hren
 

PRAVO NA VODU
Slovenija je prva članica EU-a koja je konstitucionalizirala pravo na vodu i tamo je voda postala javno dobro kojim upravlja država. Hrvatska bi trebala slijediti taj primjer, ali u HDZ-u smatraju da je postojeća zaštita vode u hrvatskom Ustavu dovoljna unatoč upozorenjima stručnjaka.

Pitanje ustavne zaštite prava na pitku vodu u Hrvatskoj je iskorišteno kao povod za politikantsko prepucavanje političkih stranaka. Tu je temu ovih dana ponovno otvorio Most, pokrenuvši inicijativu za promjenu Ustava kako bi se zaštitilo vodne resurse i »ljudsko pravo na pitku vodu«. Iz Mosta poručuju kako je pravo na čistu i pitku vodu za svakog pojedinca civilizacijska obaveza, zbog čega najvišim aktom žele spriječiti privatizaciju, liberalizaciju i komercijalizaciju vodnih resursa i isporuka pitke vode, koji predstavljaju javno dobro o kojem mora skrbiti država.

Međutim, zaslugom HDZ-a rasprava o važnom pitanju ubrzo se pretvorila u ispraznu polemiku o tome tko je bio prvi. Naime, šef HDZ-ovog zastupničkog kluba u Saboru Branko Bačić uzvratio je Mostu da je svoj prijedlog »kopirao« od HSLS-a, koji je svoju inicijativu pokrenuo koncem 2017. godine, iako su istu temu ranije otvorili i IDS-ovci, kao i pučka pravobraniteljica, koja je organizirala okrugli stol o ovom problemu. Osim toga, pitanje tko je bio prvi čini se potpuno irelevantnim, s obzirom na to da se o ustavnoj zaštiti prava na pitku vodu na europskoj i globalnoj razini govori se od kraja prošlog stoljeća, a osobito posljednjih godina, kako se intenzivirala globalna kriza zbog klimatskih promjena, rasta svjetskog stanovništva i nekontrolirane urbanizacije, ali i zbog povećanog pritiska financijskih ustanova i međunarodnih korporacija da se liberalizira opskrba pitkom vodom i da se to područje prepusti slobodnom tržištu.

Javno dobro

Zanimljiv je i Bačićev odgovor na meritum prijedloga. On, naime, nadmeno uzvraća Mostu kako je već i postojećim 52. člankom Ustava pravo na pitku vodu zaštićeno, s obzirom na to da taj članak spominje »more, morsku obalu, otoke i vode« koji uživaju osobitu zaštitu države. U Ustavu je i članak 50., koji kaže da je moguće ograničiti poduzetnička prava i oduzeti vlasništvo radi zaštite prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi, no jedna od naših vodećih stručnjakinja za ustavno pravo i profesorica na riječkom Pravnom fakultetu Sanja Barić ipak upozorava da postojeća regulativa ne štiti dovoljno kvalitetno trajnost, dostupnost i kvalitetu opskrbe vodom. Barić stoga smatra da je konstitucionalizacija prava na vodu, odnosno upisivanje tog prava u Ustav, bitna iz nekoliko razloga. Kako je kazala u intervjuu H-alteru, pravo na vodu je »temeljno ljudsko pravo«. »Ono je već nekoliko desetljeća spominjano u odlukama i mišljenjima raznih tijela na međunarodnoj razini - npr. Europskog suda za ljudska prava, Interameričkog suda za ljudska prava, Afričke komisije za prava naroda i ljudska prava itd. - kao pravo koje je sadržano u drugim ljudskim pravima - npr. pravu na život, zabrani mučenja, pravu na rad, ljudskom dostojanstvu i sl. Prvi je put priznato kao samostalno ljudsko pravo rezolucijom Opće skupštine br. 64/292 od 28/7/2010. te ponovno verificirano rezolucijama br. 68/157 od 18/12/2013. i br. 70/169 od 17/12/2015.«, navodi Barić, naglašavajući da međunarodno pravo prepoznaje pravo na vodu kao ljudsko pravo zbog čijeg je ostvarenja moguće ograničiti tržišne i poduzetničke slobode.

Barić stoga smatra da bi Hrvatska trebala razmotriti iskustvo susjedne Slovenije, prve članice EU-a koja je konstitucionalizirala pravo na vodu, i to 17. studenoga 2016. godine. Zahvaljujući toj odluci, u Sloveniji je voda postala javno dobro kojim upravlja država putem lokalnih zajednica i ovlaštenih vodnih poduzeća. Svatko ima pravo na vodu, a vodni izvori nisu roba podložna tržištu, komercijalizaciji i koncesioniranju, nego javno dobro namijenjeno održivoj vodoopskrbi i potrebama stanovništva.
U Sloveniji je oko tog pitanja postignut širok društveni konsenzus, dok je u Europi ista inicijativa pokrenuta u Belgiji 2006. godine, gdje nije okončana upisivanjem prava na vodu u Ustav, ali je u toj zemlji zajamčena dostupnost 15 kubnih metara vode za piće i sanitarne potrebe godišnje po stanovniku. Iako je Slovenija jedina članica EU-a u kojoj je to pravo upisano u Ustav, i druge europske zemlje skrbe o pravu svojih građana na pitku vodu. U Francuskoj je pravo na vodu zajamčeno zakonom, dok u Njemačkoj, primjerice, to pravo proizlazi iz ustavne socijalne klauzule. To pravo proizlazi iz drugih ustavnih prava, poput prava na život, stanovanje i zdravstvenu zaštitu.

Kada je riječ o privatizaciji opskrbe vodom, nakon negativnih iskustava s privatizacijom niz velikih europskih gradova, među njima i Berlin i Pariz, opskrbu vodom vratili su pod svoje okrilje.

Goruće pitanje današnjice

Pitanje zakonske i ustavne zaštite prava na vodu otvara niz važnih pitanja. Barić upozorava da u našem zakonodavstvu uopće nije jasno kolika je najmanja količina vode koja bi morala biti osigurana i kako je osigurati u slučajevima kada pojedino kućanstvo nije u stanju plaćati račune za vodu. Drugim riječima, u takvim slučajevima bi se morala uzeti u obzir platežna mogućnost, jer se nikog ne bi smjelo lišiti esencijalne količine vode za piće i sanitarne potrebe.

Pitanje prava na vodu jedno je od gorućih pitanja današnjice. Konstitucionalizacija prava na vodu, kako se navodi u nedavnom radu više autora »Ljudsko pravo na vodu u zakonu i implementaciji«, obuhvaća dva glavna cilja: potporu siromašnima u zemljama u razvoju te najekonomičnije korištenje javnih resursa u razvijenim zemljama. Prema izvješću Ujedinjenih naroda objavljenom prošli utorak, 2,2 milijarde ljudi širom svijeta još uvijek nema pristup pitkoj vodi, oko 4,2 milijarde nema pristup zahodima sa sigurnim odvodom, dok 673 milijuna ljudi i dalje obavlja nuždu na otvorenome. Ostvaren je značajan napredak u odnosu na 2000. godinu, jer je odonda 1,8 milijardi ljudi dobilo mogućnost doći pješke u 30 minuta do dostupne pitke vode, a smanjio se i broj onih koji nuždu obavljaju na otvorenome, s 21 na devet posto ukupne svjetske populacije, iako je u čak 39 zemalja broj stanovnika bez zahoda, zbog naglog rasta stanovništva, porastao. Tri milijarde ljudi i dalje živi bez osnovnih higijenskih uvjeta, vode u kući, zahoda i umivaonika sa sapunom.

Ljudi bez sigurnog pristupa pitkoj vodi i sanitarnim objektima skloniji su bolestima koje se prenose vodom, primjerice tifusu (stopa zaraženih u predgrađu Kolkate u Indiji iznosi šest posto) i koleri (105 tisuća zaraženih 2001. u Južnoj Africi). U istočnoj i jugoistočnoj Europi čak 30 posto kućanstava nije povezano s kanalizacijom.
Ljudsko pravo na vodu i sanitaciju, proglašeno pravno neobvezujućim rezolucijama Ujedinjenih naroda, prihvaćeno je u 52 zemlje, s gotovo pet milijardi stanovnika, na razini nacionalnih zakona ili politika. Ljudsko pravo na vodu predviđa pristup vodi u blizini kuće ili radnog mjesta, a opskrba vodom odgovornost je vlade. Usluge vode trebale bi biti oslobođene diskriminacije i povoljne za sve, a voda sigurna za zdravlje i kontinuirano omogućena u dovoljnim količinama za osobne i domaće potrebe.

Zabrana diskriminacije

To je pitanje aktualno i u razvijenim zemljama, poput Sjedinjenih Američkih Država. Takav je primjer slučaj Detroita, u kojem se, nakon bankrota grada, postavilo pitanje zaštite interesa stanovnika insolventnih gradova. Usprkos činjenici da Detroit formalno uvažava ljudsko pravo na vodu, od lipnja 2014. godine, dostava vode je obustavljena za više od 30 tisuća kućanstava koja nisu platila račune. Eksperti UN-a izrazili su zabrinutost da siromašni zaista ne mogu platiti račune.
Iako zaštita ustavnog prava na vodu predstavlja vrijedan pokušaj, skeptici upozoravaju da bi se politike trebale fokusirati na iskorjenjivanje siromaštva, umjesto na dostupnost vode. Drugi upozoravaju i da se ustavno pravo na vodu često koristi u retorici protiv privatizacije te da je to pravo u suštini nedovoljno. S druge strane, analize bazirane na studijama zemalja koje imaju ustavno potvrđeno pravo na vodu (Južna Afrika) ili samo uvažavaju to pravo (Indija), potvrđuju da pravno prihvaćanje prava na vodu ima veliku važnost, naročito jer u tom slučaju minimalna dostupnost vode za domaće potrebe postaje obavezna.

Najvažniji dokument Vijeća Europe u ovom području jest Europska konvencija o ljudskim pravima, koja izravno ne spominje pravo na vodu, pravo na dostojan standard života, niti pravo na siguran okoliš, ali razmatra se dopuna protokola u pogledu ekoloških prava. Diskriminacija u vezi pristupa vodi obuhvaćena je generalnom zabranom diskriminacije pod Protokolom 12 iz 2000. godine.

Što se pak tiče Europske unije, opskrba vodom i sanitacija odgovornost su zemalja članica, zbog čega ne postoji konstitucionalizirano pravo na vodu na europskoj razini. U uvodu europske Okvirne direktive o vodama, donesene 2000. godine, spominje se da »voda nije običan komercijalni proizvod, već prije naslijeđe koje treba štititi, braniti i tretirati na odgovarajući način«, čime se dotiče ljudskog prava na vodu. Druge direktive ističu limitiranje nitrata u vodi, postavljaju standarde za vodu za piće i kupanje ili reguliraju procjenu utjecaja na okoliš.

U nekim slučajevima u svijetu pokazalo se da pravo na vodu ima negativne posljedice za manjine, pogotovo kada je uvedeno da bi riješilo probleme s vodom u većim gradovima, često na štetu domorodačkih zajednica. Takav je primjer Perua. U ovom i sličnim slučajevima pokazalo se da vlade imaju odgovornost zaštite pristupa ranjivih grupa vodi i sanitaciji. Slična zaštita određena je i sudskim procesima, primjerice obligacija vlade da omogući pristup vodi domorodačkim zajednicama u Argentini i zabrana preusmjeravanja vode od domorodačkih teritorija u Meksiku. Postoje primjeri, čak i u Europi, gdje je u zatvorima ili izbjegličkim kampovima pojedincima bio odbijen zahtjev za vodom. Takav je slučaj zabilježen u Belgiji.

Alarmantno u Indiji

Problem pitke vode najsnažnije pogađa Aziju, u kojoj živi polovica svjetskog stanovništva. S 3920 kubnih metara vode po stanovniku Azija je na predzadnjem mjestu po količini vode u svijetu, a u UN-u ocjenjuju da će se situacija pogoršavati. Kako procjenjuju u svjetskoj organizaciji, do 2025. godine polovica država svijeta trpjet će zbog manjka vode, a do 2050. taj će problem ugrožavati čak tri četvrtine svjetskog stanovništva.

Indija je primjer zemlje u kojoj je pravo na vodu izvedeno iz drugih fundamentalnih ljudskih prava. Indijski Vrhovni sud je iz slobodne i šire interpretacije prava na život (članak 21 Ustava iz 1950.) razvio pravo na vodu još 1983. godine. Uz pravo na život, zakonska podloga za zaštitu prava na vodu pronađena je i u ustavnoj obavezi države da promiče dostojan standard života te da štiti okoliš. Povod ozakonjenju prava na vodu možemo pronaći i u posljedicama Bhopalske katastrofe, koja se smatra najvećom industrijskom nesrećom u povijesti, od čijih je posljedica smrtno stradalo više od 25 tisuća ljudi. Posljedično, sigurnost pitke vode i zaštita okoliša stavljeni su u fokus Vrhovnog suda. Indija je u svrhu implementacije prava na vodu postavila nacionalne politike vode i sanitacije, lansirala programe financiranja i uspostavila rukovodeće institucije. Ipak, u stvarnosti postoje problemi zbog društvene diskriminacije koja je primjetna i na ovom primjeru. Niže kaste i imigranti često nemaju nesmetan pristup vodi, kontradiktorno odredbama Ustava, a postoji i razlika u opskrbi vodom između urbanog i ruralnog stanovništva. Neka metropolitanska središta Indije uvela su mjerače kao način regulacije potrošnje vode pa je prvih 10 do 25 metara kubnih vode, zbog siromašnog dijela stanovništva, jeftino. Mjerači često nisu bili adekvatan sistem jer je do 60 posto mjerača znalo ne raditi, zbog čega stanovnici, pogotovo oni siromašni, nisu imali pristup vodi. O alarmantnoj trenutačnoj situaciji u Indiji svjedoči vijest da je ovih dana tu zemlju zahvatio toplinski val s temperaturama od 45 stupnjeva Celzijusovih, a na ulicama velikih gradova zabilježene su čak i ulične borbe za vodu, u kojima je bilo i stradalih.

Privatizacija je problem

Južna Afrika je primjer zemlje u kojoj je pravo na vodu propisano Ustavom iz 1996. godine. Kućanstva, ovisno o gradu, dobivaju šest ili više besplatnih kubnih metra vode mjesečno, a korisnicima se naplaćuje višak potrošnje. Ova politika opskrbe vodom često je kritizirana zbog nesklada između količine vode i veličine kućanstva pa su velika, i često siromašna, kućanstva zakinuta. U Čileu su zbog ovog problema postavljene regulacije pa kućanstva dobivaju subvencije vode ovisno o prihodu. Južnoafrički Ustavni sud odbio je postavljanje minimalne količine vode po osobi, jer pravo na vodu ovisi o proračunskim ograničenjima države.
U Latinskoj Americi prihvaćanje prava na vodu u okvire nacionalnih zakona potaknuto je konfliktima oko privatizacije infrastrukture. Povećanje cijene vode u Boliviji dovelo je do nasilnih javnih protesta koji su rezultirali otkazivanjem ugovora pokrajina La Paz i Cochabamba s internacionalnim vodovodnim kompanijama. Primjere za sukobe oko privatizacije vode pronalazimo i u Argentini, Gani i Tanzaniji, dok se u SAD-u i na Filipinima privatizacija nastavila. Zagovornici ustavnog prava na vodu zatražili su obustavu privatizacije – u cilju ekološke pravednosti, jer bi u suprotnom ekološki i gospodarski teret bio prevelik za siromašne. No stručnjaci upozoravaju da ustavom garantirano pravo na vodu nije nužno u kontradikciji s privatizacijom. Privatnici mogu podupirati to pravo opravdavajući više cijene boljim i naprednijim uslugama.

U Čileu i Argentini se produktivnost vodovodnih i odvodnih kompanija isprva povećala zbog tehničkih poboljšanja. Niske cijene često su povezane s nekvalitetnim uslugama vode. U slučaju SAD-a, privatizacija vodovodnih usluga nije reducirala troškove. Između 12 analiziranih zemalja, koje prihvaćaju ljudsko pravo na vodu unutar zakonskih okvira, jedino u Boliviji i Ruandi privatizacija bi dovela do nemogućnosti plaćanja usluga.

Na globalnoj razini države koje imaju osigurano pravo na vodu – u odnosu na one koje nemaju – često pate od demografskih pritisaka i veće političke nestabilnosti, imaju političke zatvorenike i više stope mučenja, što može objasniti njihovu lošu situaciju u pogledu javnih usluga kao što su voda i sanitacija i nejednakog gospodarskog razvitka. Brojne zemlje, iako imaju ustavom propisano pravo na vodu, imaju manjkave institucije za opskrbu vodom s prevelikom fragmentacijom odgovornosti i stoga nisu u stanju osigurati modernu adekvatnu infrastrukturu za provođenje opskrbe vodom.

Zbog činjenice da zemlje koje imaju ustavom propisano pravo na vodu nužno ne pokazuju puno bolje rezultate u kontroli i opskrbi vodom, stručnjaci upozoravaju kako je potrebno dodatno istraživanje za pronalazak najboljeg načina implementacije prava na vodu. Drugim riječima, i dalje ne postoji suglasje oko pitanja koliko je – i je li uopće – ustavno pravo na vodu pomoglo siromašnima, ali u svakom slučaju može se reći da prihvaćanje ustavnog prava na vodu samo po sebi nije dovoljno da siromašni stanovnici dobiju direktan pristup vodi.

Izvor: novilist.hr


KOMENTARI: