hren
 

PORAZNA DIJAGNOZA NACIJE
Prof. dr. sc. Mirjana Nazor je poznata splitska psihologinja koju je, kao i sve druge građane, zabrinuo val nasilja u zemlji. Sve su češći izvještaji o napadima na turiste i manjine, razbojništvima, silovanjima, ubojstvima...

Inače uvijek odmjerena gospođa Nazor sad "bez rukavica" kaže da Hrvatska ide u krivom smjeru, navodi da je nade sve manje, i postavila je prilično oštru dijagnozu društva koje srlja u još veću provaliju.

Okomila se i na političare koji nas uvjeravaju da je sve bajno i na njihovo pomalo dosadno obećanje da će Hrvatska biti nova Švicarska.

No, prije nego krenemo u dijagnozu i raščlambu nepovoljnih društvenih trendova, navedimo da su o Hrvatskoj kao nesigurnoj zemlji počeli pisati i strani mediji.

Pa tako njemački Deutsche Welle navodi da pitanje povećanja kriminala u Hrvatskoj nije samo medijski dojam, nego to podupiru i statistike. Naime, taj medij navodi da je dobio podatke hrvatskog MUP-a koji zaista ukazuju na porast teškog kriminala u ljetnim mjesecima. Također, navode da se već i generalno u RH bilježi znatno više kaznenih djela u prvih sedam mjeseci 2019. godine – 31.580 slučajeva, u usporedbi s istim razdobljem lani – 29.653 slučaja.

– S obzirom na to isto razdoblje, ove godine počinjeno je 25 posto više ubojstava (15 prema 12), 19 posto više pokušaja ubojstva (62 – 52), 14 posto više silovanja (41 – 36), 27 posto više svih kaznenih djela na štetu maloljetnika (3806 – 3009) te sedam posto više razbojništava (415 prema 387).

Nasilje je, statistike pokazuju, postalo prisutnije u hrvatskom društvu. Upravo u lipnju i srpnju 2019. godine dogodilo se nešto više određenih teških kaznenih djela negoli bi do danas iznosio ovogodišnji mjesečni prosjek. Od 62 pokušaja ubojstva, primjerice, na ta se dva mjeseca odnosi njih 23. Kako su nam javili iz MUP-a samo za mjesec srpanj, ove je godine samo u tom mjesecu zabilježeno 783 stranih državljana oštećenih kaznenim djelima u RH, a lani 701 – navodi se, među ostalim, u podacima policije.

A sada dijagnoza psihologinje Nazor:

Što se događa s Hrvatskom?

– Teško je i meni reći, ali nije dobro. Čitam svaki dan vijesti i šokiram se okrutnošću prema slabijima, drukčijima. A najgore od svega je što se lagano navikavamo na to. Prije bi se šokirali nekim događajem na stranicama crne kronike, a danas smo doslovce zagušeni tim vijestima i oguglali smo, više ne reagiramo, samo sliježemo ramenima. A na to se ne smije nikad oguglati, nasilje ne smije postati mainstream, ono mora ostati na razini incidenta, a ne pravila. Također, gledam i ne vjerujem kada naši političari govore kako je sve u redu, da je Hrvatska prosperitetna, sretna, nova Švicarska i slične nebuloze.

Uh, o toj novoj Švicarskoj slušamo već desetljećima...

– Da, možda je za ovdašnje političare i njihovu sljedbu Hrvatska zaista Švicarska. Sigurno im je dobro; dobre plaće i privilegiran status, te u nekim slučajevima i zaštita od progona ili pak blage kazne za njih i članove njihove obitelji ili partije.

Dobro, to mi više sliči na Afriku sa strujom, nego na Švicarsku...

– Istina. I ono malo stupova društva koje smo imali uništavamo, urušavaju se temelji koji čine jednu zajednicu, mogli bismo reći da smo, kako su to već zamijetili, dobili državu, a izgubili – društvo. Pogledajte zdravstvo, školstvo... Nažalost, po nekim pitanjima mi smo danas nazadniji nego 1990. Ne želim zvučati negativno, ali već 20 godina struka upozorava da se ide krivim putem, ali nitko ne sluša...

A kad bi se išlo pravim, e onda bi možda netko ostao bez svog bogatstva, i prilike da uhljebi kćeri, sinove, braću, sestre, nevjeste...

– Politika bi trebala služiti svima, a ne samo njima. No to mazanje očiju drugima i narodu ne može trajati vječno, jer će, ako se ova manifestacija zla nastavi, i na njihova vrata jednog dana pokucati nasilnici i neće im pomoći ni visoke ograde. Onda će se i njima oglasiti alarm, ali prekasno.

Kako komentirate gore navedene policijske statistike?

– Trebamo težiti tome da nasilje opada, i jedan posto povećanja nekih kaznenih dijela je previše. Ali kad se nešto poveća za pet, deset ili petnaest posto u tako kratkom razdoblju, e to nije dobro. I sad zamislite da se tako povećanje nastavi sljedećih godina. Hoćemo li onda 2029. imati kriminala za 50-100 posto više u odnosu na, recimo, 2019. godinu? Ne želim u to vjerovati, ali netko mora reći ljudi ovo nije dobro, te što trebamo učiniti da u idućim godinama ne doživimo još veći porast lopovluka, premlaćivanja, ubojstava i općenito nasilja svake vrste. Ali sumnjam da će bilo tko reagirati, kao što nije reagirao ni prije.

Hoće li nam svima uskoro možda trebati suzavac za obranu ili čak pištolj?

– Ako se to dogodi, a prema tome očito idemo, nećemo više našu zemlju moći reklamirati kao sigurnu za turiste. No, turisti odu, a mi ostajemo. I kako onda živjeti u takvoj atmosferi? Ja se već danas, moram priznati, osjećam pomalo nelagodno čitajući sve te vijesti i puno se više brinem za sigurnost svoje obitelji. Tu brigu i strah nisam doživljavala prije, jer, kao što sam već rekla, svima nam je postalo uobičajeno da čim se probudimo čujemo kako je netko opljačkan, ubijen, premlaćen, silovan i samo čekamo kada će doći na red netko od naših bližnjih.

Imamo mlade ljude koji batinaju druge...?

– Besposleni su. Da imaju posao koji će ih iscrpiti, i smislen ispunjen život sa svojim obvezama i radostima, ne bi im palo na pamet ići okolo po tuđim kućama i tući druge ljude. Iako njihovo djelo nailazi na osudu kod većine svijeta, oni u svojoj grupi vjerojatno budu i pohvaljeni. I to ih ispunjava, jer mi smo u svojoj biti društvena bića, tražimo priznanje i pohvalu, makar oni dolazili i od krivih i opasnih uzora. Umjesto da takve osobe društvo izolira, tog mladića koji je istukao dijete srpske nacionalnosti ili nasumično napao ženu koja priča "kaj", netko će počastiti – pivom.

Kažete besposlenost, a evo nedostaje radnika, uvozimo ih...

– Možda je nekima lukrativnije baviti se batinanjem. I još ako ih se adekvatno ne kazni, nego ih pravosuđe mazi, nailazi im uvijek olakotne okolnosti jer misli se "mlado ludo". A to "mlado ludo" ako ne reagiramo će postat će "staro ludo". Mladog čovjeka koji je zapeo u nekom blatu se može i izvući, ali za starijeg čovjeka koji je karijerni kriminalac, uglavnom je kasno, iako moram napomenuti da uvijek ima nade za promjenu. Jer kao što kaže ona stara – gdje ima volje ima i načina.

Ima li nade da se trend okrene i bude nam bolje?

– Za nas malo starije je već kasno, ali žao mi je mladosti koja ostaje iza nas. Što ćemo im ostaviti u nasljeđe?! Ako uopće itko od tih mladih ostane ovdje. Trebalo je reagirati jučer. Nasilnike treba strogo kazniti, ali i rehabilitirati. Pogledajmo kako to druge zapadne zemlje rade, pritom ne mislim na Ameriku, nego recimo na Skandinaviju, Njemačku.

Kako to rade?

– Ne možete samo mladog čovjeka staviti u zatvor gdje će mu društvo praviti stariji kriminalci koji će ga naučiti zanatu, čim iziđe iz zatvora tako "školovan" opet će uraditi kazneno djelo. Treba ga rehabilitirati, naučiti, školovati, pružiti mu sve ono što mu nije pružila vlastita obitelj i onda bi mogao postati vrijedan član društva koji će obogaćivati svoju okolinu, a ne krasti od nje.

Znači sve počinje od obitelji?

– Većina toga, jer djeca se rode, recimo to tako, "prazne glave" i ako je punimo glupostima te učimo dijete da je uredu tući slabije, da je uredu ukrasti tu i tamo nešto, takvo dijete će izrasti u lopova i nasilnika. Drukčiji ishod je teško i očekivati. Dio ovih mladih koji tuku starije, žene i djecu, a za život zarađuju krađom, sigurno dolazi iz disfunkcionalnih obitelji.

A što je s pravosuđem?

– Netko prođe "lišo", čini brojne prekršaje u prometu i ubija pješake, drugi konstantno kradu, tuku i ne kažnjava ih se, slučajevi se namjerno guraju u zastaru, a onda pravosuđe pokaže svu svoju oštrinu na dečku koji je od straha i traume jednostavno umro u zatvoru jer je zapalio nekoliko maslina i sam se prijavio. To su vam te dvije Hrvatske, jedna koja oprašta pravim kriminalcima, i druga koja zatvara bolesne, i na kraju ih i ubije. Tuga.

A imamo i one bakice što ih porezna hvata jer prodaju na pazaru, a ovi što su pokrali milijune slobodno šetaju, voze jahte i "bjesne" automobile. Neki su čak i gosti na inauguracijama...

– To su te dvije Hrvatske. Bogata i siromašna. Privilegirana i zakinuta. Sretna i nesretna. Razdor se samo povećava, a pametan mladi svijet odlazi. Ljudi ne vide budućnost ovdje jer je sve po stričevima, ćaći, rođacima. I onda i onaj branitelj koji je stvarao ovu zemlju, diže ruku na sebe kada vidi za što se borio. Puno je ljudi nesretno, velik je broj i onih koji imaju riješeno egzistencijalno pitanje, ali se više ne smiju i nema zadovoljstva u ovoj zemlji, pa traže sreću daleko.

Je li to razlog što jako velik broj Hrvata ima tjeskobu, depresiju, pa piju anksiolitike, antidepresive...?

– Dijelom da. Opće je nezadovoljstvo sa svime, od zdravstva, mirovina, neravnopravnih prilika, i ljudi onda traže pomoć psihijatara i psihologa. Moja struka i liječnici mogu pomoći, ali treba krenuti od uzorka. A to upropaštavanje je krenulo prije nekoliko desetljeća, tako će i oporavak trajati isto toliko, ako ne i duže.

Udruge za zaštitu životinja kažu da nikad nije bilo ovoliko nasilja nad životinjama, i to rade odrasle osobe. Je li to neka patologija ili zlo?

– Može biti patologija, ali prije bih rekla da je ovo drugo. Dakle, bespotrebna okrutnost i iživljavanje nad bićem koje ti ne može uzvratiti. Korijeni takvog besmislenog zla su kompleksni i trebalo bi napraviti studiju koja bi razjasnila uzroke, ali ovako iskustveno mogu reći da je korijen u društvu, nezadovoljstvu, besposlenosti i odsustvu sankcija.

Za mene je agresija i kada naši ljudi nose smeće iz kuće i onda ga bacaju u more, preko prozora zgrada.

– To jest agresija, i to u vidu krajnje sebičnosti, jer glavno da je njihov stan čist, a kako je zajednici, to ih ne brine. Najveći je problem s djecom koju roditelji nisu naučili da se ni papirić od bombona ne baca na ulicu. I kad to djetetu od tri, pet godina ponavljate budite sigurni da ono neće nikada baciti smeće na plažu. Ali ako su mu model roditelji koji to rade, naravno da će ono nastaviti tu tradiciju. Ljudi su sebični, uglavnom misle na sebe. Na druge jedino misle kad ih olajavaju. U tome i jest problem, bavimo se više drugima nego sobom i rasipamo energiju na gluposti, umjesto da je usmjerimo u nešto što bi nas moglo obogatiti i pružiti nam priliku da rastemo.

Izvor: slobodnadalmacija.hr


KOMENTARI: