hren
 

Ozbiljnijeg posla nema na vidiku, likvidnost je stalno ozbiljan problem, plaće redovno kasne zadnjih godinu dana, a kada se isplate, "bušte" su najčešće tanje jer se umanjuju za stimulativni dio. Nekima, tvrdi sindikalni koordinator Ivica Sorić, mjesečno i po 2000 kuna.

Broj zaposlenika iz dana u dan sve je manji, a većina onih koji rade brzo bi se odlučila na odlazak da im se ponude pristojne otpremnine. Čini se da više nema snage ni za energičan prosvjed i tvrdi štrajk. Neizvjesnost i strah kreiraju sumornu atmosferu na navozima u zaljevu Saldun na Čiovu.

Tiho se nagađa da se "Brodotrogir" priprema za stečaj. Uporište za takva nagađanja nalaze se u činjenici da je prošla godina ispraćena odlukom izvanredne skupštine dioničara dosad središnje/krovne trogirske brodograđevne tvrtke kojom su svi udjeli koje "Brodotrogir" ima u svojim novoosnovanim tvrtkama preneseni na kompaniju "Kermas energija", u vlasništvu Danka Končara. Istodobno, sva opterećenja tih, od obveza očišćenih, tvrtki, a riječ je o 58 milijuna kuna, ostala su kao značajan teret dioničkom društvu.

Početkom ove godine "Brodotrogir" d.d. spao je već na manje od devedeset zaposlenih, a kao prijetnja spominje se nova "papirnata" tvrtka "Brodotrogir usluge", koja bi, navodno, trebale preuzeti te preostale radnike. Krovna tvrtka tako bi, bez zaposlenika i s ozbiljnim financijskim obvezama, šapuće se, otišla u ropotarnicu povijesti. O tome su govorile i osmrtnice koje su se nedavno pojavile po trogirskim kaletama.

Pravna i financijska gimnastika – povezane tvrtke, prebacivanje radnika i razbijanje mastodonta – mnogima se ne sviđa, ali nije nezakonita. Razbija li se time radnički korpus na manje dijelove, konfrontiraju li se tako radnički interesi ili se samo lakše posluje, stvar je gledanja, ali pravo na to vlasniku se ne može odreći. Jedno je sigurno, "Brodotrogir" više nikada neće biti glomazan kakvim ga se rado sjećaju starije generacije.

Daleko je "Brodotrogir" od najboljih trenutaka, ali pamte se i puno lošiji dani. Istina je da trogirski škver ne zjapi prazan, poslovna aktivnost postoji, grade se mini kruzeri (dva su u gradnji od deset narudžbi), dovršava se, iako vrlo sporo, zadnji veliki brod, ima nešto i remonta... Veliki poslovi su želje, a ne realnost, ali posla ima – doduše ne za preostalih 670 ljudi (ne računajući "Tekol") koliko ih je izbrojio sindikalist Sorić, već za njih puno manje. Takvo je vrijeme, takve su okolnosti.

Osnovna škverska djelatnost ostaje, brodogradnja nije u pitanju, dilema samo može biti u kakvom obliku, mantra je Danka Končara, koju su svi u Trogiru čuli, ali je nisu možda najbolje razumjeli. Jer, postavljalo se pitanje s kojim ciljem i namjerama je Danko Končar došao u "Brodotrogir", smatrajući da mu održanje brodogradnje, kao niskoprofitne djelatnosti, nije prioritet.

No, za Končara je brodogradnja, ma kakva bila, neizbježna jer su pravila igre vrlo jasna – nema preprodaje zemljišta, nema gradnje hotela ni apartmana. Riječ je o industrijskoj zoni koja će to i ostati bez obzira na to hoće li se graditi veliki brodovi ili servisirati jahte. Svaka promjena prostornog plana, Končar to stalno naglašava, uz maksimalnu dobronamjernost i kooperativnost vlasti teška je, neizvjesna i višegodišnja procedura.

– Marinu smo uspjeli napraviti brzo samo zato što su u škveru još 2000. godine za nju dobili građevinsku dozvolu. Pametno su je zaledili, a mi je nakon privatizacije odledili. Da smo čekali papire, marine još ne bi bilo na vidiku. I benzinska stanica, skoro gotova, tri godine čekala je dozvolu da može biti baš to – benzinska stanica – objašnjava Končar, za kojega dileme nema: treba se orijentirati na onu brodogradnju koja donosi dobit, a zna se, reći će, da brodogradnja bez sistemske podrške ne može opstati.

No, prelijevanja sredstava iz profitabilnog nautičkog biznisa nema i neće biti.

– Prihodi od marine i remonta, koji od početka zarađuju i servisiraju obveze, ne mogu održavati hladni pogon u brodogradnji, remont i marina moraju imati svoj život odvojeno od škvera – objašnjava Končar.

"Kermas energija" preuzela je "Brodotrogir" d.d. 6. travnja 2013. godine, a novi vlasnik se obvezao provesti restrukturiranje koje će dugoročno opstati na tržištu prema načelu održivog razvitka. Nakon što smo desetljećima slušali velike priče o velikim brodovima, ali i priču o tome koliko se novca pri tome izgubilo, škveru je tada ozbiljno zaprijetio krah. Kad je došlo do privatizacije, bilo je 1200 radnika, a prvo zbrinjavanje njih oko 350 obavljeno je u dogovoru sa sindikatima.

Ništa se tada nije radilo, ni jedan ugovoreni posao nije postojao. Ipak, vjerovalo se da je od teškog utega, jer "Brodotrogir" je u procesu restrukturiranja stajao državu tri milijarde kuna, moguće napraviti pozitivnu priču. Sindikati su snažno podržali Končarov ulazak u škver. Godinu i pol nakon privatizacije, porinut je prvi tanker, vrijedan 45 milijuna dolara. Nakon dugo vremena, veselje je vladalo u "Brodotrogiru".

Program restrukturiranja "Brodotrogira" bio je posebno težak, temeljen, za razliku od drugih brodogradilišta, na diversifikaciji djelatnosti, značajnim ulaganjima, velikom vlastitom doprinosu i relativno malim potporama.

Restrukturiranje je, uz održavanje i unaprjeđenje temeljne brodograđevne djelatnosti, obuhvatilo i gradnju marine te servisnog centra za jahte. Da nije bilo restrukturiranja i promjena u poslovnoj orijentaciji škvera, teško bi "Brodotrogir" dočekao današnji dan, slažu se upućeni.

U pet godina, uza sve nevolje koje prate brodogradnju, trogirski je škver proveo diversifikaciju, iako ne u cijelosti. Cilj je bio da u ukupnim prihodima nove djelatnosti sudjeluju s 50 posto, što nije ostvareno, ali je vlastiti doprinos od 1,4 milijarde kuna realiziran u cijelosti. Od početka privatizacije konsolidirana neto imovina "Brodotrogira" dvostruko je uvećana.

"Kermas energija" i sestrinske tvrtke uložile su u "Brodotrogir" 50 milijuna eura. Najveći dio utrošen je u marinu i brodove koji su škveru ostali u vlasništvu, ali neke investicije ipak nisu ostvarene jer se, objašnjeno je, dio novca prelio u osobne dohotke. Kasnilo se s poslom, ostvarivao gubitak, a plaće su bile uredne.

Pet godina sa škverskih navoza emitiran je mir. Bila je to najtiša privatizacija iako je Danko Končar smatra kvaziprivatizacijom. Što su privatizirali? Dali su samo nekome škver po principu brini se ti o njemu da se ne bih morao brinuti ja. Vlasništva tu nema. Mi smo samo koncesionari. Čega smo vlasnici? Ničega. Zemlja i zgrade su državne, na pomorskom smo dobru.

Ipak, sve je izgledalo puno bolje. Nije bilo otpuštanja, radna disciplina na uobičajenoj razini, plaća je, kažu, kasnila samo dva puta po nekoliko dana. "Brodotrogir" je iz programa restrukturiranja i državnih potpora izišao prvi, još prije četiri godine, i od tada njegovo poslovanje ovisi samo o tržištu. Bez ikakvih potpora.

I onda je došlo do kašnjenja i smanjenja plaće, mogućih otkaza. Digla se velika uzbuna. Ono što se očekivalo prvih dana privatizacije dogodilo se pet godina kasnije, kad je, činilo se, najteži dio posla zgotovljen.

Končar je krivca za probleme, osim tržišta, tražio u činjenici da je bio socijalno preosjetljiv pa je krizu dočekao s više od 1000 zaposlenih (400 ih je otišlo, a njih su zamijenili drugi drugi) umjesto predviđenih sedamsto. Pri tome, isticao je, nije se ni pokušalo razdvojiti radnike od neradnika, pa se stvorio mentalitet – radio ne radio, dobit ću isto.

Osnovna plaća i učinak uvijek su i za svakoga bili isti, a to je nemoguće, tvrdio je Končar nudeći računicu – kemijski tanker nekad se radio za devet, a sada dvadeset mjeseci. Na tankeru za Ruse, umjesto 100.000 radnih sati, potrošeno je dva i pol puta više, uz gubitak do sedam milijuna dolara. A svi su primali pune plaće. Radnici, svjesni da je Končar spasio "Brodotrogir" od propadanja, drže da krivnja nije na njima, nego u činjenici da se škverom loše upravljalo.

Najavljene prostorno-tehnološke promjene, koje su škver trebale preoblikovati u moderno kompaktno brodogradilište, izostavljene su i više nisu aktualne. Jedina ozbiljna tehnološka investicija bila je u antikorozivnu halu koja nije potpuno profunkcionirala.

Danas, kad velikih poslova nema, odnos se zaoštrava do kraja. Vlasnik je krenuo u "odvajanje radnika od neradnika", plaće redovno kasne, smanjuju se, otpremnine se dogovaraju po principu 3500 kuna po godini staža, ali se već pri isplati prve rate, kažu sindikalisti, ne isplaćuje puni iznos. Spekulira se da će čak 300 radnika biti proglašeno viškom, ali nitko to službeno nije najavio. U sindikatu tvrde da je taj broj prevelik.

Danko Končar, ne bježeći od toga da ima ozbiljnih problema, odbacuje nagađanja o planskom zatvaranju brodogradilišta, jer "ne ideš u ovaj zahtjevan projekt da bi ga rušio". No, orijentacija na ono što donosi novac poslovni je credo od kojega ne želi odstupiti.

"Uvijek se postavlja pitanje škver ili pojedinac, škver ili grupa pojedinaca. Ja kažem, birajte. Ali, znajte, ako pomognem vama, ne mogu pomoći škveru", jasna je poruka Danka Končara.

Izvor: Slobodnadalmacija.hr


KOMENTARI: