Oni koji rade u prosjeku će za svoj rad dobiti 6206 kuna, koliko je iznosila prosječna neto plaća u srpnju, odnosno 8420 kuna bruto.

Kombinacija najduže recesije u Europi i skromnog oporavka, koje može zahvaliti političkom averzijom prema ključnim reformskim zahvatima, rezultirala je snažnim valom iseljavanja. Premda je ulazak u članstvo Europske unije i micanje barijera prema kretanju rada izazvao val migracija u većini članica, val od 230.000 građana koji su iselili od 2013. do danas, snažno je zatreslo i domaće tržište rada. Službena statistika o nezaposlenosti naizgled nije loša.

Stopa registrirane nezaposlenosti pala je sa 19,4 posto krajem 2014. godine na 8,5 posto u kolovozu ove godine što su razine koje analitičari nazivaju prirodnom nezaposlenošću za Hrvatsku. Bio bi to pokazatelj s kojim bi se svaka politička opcija rado pohvalila, da podaci o zaposlenosti ne bacaju potpuno drugačije svjetlo. Zaposlenost je rasla zajedno s oporavkom bruto domaćeg proizvoda pa onda od listopada prošle godine krenula silaznom putanjom. 

Aktivna radna snaga

Od 4,2 milijuna građana koji su po popisu stanovništva 2011. živjeli u Hrvatskoj, po podacima Državnog zavoda za statistiku krajem kolovoza ove godine radno aktivnog stanovništva bilo je 1,57 milijuna, a među njima posao je imalo tek oko milijun i 215.000 građana. Kad se iz računice oduzmu učenici, studenti i umirovljenici, ispada da je oko milijun radno sposobnih građana izvan tržišta rada te da niti ne traži posao.

U Hrvatskoj tako samo 57 posto radno aktivnog stanovništva radi, jedino Grčka ima lošije pokazatelje od nas, dok primjerice taj postotak u Češkoj ili Estoniji iznosi 72 posto. Pritom je prilično indikativna kategorija stanovnika u dobi od 55 do 64 godina, u kojoj je stopa zaposlenosti tek 40 posto. Ta brojka, objašnjavaju stručnjaci, pokazatelj je strukturnih problema tržišta rada, ali i činjenice da postoji neiskorištena rezerva radne snage. Unatoč vrhuncu turističke sezone koja bilježi rekordnih nekoliko godina, rast noćenja, dolazaka i prihoda građana i tvrtki općenito, broj zaposlenih na mjesečnoj se razini smanjio za 0,3 posto u odnosu na srpanj. I istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb pokazuje da je indeks slobodnih radnih mjesta (OVI) u rujnu porastao za 24,4 posto u odnosu na lani, a u prvih devet mjeseci za 29,4 posto u odnosu na prosječnu vrijednost gledaju li se prva tri tromjesečja 2017.

Unatoč povećanju broja oglasa, desezonirani podaci pak upućuju na pad potražnje za radom na mjesečnoj razini od 2,8 posto.  Oni koji rade u prosjeku će za svoj rad dobiti 6206 kuna, koliko je iznosila prosječna neto plaća u srpnju, odnosno 8420 kuna bruto. Gledano nominalno, plaća je za 1,1 posto niža nego u lipnju, a realno 0,2 posto. O tome koliko je prosječna plaća manjkav pokazatelj jer ga zamagljuju natprosječno visoka te ispodprosječna primanja, oslikava dubinski pogled u sektore.

Najvišu prosječnu plaću od 8539 kuna imaju zaposleni u ICT sektoru, kojima primanja rastu daleko iznad nacionalnog prosjeka budući da se radi uglavnom o visokoobrazovanim stručnjacima i propulzivnom sektoru. Visinom plaća slijede financijske djelatnosti i osiguranje s 8539 kuna, ali u tom sektoru plaće stagniraju što je posljedica usporavanja kreditne potražnje i preslagivanja bankarskog poslovanja koje traje posljednjih nekoliko godina. U sektoru opskrbe električnom energijom i plinom neto plaća doseže 7905 kuna, a u rudarstvu i vađenju 7227 kuna. Uz bok energetici su plaće u javnoj upravi, obrani te obveznom socijalnom osiguranju (zdravstvo) od 7013 kune. Slijede stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti kod kojih je prosječna plaća porasla više od 6 posto u godinu dana na 7058 kuna. 

 

Izjednačavanje plaća

Iseljavanje motivirano plaćama u inozemstvu stat će kad se domaće plaće izjednače (ili barem približe) s europskima. S druge strane, poslodavci i ekonomisti upozoravaju da je razina plaća visoka u odnosu na realnu produktivnost domaćeg rada i da je svako njihovo povećanje udar na konkurentnost. No, desetine tisuća građana racionalno su odlučili iskoristiti širom otvorena vrata prosperitetnijih članica Unije i poslodavce potražiti u inozemstvu. Osim plaće, faktor odluke što se često može čuti u anketama, jest česta praksa poslodavaca da nude ugovore na određeno vrijeme. Štoviše, Hrvatska je udjelom radnika s ugovorima na određeno te zaposlenima na sezonskim i povremenim poslovima, daleko iznad prosjeka Europske unije.   

U samo pet godina udio privremeno zaposlenih porastao je s 14 na više od 22 posto 2016., a krajem 2017. blago spustio prema 20,6 posto. Prema najnovijoj analizi Eurostata, 2017. u EU 27 milijuna zaposlenih u dobi od 15 do 64 godina bilo zaposleno na privremenim ugovorima, što čini 14,3 posto ukupno zaposlenih, a u zemljama eurozone udio je nešto veći, 16 posto.  U Rumunjskoj i Litvi privremeni rad manji je od dva posto ukupno zaposlenih, a u drugim baltičkim zemljama te Bugarskoj i Malti brojka je daleko ispod prosjeka Unije, manje od pet posto.

S petinom udjela privremenog rada Hrvatska je od potrebe fleksibilizacije tržišta rada na najboljem putu prema kontraproduktivnoj travestiji.  Dok je poslodavcima možda u startu takav rad jeftiniji i izbjegavaju komplicirane i skupe procedure otkaza koje traži zakon o radu, desetine tisuća zaposlenih u pravilu nemaju elementarne egzistencijalne sigurnosti niti su bankama zanimljivi pa ne treba čuditi da emigriraju u inozemstvo. Manjak radnika tako je u kratkom vremenu postao goruća ekonomska tema, a zajedno s demografskim starenjem, realna prijetnja ekonomiji i društvu u budućnosti. Prema demografskim projekcijama Hrvatska će do 2050. pasti na 3,7 milijuna stanovnika, a 2070. tek 3,4 milijuna među kojima će značajno narasti broj onih starijih iznad 65 godina. Za tržište rada to znači pad radno sposobnog stanovništva te povećanje broja uzdržavanih osoba što povećava pritisak na održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava te socijalu u cjelini. 

 

Neaktivni građani

S jednom od najmanjih stopa participacije na tržištu rada, među kojima se ističu branitelji i oni koji se bave turizmom kraći dio godine, problem iseljavanja mogao bi se ublažiti uključivanjem dijela od milijun neaktivnih građana. Alternative postoje, ali nisu sve svijetle, upozorio je to i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. Jedna od njih, primjerice, tražila bi nižu razinu ekonomske aktivnosti prilagođenu manjku radniku.

Budući da ćemo po trenutnim stopama rasta BDP-a razinu na kojoj je Austrija danas stići za tek 26 godina, takav bi scenarij bio poguban. Ostali uključuju značajniji ulazak stranih radnika i uvođenje novih tehnologija i automatizaciju rada. Prvi se na primjeru Njemačke upravo pokazuje iznimnim političkim izazovom, a drugi je proces koji u pravilu procesi koji zahtijevaju vrijeme koje nemamo. Aktivacija milijun ljudi koji ne rade niti ne traže posao tako je za Hrvatsku luksuz koji si ona više ne može priuštiti te je poprilično jasan signal političkim elitama što treba raditi.

Izvor: Poslovni.hr


KOMENTARI: