PUKOVNIJA PANTOVČAK
Ivo Sanader u slučaju Hypo osuđen je na dvije i pol godine zatvora, a na visinu kazne kao olakotna okolnost mu je, među ostalim, direktno utjecalo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Sam Sanader često je tijekom suđenja naglašavao kako je ponosan na svoje sudjelovanje u ratu i čin pukovnika.

Koliko mu je sudjelovanje u ratu smanjilo kaznu, sutkinja prilikom izricanja presude nije iznijela, ali je ta činjenica naišla na osudu javnosti. Naime, odmah su se pojavile priče kako Sanader nikad nije bio na liniji fronte niti se borio s puškom u ruci.

U Registru branitelja ga nema, što i nije neki čvrsti dokaz nesudjelovanja u ratu. I u Ministarstvu obrane tvrde da u njihovim arhivima nije zaveden. To je već puno ozbiljnija stvar.

No, negdje u razdoblju od 1991. do 1993. godine Sanader je bio član Kriznog štaba za srednju i sjevernu Dalmaciju te je sudjelovao na nekoliko rundi pregovora sa srpskom stranom oko razmjene zarobljenika. Potvrdio je to Goran Dodig, tada zamjenik šefa štaba.

Jedini put u uniformi

“Sanader je bio korektan i pristojan na tim pregovorima”, posvjedočio je Dodig koji se ne sjeća kada je Sanader ušao u Krizni štab. U prosincu 1991. u Stobreču se postrojila Art garda, odnosno postrojba Zbor hrvatskih umjetnika Split.

Ivo Sanader je tada kao intendant splitskog Hrvatskog narodnog kazališta bio u postroju u maskirnoj odori s puškom na ramenu.

Svjedoci tvrde kako je to jedini put kada je bio u odori. No, sudu je sudjelovanje u radu Kriznog štaba i na postrojavanju Art garde bilo dovoljno da Sanaderu smanji kaznu.

Uostalom, predsjednik Franjo Tuđman je 1. ožujka 1993. godine donio ukaz kojim je zbog zasluge u Domovinskom ratu, među ostalima, i Ivu Sanadera nagradio počasnim činom pukovnika. Riječ je o “famoznom” ukazu o dodjeli činova pričuvnih časnika Oružanih snaga RH kojim je Tuđman promaknuo 141 državnog dužnosnika za zasluge i prinos u Domovinskom ratu.

U to vrijeme popis promaknutih bila je najveća državna tajna pa nikad nije objavljen u Narodnim novinama, a i sam događaj dodjele za novinare bio je zabranjen. Naime, 12. ožujka 1993. godine tadašnji ministar obrane Gojko Šušak u Domu Hrvatske vojske svim promaknutim dodijelio je spomenice Domovinskog rata i iskaznicu pričuvnih časnika Oružanih snaga RH.

Tim su ukazom Gojko Šušak i Josip Manolić postali pričuvni general-pukovnici, Josip Boljkovac, Ivan Jarnjak, Stjepan Mesić i Vladimir Šeks pričuvni general-bojnici, a Luka Bebić, Mladen Vedriš i Mate Granić postali su brigadiri. Uz Sanadera pukovnici su postali i Franjo Kajfež, Ivić Pašalić, Milovan Šibl, Zdravko Tomac itd., itd. Samo promicanje u pričuvnog satnika nema nikakve veze s aktivnim sudjelovanjem na prvoj crti bojišnice već s tadašnjom Tuđmanovom odlukom tko je koliko za nešto zaslužan.

Materijalna korist

No, u to vrijeme pričuvni čin je nosio i direktnu materijalnu korist. Naime, pri ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja počasni čin odgovarao je činu Oružanih snaga, odnosno nosio je višu mirovinu. Koliko je aktivnih političara to pravo uspjelo iskoristiti, nije poznato. Ta odredba je ukinuta 2001. godine.

Predsjednik Tuđman nastavio je s dodjelom počasnih činova i sljedećih godina. Tako je 1997. godine Zlatko Mateša dobio čin general-bojnika, Borislav Škegro čin stožernog brigadira, Zlatko Canjuga i Jadranka Kosor čin brigadira. Tuđman je do svoje smrti podijelio 6156 počasnih činova. Od toga 5745 poginulima, nestalima i ranjenima u Domovinskom ratu, a preostalih 411 dodijelio je uglavnom političarima.

Prema aktualnom Zakonu o Oružanim snagama, predsjednik Republike može dodijeliti počasni čin časnika, generala odnosno admirala Oružanih snaga hrvatskim državljanima i državljanima stranih država za osobite zasluge stečene u Domovinskom ratu. On daje pravo na oznake i odgovarajuće vojne počasti bez prava na zapovjedanje i vođenje te nema nikakve financijske učinke.

Izvor : Jutarnji.hr


KOMENTARI: