CRNO ZLATO 21. STOLJEĆA
Kao najvažniji hrvatski prirodni resurs, pitka voda mogla bi u idućim desetljećima uvelike utjecati kako na gospodarstvo, tako i na sigurnosni položaj zemlje. Pad raspoložive količine pitke vode, kao rezultat rasta svjetskog stanovništva i klimatskih promjena, zvoni na uzbunu u mnogim državama svijeta, pa je tako Slovenija 2016. čak promijenila Ustav kako bi svojim građanima zajamčila pravo na pitku vodu kao javno dobro. Dvije godine kasnije, i u Hrvatskoj kreće rasprava o potrebi ustavne regulacije prava na vodu - novog 'crnog zlata' 21. stoljeća

Voda je u Hrvatskoj opće dobro i ne može biti privatizirana, ali Zakon o vodama razlikuje pojam voda od pojma vodnog dobra. U vodna dobra, primjerice, spadaju korita površinskih voda i i inundacijska (poplavna) područja, a pravne i fizičke osobe mogu ostvariti prava najma, zakupa, služnosti i građenja radi svojih gospodarskih, odnosno osobnih potreba.

U Ustavu RH navodi se da vode - uz more, morsku obalu, otoke, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet - imaju osobitu zaštitu države, no načini njihove upotrebe i iskorištavanja ostali su u domeni zakona. A prema njemu, gospodarsko korištenje voda reguliraju koncesije, između ostalog, za proizvodnju električne energije, za ljudsku potrošnju - isključujući javnu vodoopskrbu - radi stavljanja na tržište u izvornom obliku, te za eksploataciju pijeska i šljunka iz obnovljivih ležišta.

Početkom 2017. u fokus je dospjela tvrtka Jamnica, kao najveći proizvođač flaširane vode u Hrvatskoj, zbog straha da će njezine dvije koncesije, Janino vrelo u Pisarovini te izvor Sveta Jana u Gorici Svetojanskoj, dospjeti u ruke Amerikancima jer je Ivica Todorić navodno bio spreman prodati tu tvrtku Coca Coli ne bi li spasio Agrokor.

Jamnica u konačnici nije prodana, no to ionako ne bio prvi primjer 'preuzimanja' koncesije: Podravka je 2016. godine prodala Studenac sa šest koncesija na crpljenje vode slovenskoj tvrtki Radenska, koja je pak u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj.

Dr. sc. Desanka Sarvan, autorica knjige 'Pravo na vodu' i viša savjetnica za pravne poslove u Istarskoj županiji, smatra da je uznemirenost hrvatske javnosti zbog mogućeg prijenosa koncesija neutemeljena, jer taj 'prijenos ipak nije moguće učiniti bez suglasnosti davatelja koncesije ili prenijeti na osobu koja ne ispunjava uvjete sposobnosti koje je ispunjavao prvotni koncesionar'. Zašto bi ipak bilo dobro slijediti slovenski primjer i uvrstiti ljudsko pravo na vodu u hrvatski Ustav?

'Unošenje takve odredbe u Ustav zajamčilo bi da se sadašnji kvalitetni zakoni ne bi mogli mijenjati uslijed nekakvih političkih uputa. Opasnost od privatizacije u budućnosti samo je jedan aspekt eventualne buduće konstitucionalizacije ljudskog prava na vodu; drugi je da se time jamči pravo svim građanima na dostupnost - fizičku i financijsku - vode za piće, određenu kvalitetu i količinu vode, oko 70 litara po danu, po traženju Svjetske zdravstvene organizacije', objašnjava za tportal dr. sc. Sarvan, inače sudionica okruglog stola 'Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom' održanog u ponedjeljak u Uredu pučke pravobraniteljica Lore Vidović.

Sarvan potvrđuje da je taj okrugli stol dosad najznačajniji skup u sklopu inicijative da se u Ustav RH unese ljudsko pravo na vodu. Podsjeća da je Slovenija bila država u Europi koja je to učinila, dok je u Belgiji, državi u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri, rečeno da konstitualizacija ljudskog prava na vodu nije u fokusu interesa jer oni imaju jako dobro zaštićeno to ljudsko pravo, pa tako svi građani imaju 15 kubika vode na godinu besplatno.

'Na svjetskoj razini, 15 posto usluga u vodoopskrbi drže privatni isporučitelji, a nakon teških slučajeva privatizacije s rastom cijena i isključivanjem korisnika usluga u pojedinim zemljama, trenutno je tendencija da se vodoopskrba vraća u javni sektor', kaže Sarvan, referirajući se na države Latinske Amerike od 2000. godine imale procese privatizacije vodnih usluga koji su bili neuspješni i doveli do toga da je cijena vode porasla te su nastupila isključenja siromašnih korisnika iz vodnog sustava.

Elizabeta Kos iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike otkrila je da dostupnu pitku vodu iz sustava javne vodoopskrbe u Hrvatskoj ima 94 posto stanovništva, iako priključaka ima znatno manje, oko 86 posto. Istaknula je da Hrvatska iz sredstava EU-a ima na raspolaganju milijardu i 50 milijuna eura za te namjene obrazlažući da se vodoopskrbni sustav mora uskladiti s EU direktivom o vodi za piće do 2023. godine, kada je krajnji rok direktive i o komunalnim i otpadnim vodama.

Kos je napomenula kako se mora razlikovati pravo na pitku vodu i pravo na vodnu uslugu.

'Mi smo se uskladili s okvirnom europskom direktivom koja kaže da mora biti povrata troška u cijeni vodnih usluga. Naravno, pravo na vodu da, ali pravo na neplaćanje ili zlonamjerno iskorištavanje, zaista ne bi bilo u redu', rekla je. Dodala je da također postoji i socijalna cijena vodnih usluga.

Kos naglašava da se do 2023. očekuje 100 postotna pokrivenost mrežom, a prema nacrtima novih zakona mogućnost ukidanja naknada za priključenje.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović kazala je kako mnogim građanima voda još nije dostupna kroz sustav javnog vodovoda dok četvrtina građana kasni s plaćanjem režija što otvara mogućnost isključenja vode.

'Oko šest posto stanovnika nema mogućnost priključenja na vodovod, a dio onih koji imaju tu mogućnost odlučuju se na alternativne opcije, poput bunara i sl. Razlika u cijeni vode u Hrvatskoj je od sedam do 27 kuna. Ne postoji jedinstvena cijena nego o njoj odlučuju isporučitelji kao što i odlučuju kome će se isključiti voda zbog neplaćanja', naglasila je Vidović.

Podsjetila je da bi, prema međunarodnim preporukama, svakom čovjeku trebalo biti osigurano najmanje 70 litara vode dnevno i pojasnila kako pravo na vodu nije bezgranični pristup besplatnoj vodi nego pristup vodi za osobne potrebe.


PORAZNA STATISTIKA

Polovica škola bez pitke vode

Gotovo polovica škola na svijetu nema pitku vodu, toalete i umivaonike za pranje ruku, stavljajući tako milijune djece u opasnost od raznih bolesti, priopćili su stručnjaci iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), upozoravajući da nedostatak čiste vode i  sanitarnih objekata može uzrokovati dehidraciju, bolest, pa čak i smrt. No, mnoga su djeca prisiljena riskirati zdravlje kako bi sudjelovala u nastavi, prema izvješću koje je zajednički izradio UNICEF i WHO, prvo koje se posebno bavi školama.

Gotovo trećina osnovnih i srednjih škola nema sigurnu i pouzdanu opskrbu pitkom vodom, koja utječe na gotovo 570 milijuna djece. Gotovo 20 posto škola uopće nije imalo pitku vodu. Nešto više od trećine škola nije imalo odgovarajuće sanitarne čvorove, a jedna od pet osnovnih škola i jedna od osam srednjih škola nema nikakvih sanitarnih prostora.

Gotovo polovica nije imala odgovarajuće uvjete za pranje ruku, koji su neophodni za pomaganje u sprečavanju širenja infekcija i bolesti. Najgora je situacija u Subsaharskoj Africi, Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji.

Izvor: Tportal.hr


KOMENTARI: