskog osiguranja koje u tom obliku postoji do danas. Od financijske stabilizacije, s obzirom na veličinu duga do kojeg je zdravstvo doguralo, nije bilo ništa, a efikasniju uslugu lički je ministar postigao širokim ugovaranjem usluga s privatnim poliklinikama, čime su liste čekanja bitno skraćene. Pacijentima je prvi ponudio plaćeni odlazak u manje bolnice gdje se na pretrage CT-a ili MR-a ne čeka dulje od tjedan-dva, a u sustav dopunskog osiguranja doveo je više od milijun osiguranika i HZZO-u osigurao lijep višemilijunski prihod s te stavke. S druge strane, uveo je porez od tri posto za umirovljenike, koji su najveći potrošači zdravstvenih usluga, što mu je donijelo antipatiju velikog dijela populacije. Milinović je započeo i reformu Hitne medicinske pomoći, ali je igrom slučaja sustav već u startu zakazao, a dogodilo se nekoliko smrtnih slučajeva u kojima djelatnici hitne pomoći nisu bili dostupni pacijentima.

Milinovića je nakon smjene vlasti naslijedio SDP-ovac Rajko Ostojić, pun ideja o promjenama kojima će stabilizirati sustav i zdravstvo pokrenuti prema naprijed. Već je u startu pokazao da neće učiniti mnogo – odmah je odustao od obećanog ukidanja Milinovićevog poreza za umirovljenike, kraćenje lista čekanja zapelo mu je na informatizaciji bolnica, a silne je mjesece mandata proveo u čekanju »dubinske snimke« stanja u svom resoru i izrade masterplana bolnica koji nikad nije proveden u praksi. Mora mu se priznati da je kupio prvi javni PET/CT uređaj kako bi ukinuo monopolistički položaj tvrtke Medikol, a promijenio je i Milinovićev restriktivni zakon o umjetnoj oplodnji i, na radost mnogih neplodnih parova, omogućio zamrzavanje zametaka.
Vođenje resora pokazalo mu se zadnjom rupom na svirali kad se usred mandata upustio u utrku za zagrebačkoga gradonačelnika. Njegov interes za zdravstvo tu je evidentno postao zasjenjen političkim ambicijama. Na odlasku iz Vlade, nakon što je smijenjen, istaknuo je da će njegov Masterplan bolnica donijeti značajne uštede, uvesti reda u bolnički sustav, spajanjem bolnica smanjiti njihov broj s 31 na 19, smanjiti broj »akutnih« postelja za 40 posto, te za 27 posto povećati kapacitete dnevnih bolnica. Većina toga do danas nije ostvarena. Analizu bolničkog sustava, koja je prethodila izradi Masterplana, izradili su francuski konzultanti za 200 tisuća eura. Za njegovog mandata doprinos za zdravstvo smanjen je s 15 na 13 posto.

Smišljanje nameta

Na Ksaver tada dolazi bivši SDP-ovac Siniša Varga, dotadašnji šef HZZO-a, s potpuno drukčijim idejama od Ostojića. Odmah ukida njegov smjenski rad i vraća dežurstva u bolnice, a Vargin tim računa da bi Ostojićev masterplan, umjesto najavljene uštede od 400 milijuna kuna godišnje, porezne obveznike dodatno koštao čak dvije milijarde kuna. Varga piše novi Nacionalni plan bolnica, koji također nije proveden u djelo, izdvaja HZZO iz državne riznice, stopa zdravstvenog doprinosa vraća se na 15 posto, a Varga pokreće niz novih mjera koje bi trebale smanjiti bolničke dugove i ubrzati dolazak na red za pretrage. Program Plus i Program 72 sata osmišljeni su da bi se bolnički kapaciteti bolje iskoristili, pacijenti došli na red u razumnom roku, a oni najteži dobili potrebne pretrage i plan liječenja u roku od 72 sata. Varga je planirao nagrađivanje uspješnih i penalizaciju neuspješnih bolnica, plaćanje po učinku, a ne fiksnog iznosa, te stvaranje pozitivne konkurencije u zdravstvu. Svi su njegovi projekti nestali odmah po silasku s Ksavera, osim zdravstvenog doprinosa koji je ostao na postojećoj razini i HZZO-a koji je i danas izvan riznice.

Vargin nasljednik Dario Nakić (HDZ) pobrinuo se da već prvih dana mandata zaustavi sve Vargine projekte, uključujući Program plus i Program 72 sata, pa tako i pilot-projekt helikopterske hitne pomoći i vrati u igru vojne helikoptere kao »jeftiniju i efikasniju varijantu«. I Nakić je imao svojih ideja, ali ni u jednoj nije uspio – htio je smanjiti pritisak na hitne bolničke prijeme pa je najavio da će svi pacijenti koji se pojave na hitnom prijemu u bolnici, a ustanovi se da nisu hitni, platiti pregled od 100 do 150 kuna. Po podacima Ministarstva zdravlja, više od 60 posto pacijenata koji dođe na hitni bolnički prijem uopće nije hitno, a sve takve, po Nakićevom nalogu, djelatnici hitne trebali su otpravljati obiteljskom liječniku. Nakić se osim toga bavio i smišljanjem novih nameta u zdravstvu, pa je tako prvi ozbiljno progovorio o uvođenju nadstandarda, odnosno doplate za posebne usluge u bolnici, primjerice za smještaj u apartmanu, pregled kod željenog specijalista, ugradnju skupljeg kuka.... Zbog velikog nezadovoljstva u javnosti odustao je od tog plana i nikad ga nije realizirao.

Milan Kujundžić na čelo resora došao je bez velikih planova, a sitne reformske poteze, kao što je vraćanje Varginog modela Programa 72 sata, ali pod imenom prioritetnih lista čekanja, provodio je u tišini, mimo očiju javnosti. Na smanjenju duga u zdravstvu od osam milijardi kuna nije učinio praktički ništa.

Od Vilija Beroša ne očekuje se mnogo, ali postignuće će biti već i ako ne bude dirao u projekte koji idu dobro. Takva sklonost čelnih ljudi zdravstvenog resora mnogo je pridonijela tome da nam se zdravstvo naprijed kreće – rakovim korakom.


Seksističke izjave za pamćenje

Ministri zdravstva iz svih političkih blokova ostat će zapamćeni i po svojim seksističkim izjavama. Tako je Siniša Varga izazvao javno zgražanje kad je pred mikrofonima izgovorio kako doktori »vole kad su medicinske sestre u pripijenom«. Andro Vlahušić izjavio je da je svoju medicinsku sestru zaposlio jer je debela, a govorio je i o bolnicama kao »mjestima ljubavi«. – Liječnički je posao vrlo stresan, a seks je najbolji antistresni program. Dakle, bolnice nisu kupleraji, nego bi ih se možda moglo nazvati mjestima ljubavi, jer – nije mi poznato da se ljubav u bolnicama naplaćuje, objasnio je odnose na odjelima Vlahušić. Milan Kujundžić je pak ravnatelju KB-a Dubrava jednom prilikom usput dobacio: »Lako je tebi kad imaš mladu i lipu glavnu sestru.« Kasnije se opravdavao tvrdnjom da se radilo o prijateljskoj šali.

Izvor : Novilist.hr


KOMENTARI:

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij