ETNIČKE PODJELE
Iako etničke podjele među maloljetnicima postoje u svim krajevima zemlje, najdublje su u Vukovaru. Čak sedam od deset među najboljim prijateljima nema osobu iz druge etničke skupine. Takav obrazac ponašanja i hrvatskoj i srpskoj djeci ondje je posve normalan...

Etnički identitet je vrlo važan i kod djece i odraslih, i kod manjine i kod većine. Za ilustraciju, na skali od 1 do 5 vrijednosti etničkog identiteta u svim su uzorcima od 4 naviše. Neznatno su niže kod djece, pripadnika talijanske manjine u Istri te kod roditelja u daruvarskom području. Ovi rezultati govore najmanje dvije stvari: etnički je identitet važan svima i, drugo, ovako visoke vrijednosti etičkoga identiteta vjerojatno su pokazatelj toga što nam je u Hrvatskoj kao društvu važno: još uvijek smo u fazi snažnog naglašavanja etniciteta kao važne odrednice identiteta, više smo zaokupljeni izgradnjom etničkog, a manje građanskog bića, što ne priprema djecu na najbolji način za život u vrlo multikulturnom svijetu. Etnicitet je važan, no također je važno djecu naučiti živjeti s različitostima i s drugima. Tu se, čini se, mora još puno raditi.

Ovo je jedan od rezultata projekta IntegraNorm - višegodišnjeg opsežnog istraživanja obrazovnih izbora i različitih međuetničkih stavova djece i njihovih roditelja u četiri hrvatske regije u kojima je etnička mješovitost veća nego u drugima: to su Istra, grad Daruvar i okolica, Slavonija, specifično Vukovar i okolica, te Baranja. Financira ga Hrvatska zaklada za znanost , a sudjelovalo je 1568 djece u dobi od 11 do 18 godina i 2000 njihovih roditelja, otprilike podjednako pripadnika manjina i većine, i to u osnovnim i srednjim školama u kojima se nastava odvija na manjinskim jezicima - češkom, mađarskom, srpskom, talijanskom i komparativnim školama u istim sredinama u kojima se nastava odvija na hrvatskom jeziku.

Istraživače, na čelu s profesoricom socijalne psihologije Dinkom Čorkalo Biruški, zanimala je većinsko-manjinska dinamika u ovim zajednicama, pa su sve međugrupne stavove promatrali kontekstualno - tako da je većina procjenjivala stavove prema dominantnoj manjini u datom kontekstu, prema Česima u daruvarskom području, Mađarima u Baranji, Srbima u Vukovaru i Talijanima u Istri, a manjine su u svim kontekstima procjenjivale svoj odnos prema Hrvatima.

Zabrinjavajući rezultati

Rezultati u vukovarskom kontekstu su i dalje zabrinjavajući. Ono što su istraživači počeli uočavati još u svojim prethodnim istraživanjima sada bukti punom snagom, a to je vrlo snažna podjela među učenicima prema nacionalnoj pripadnosti. Tako je pitanje o strukturi najbliskijih prijateljstava pokazalo da su ona uglavnom jednonacionalna: čak 73 posto hrvatskih učenika navelo je da su njihovi najbolji prijatelji Hrvati, a 70 srpskih da su to Srbi. Ukratko, članovi dvije najbrojnije zajednice se povlače u sebe i rijetko kontaktiraju s onim ‘drugima’.

No, to nije situacija u odnosu djece ostale tri manjinske zajednice i tamošnjih Hrvata. Jer na isto pitanje u Baranji, svega 31 posto mađarskih učenika odgovara da su im svi najbolji prijatelji Mađari. Drugdje su ovi omjeri još manji - u Daruvaru tek 16 posto mladih Čeha ima najbolje prijatelje iz vlastite etničke skupine (kao što ondje tek svaki drugi hrvatski đak ima najbolje prijatelje koji su Hrvati), a u Istri je svega 8 posto mladih Talijana okruženo isključivo prijateljima iz talijanske zajednice.

Podjela u Vukovaru je vrlo duboka, reći će Dinka Čorkalo Biruški, i opisati situaciju iz jednog istraživačkog razgovora s djecom: “Pitala sam učenike druže li se međusobno. Na to mi je jedna učenica odgovorila: ‘Zašto vi to nas pitate? Nije da se nešto družimo, ali živimo normalno. Jedni uz druge’ “. Drugim riječima, i hrvatskoj i srpskoj djeci je normalno da se druže skoro isključivo s vlastitim sunarodnjacima, a oni drugi, mogu biti negdje ‘pokraj’. Politika nije imala interes mijenjati ovakvo stanje, a ne čuje ni sada upozorenja koja proizlaze iz istraživanja.

Inače, nastava na manjinskim jezicima nipošto nije monoetnička - naime, premda je dominantno pohađaju djeca, pripadnici pojedine manjine, u nekim je krajevima znatan postotak djece koja se izjašnjavaju kao etnički Hrvati, koji pohađaju nastavu na jeziku nacionalne manjine koja je dominantna u njihovu zavičaju. Tako, u nastavi na češkom jeziku ima čak 39 posto etničkih Hrvata, taj je postotak još i veći u nastavi na talijanskom jeziku, a u nastavi na mađarskom jeziku je gotovo trećina Hrvata. Potpuno drukčija je situacija u nastavi na srpskom jeziku, koja je, praktički, monoetnička - nastavu na srpskom jeziku ne pohađa niti jedno dijete koje se izjašnjava kao etnički Hrvat.

“U sklopu našega istraživanja, između ostaloga, u nizu smo intervjua nastojali istražiti kako djeca doživljavaju pojam domovine. Kada sam učenike u nastavi na češkom jeziku i porijeklom Čehe upitala je li Češka njihova domovima, jedan mi je dječak zaprepašteno odgovorio: ‘Znate li Vi gdje je Češka?’. Ovaj odgovor ne govori o dječakovoj ‘odnarođenosti’, nego njegovoj dobroj integriranosti, odnosno o činjenici da u svojoj domovini Hrvatskoj može mirno i s ponosom njegovati svoj češki identitet, jezik, kulturu i običaje, jasno razlikujući da njegovo porijeklo (češko) ne određuje i njegovu domovinu Hrvatsku”, objašnjava Dinka Čorkalo Biruški.

Većinsko-manjinska dinamika

Aspekt većinsko-manjinske dinamike, koji je posebno zanimao istraživače, su stavovi prema multikulturnosti i asimilacionizmu, a dobiveni nalazi su vrlo zanimljivi. Gledano ukupno, manjina u većoj mjeri zagovara multikulturalnost od većine i to je tako u svim kontekstima, osim u Daruvaru i okolici, gdje nema razlika između hrvatske većine i češke manjine - većina i manjina u podjednakoj mjeri zagovaraju multikulturnost. Najveće razlike u zagovaranju multikulturnosti između većine i manjine pokazale su se - sasvim očekivano - u najpolariziranijoj zajednici, a to je Vukovar.

Kada je općenito o većini riječ, najpozitivniji stavovi prema multikulturnosti su u Istri i Daruvaru - među njima nema razlika, no oni se razlikuju od vukovarskog i baranjskog konteksta koji imaju nešto niže rezultate, ali još uvijek jasno pozitivne stavove. Važna poruka ovih nalaza jest da ni većina, kao ni manjina, nije homogena u svojim stavovima; kolokvijalno rečeno - ne misle svi isto, premda su pripadnici većine.

U skladu s ovim, otvara se pitanje osjećaju li se manjinski učenici asimilirani i dobro prihvaćeni u Hrvatskoj, odnosno, prihvaćaju li ovu državu kao ‘svoju’. Ovdje će Dinka Čorkalo povući određenu distinkciju:

“Ja se nadam da se učenici osjećaju integrirano, a ne asimilirano. Naime, asimilacija znači odustajanje od vlastite kulture i priklanjanje onoj većinskoj, a to nije ono što je najbolji, optimalan ishod u pogledu dječjega razvoja. Djeca kao i odrasli imaju potrebu znati tko su, što su, odakle su, posebno u adolescenciji kada je potraga za svim oblicima identiteta središnji razvojni zadatak pojedinca, pa tako i traganje za etničkim i nacionalnim identitetom.

Ta je potraga intenzivnija, ali i bolnija, ako manjina percipira da ima nizak status u društvu, a većina ne prihvaća njihov identitet ili je s njime u konfliktu. Što se tiče prihvaćanja Hrvatske kao domovine ponovo možemo vidjeti kontekstualne razlike. U našem smo istraživanju propitali koliko su djeci važne različite pripadnosti - od pripadnosti obitelji do pripadnosti Europi kao zajednici naroda. Očekivano, pripadnost obitelji i grupi prijatelja podjednako je i visoko važna svima, ali i pripadnost narodu, zavičaju, Hrvatskoj i Europi”.

Stavovi djece prema asimilaciji pokazuju kako joj se manjinski pripadnici izrazito protive, ali je ne podržavaju niti među učenicima hrvatske nacionalnosti. Najveći protivnici su mladi Srbi u Vukovaru, ali asimilacijskim procesima nisu skloni niti ovdašnji  Talijani, Mađari i Česi. Ni hrvatski učenici ne podržavaju asimilaciju, pa su na skali od 1 do 5 ovom procesu dali tek nešto iznad ocjene dva.

Važnost pripadanja

Zanimljivo je da je općenito važnost pripadanja najniža u Istri kao najmultikulturnoj sredini. Kao da djeca i mladi u Istri, i pripadnici većine i najveće manjine - talijanske - imaju svijest o fluidnosti i promjenjivosti identiteta, pa onda i važnost pripadanja procjenjuju niže nego djeca u drugim krajevima. Koliko se osjećaju prihvaćenima, pitanje je odnosa većine prema pripadnicima manjine. Važan indikator tog doživljaja je i percepcija diskriminiranosti, dakle, doživljaj djece da njihovi vršnjaci, pripadnici većine imaju u društvu, jednostavno rečeno, bolje prilike i u izvanškolskom i u školskom okruženju. Ta je percepcija diskriminiranosti daleko najviša u vukovarskom kontekstu, dok je najmanja u daruvarskom.

Sličan se obrazac javlja i na jednom drugom indikatoru koji se može interpretirati kao doživljaj prihvaćenosti, a to je tzv. percepcija simboličke prijetnje, dakle doživljaj da druga grupa, u ovom slučaju većina, predstavlja prijetnju manjinskoj kulturi, identitetu i običajima. Ponovo, te su vrijednosti najviše kod srpske manjine u vukovarskom kontekstu, ali visoke su i kod hrvatske većine u tom istom kontekstu, što potvrđuje konfliktni većinsko-manjinski odnos.

Kod drugih manjina su vrijednosti značajno niže, a nešto više kod Talijana. Istraživači vjeruju da taj doživljaj proizlazi iz komunikacijske frustracije koju katkada mladi Talijani jasno ekspliciraju - naime, da njihovi hrvatski vršnjaci ne znaju ili ne žele govoriti talijanski, a da oni kao Talijani moraju znati hrvatski.

Puno veći problem je na koje načine učenici u području istočne Slavonije i Srijema manifestiraju svoju opterećenost ratom i neprekinutu snažnu etičku polarizaciju između Hrvata i Srba u istome području.

Rezultati su pokazali kako su djeci opterećenje ratom nametnuli odrasli, rat nije dječja tema, niti tema kojom se mladi ljudi vole baviti. Oni odgovaraju na znakove iz okoline koja jasno komunicira svoju opterećenost ratom, a potom se prelijeva i na djecu i mlade. Problem jest u tome što su poruke koje dolaze iz dvije najveće zajednice, hrvatske i srpske, često dijametralno suprotne, snažno konfliktne, vrlo isključive, emocionalno snažno nabijene, a djeca nemaju mjesto gdje bi te poruke u miru propitali, procesuirali i integrirali. Današnja škola jednostavno nije mjesto koje to nudi.

Niska povezanost

Uostalom, djeca već u dobi od tri ili četiri godine počinju uočavati npr. prirodu međugrupnih odnosa u svojoj okolini, a do pete godine već su u stanju identificirati se sa svojom grupom. Dakle vrlo rano postaju svjesna odnosa u svojoj okolini, najprije kroz roditeljski utjecaj. Između stavova djece i roditelja postoji povezanost, dakako, a ta se veza može vidjeti i kroz npr. sličnost izjava djece i roditelja o etičkim manjinama. Međutim, također je važno naglasiti da su povezanosti stavova djece i roditelja zapravo niske i to je vrlo dobro i metaanalitički potvrđen nalaz u psihologijskim istraživanjima.

Te su povezanosti niže kod mlađe, a nešto više kod starije djece. Ove razmjerno niske povezanosti jasno pokazuju da odgovornost za međugrupnu i ideološku socijalizaciju ne leži samo u roditeljima, nego i u drugim socijalizacijskim utjecajima od kojih je škola sigurno jedan od najznačajnijih, poglavito zato što je kao društveni akter ‘zadužena’ osim znanja djeci prenijeti i vrijednosti koje postoje u društvu. Zato će Dinka Čorkalo Biruški kao jedinu šansu apostrofirati ulaganje svih raspoloživih snaga, znanja, kapaciteta i novca u podizanje razine obrazovnog sustava, i to najprije u ljude - nastavnike i upravljački kadar škola.

“Nažalost, nikada do kraja realiziran projekt interkulturne škole u Vukovaru otvorio je i ta pitanja, te smo imali priliku čuti od nastavnika s kojima smo radili koliko im je ovakva dodatna edukacija i podrška nužna. Kada već interkulturna škola nije otvorena, a potrebe nastavnika i djece su jasne, nije li onda racionalna javna politika uložiti u nastavnike u najvećoj mogućoj mjeri kako bi škola mogla biti doista i jasna podrška djeci u njihovoj pripremi za život u višeetničkoj zajednici i multikulturnom svijetu. Fotografirali smo i opažali unutrašnjost škola i na složen način evidentirali etničke i druge simbole koji se mogu vidjeti na zidovima u školi - od plakata, učeničkih radova, prigodnih postava i drugih obilježavanja tipičnih za školske zidove.

Jedan je naš nalaz jasno pokazao da je intenzitet etničkog označavanja u školskom prostoru na području Vukovara daleko najveći u odnosu na sve druge višeetničke zajednice. To je jasan ‘nesvjesni’ pokazatelj koliko su pitanja etniciteta prezentna, pregnantna i važna čak i u prostoru škole. Podvlačim - riječ je o uobičajenim školskim uređenjima, onako kako školski prostor svakodnevno izgleda. Tako i školski zidovi poručuju što je važno u školi, a onda i u zajednici i društvu”, upozorit će Dinka Čorkalo Biruški.

Po njezinu mišljenju, Hrvatska ima dobar sustav obrazovanja manjina.

“Uostalom, to je i stav manjina, ne samo moj kao znanstvenice koja se dugo bavim ovim pitanjem. Raznoliki modeli koje imamo zaista omogućuju djeci njegovanje identiteta i kulture njihova porijekla. Ono što po mojem sudu nije dobro jest nedostatak intenzivnije ‘ugradnje’ višeetničnosti i vrijednosti multikulturnosti kao obilježja mnogih naših zajednica u redovni ‘većinski’ školski program. To je, po mojem sudu, nužno učiniti kako bi se zajednice izgrađivale kao visoko kohezivne i funkcionalne mreže ljudi”, zaključuje.

Izvor : Jutarnji.hr


KOMENTARI: