hren
 

ANALIZIRAMO
- Forte ove Vlade bit će politička stabilnost zemlje, poruka dijaloga, poruka smanjivanja podjela i tenzija, kulture dijaloga, traženja konsenzusa oko strateških pitanja. To je politika za koju ću se zalagati i koju ću voditi kao predsjednik Vlade – tim je riječima novi hrvatski premijer Andrej Plenković u prvim mjesecima svojega mandata predstavio svoju političku agendu.

Bilo je to vrijeme HDZ-ovog političkog braka s Mostom. Kriza u Agrokoru još se nije nazirala. Uljanik i 3.maj još su uvijek bila velika hrvatska brodogradilišta. Nije se znalo ni za Kuščevićev „kokošinjac“ ni za Tolušićev „roštilj“. Hotmail je još bio tek servis za slanje elektroničke pošte, a pridjev „istanbulski“ vezivao se uz sapunice, ne uz konvencije.

Danas, kada se navršava tri godine od Plenkovićeve pobjede na parlamentarnim izborima, Hrvatska je – više nego ikada prije u posljednja tri desetljeća – tragično podijeljena. U zajapurenim raspravama žestoko posvađanih, duboko zaraćenih i međusobno potpuno netrpeljivih tabora argumenti nemaju nikakvu težinu.

Kultura dijaloga o kojoj je Plenković na početku svojeg mandata govorio uopće ne postoji. Hrvati se strastveno svađaju oko ustaša i partizana, Jasenovca i Bleiburga, i oko toga je li „Za dom spremni“ ustaški, stari hrvatski ili braniteljski pozdrav. Tenzije su posljednjih tjedana – netom nakon premlaćivanja Srba u Uzdolju - dostigle vrhunac

Plenković, dakle, nije ispunio ono što je obećao. I to ne zbog onog što jest, nego zbog onog što nije činio.

On sam, naime, nije trovao javni prostor. Često je pokušavao smiriti strasti, spustiti loptu i diplomatski, u svilenim rukavicama, riješiti prijepor. Radikalne desne kosture iz ormara je, uostalom, naslijedio. No, svilene rukavice kojiput nisu dovoljne da zauzdaju duha koji je iscurio iz boce.

U nizu situacija premijer se, naime, pokazao kao čovjek koji nevoljko donosi odluke. Imao je prilike netom nakon trijumfa nad Zoranom Milanovićem 2016. godine raspisati i izbore unutar HDZ-a. I pospremiti situaciju u vlastitom dvorištu.

Imao je priliku odmah nakon što je otkriveno da suprug Gabrijele Žalac vozi luksuzni Mercedes koji nije prijavljen u imovinskoj kartici smijeniti tadašnju ministricu. Imao je priliku primijeniti preporuke Povjerenstva za suočavanje s prošlošću po kojima je pozdrav „Za dom spremni“ protuustavan i treba ga staviti van zakona. No, Marko Skejo i dalje ga nekažnjeno izvikuje po Kninu.

Imao je priliku i nakon napada na ljude koji su gledali utakmicu beogradske Crvene zvezde u kafiću u Uzdolju na lice mjesta poslati ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda, ratnog junaka bez ikakve mrlje, najpozvanijeg da napadačima na Srbe očita lekciju. Nakon toga ni Milorad Pupovac ni Aleksandar Vučić ne bi imali što za reći.

Ništa od toga, međutim, Plenković nije napravio. Uvjeren da je siguran sve dok u Saboru bude imao dovoljno ruku za većinu. I da će problemi nestati ako od njih okrene glavu. Upravo suprotno: oni su narasli do gigantskih proporcija. A Hrvatska je dovedena do ruba.

Ono, međutim, što nije uspio na političkom terenu, Plenkoviću je pošlo za rukom na gospodarskom planu. BDP tijekom njegovog mandata kontinuirano raste. Hrvati žive nešto bolje nego prije i – što nije nevažno – manje se iseljavaju iz zemlje.

U 2015., posljednjoj godini SDP-ovog mandata, BDP je iznosio 10 606 dolara po glavi stanovnika; u 2018. BDP je došao na 12 594 dolara. Plenković je, doduše, obećavao rast po stopi od 5 posto godišnje, a Hrvatska raste, ovisno od godine, od 2,6 do 3,5 posto. No, nakon sedam godina stagnacije, rast je ipak rast, i ne treba mu se gledati u zube.

Prije tri godine Plenokvić je obećavao i smanjenje PDV-a već u drugoj godini mandata na 24, a u zadnjoj na 23 posto. Otvaranje 180 tisuća novih radnih mjesta do 2020.godine. Delimitiranje porodiljnih naknada. Uvođenje nacionalne mirovine.

Rasprave o smanjenju PDV-a tek su otpočele nedavno. Jednako kao i one o uvođenju nacionalne mirovine. Porodiljne naknade trebale bi se delimitirati početkom iduće godine. Ali, sudeći po prvom prijedlogu, ne potpuno, i ne u punom iznosu.

Plenkoviću u prilog ide jedan drugi pomak. U njegovom su mandatu osjetno rasle plaće, dijelom zbog smanjenja poreza, dijelom zbog manjka radne snage na tržištu. Prosječna plaća 2015. je iznosila 5 711 kuna. U prvih šest mjeseci 2019. ona je došla na 6436 kune. Prepolovljena je i stopa nezaposlenosti (sa 16,2 na 8,4 posto), a nakon dugo, dugo vremena, blago je rasla i zaposlenost.

Po prvi put je zabilježen pad broja ljudi koji su se iselili iz Hrvatske. I rast broja ljudi koji su se u nju vratili.

A što nije mala stvar za zemlju koja se našla na rubu ponora.

Izvor: slobodnadalmacija.hr


KOMENTARI: