VINARI UJEDINJENI U OGORČENJU
- To je nakaradan, monopolistički zakon. Odlučivanje o cjelokupnoj kontroli i razvoju vina stavlja se u ruke Zavoda o vinogradarstvu i vinarstvu. Pa ne mogu o tome odlučivati oni koji plaću primaju iz državnog proračuna, nego bi trebali odlučivati oni koji od toga žive - komentirao je Ivica Kovačević, vinar i predsjednik udruge Vina Dalmacije novi prijedlog Zakona o vinu Ministarstva poljoprivrede, koji je na noge digao cijelu domaću vinarsku zajednicu i neke od najjačih vinarskih udruga poput Vinistre, Graševine Croatice i Vina Dalmacije.Vezane vijesti Muska optužuju za prijevaru ulagača, a on se žali da proživljava najtežu godinu u životu Gotovo trećina mlađih od 25 bez posla, dvostruko ga je teže naći nego prije 15 godina

Ljetni zakon

Kako to već biva, novi se zakoni guraju kad je većina Hrvata u kupaćim gaćama, daleko od birokratske žiže, do pasa u moru. Izuzetak nije ni novi prijedlog Zakona o vinu koji je, prikladno, početkom kolovoza stavljen u javnu raspravu. Odmor vinara prije rujanske berbe time je naprasno prekinut jer su do 12. kolovoza imali rok da se o prijedlogu izjasne ili "zauvijek šute". No, zahvaljujući digitalizaciji Hrvatske, ma koliko krnja bila, Zakon o vinu objavljen je na web stranici e-Savjetovanja, a domaći vinari nisu se libili ostaviti i više od 40 oštrih primjedbi na zakon koji bi, prema riječima Ministarstva poljoprivrede, napokon trebao hrvatske vinare i vinogradare uvesti u Europsku uniju. Umjesto toga, domaća vinogradarska politika vratila se u Jugoslaviju. Točnije, otamo nikada nije niti izašla, kažu dvojica najpoznatijih domaćih vinara Ivica Kovačević i Vlado Krauthaker.

- Ministarstvo poljoprivrede forsira zakon bez suradnje s vinarima. Nisu prihvatili naše prijedloge da se kompletna proizvodnja, od vinograda, oznake izvornosti pa do marketinga, stavi u ruke proizvođača, nego će o tome i dalje odlučivati tijelo koje je posve odvojeno od naše struke - istaknuo je Vlado Krauthaker, vinar i predsjednik udruge Graševina Croatica.

Centralistički model kontrole

Smeta im zadržavanje postojećeg centralističkog ("socijalističkog", kako kažu) modela kontrole čiji je epicentar Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo pri Centru za poljoprivredu, hranu i selo. Osnovan još 1996. godine, zavod provodi nadzor, kontrolu i ispitivanje proizvodnje vina, kao i izdavanje analitičkih izvješća i organoleptičkih ocjena te donošenje rješenja o stavljanju vina u promet. Drugim riječima, zavod odlučuje koja će vina biti puštena na tržište, a koja ne. Odlučuju tako o sudbini svakog proizvođača, smatraju vinari. Takav model prisutan je još jedino u vinarstvu i ne vrijedi ni za koji drugi sektor proizvodnje, bilo pića ili hrane. Problem, dakako, nije u kontroli, upozorava Leo Gracin, vinar i profesor s Agronomskog fakulteta koji je od početka uključen u razgovore o zakonu s Ministarstvom poljoprivrede. Austrija, primjerice, ima još strože kontrole svojeg vina, ali kontrola nije samo u rukama države, nego i u rukama regionalnih organizacija, kaže.

- Oni imaju intenzivne kontrole, ali ona služi za održavanje kvalitete. Mi imamo kontrolu radi kontrole - govori Gracin tvrdeći da zavod guši bilo kakvu kreativnost vinara jer na tržište pušta samo konfekcijske proizvode.

- Ispada da smo mi tu zbog zavoda, a ne zavod zbog nas. Budući da je posljednji Zakon o vinu još iz 2003. godine, očekivalo se da će vinari s iščekivanjem gledati u novu regulaciju. Zaista i jesu, tvrde. No, u novom zakonu ne prepoznaju ništa od svojih zahtjeva iako su s Ministarstvom poljoprivrede, a i ministrom Tomislavom Tolušićem neprestano razgovarali.

Ministarstvo poljoprivrede, pak, to demantira tvrdeći da su Prijedlog zakona o vinu napisali upravo vinari, a ministarstvo je neke njihove zahtjeve tek nezamjetno korigiralo. Odbili su tako jedino zahtjev kojim su vinari tražili osnivanje novog tijela koje bi kontroliralo vinogradarsku i vinsku proizvodnju, uz zavod. Unatrag više od godinu dana, na sastancima i konferencijama vinari su agitirali za model koji je i sada prisutan kod, primjerice, proizvodnje meda, pršuta ili maslinova ulja. Uz državnu kontrolu, tu procese proizvodnje kontroliraju i neovisna certificirana tijela i time se miče apsolutna moć iz nadležnog tijela, u vinarskom slučaju zavoda.

Iz prijedloga zakona koji su vinari sastavili i predali ministarstvu može se vidjeti da su tom tijelu dali radni naziv Kontroling. Zadaća tog tijela ista je kao i ona zavoda. Kontrola proizvodnje, vođenje vinogradskog registra, provođenje organoleptičkog ocjenjivanja i izdavanje rješenja za stavljanje vina u promet. Jedini je izuzetak što bi novo tijelo za svoj rad odgovaralo regionalnim udrugama, a ne ministarstvu. No, sredstva za svoj rad ipak bi dobivalo iz državnog proračuna. Ministarstvo to očekivano nije prihvatilo braneći se europskim pravilima koja nalažu da u proizvodnji vina mora postojati nepristrana i objektivna instanca.

- Iz ovoga je posve razvidno zašto proizvođači vina ne mogu kontrolirati svoje proizvode - stoji u njihovu priopćenju naglašavajući da moraju na umu imati i zaštitu potrošača. Uz to, vinari nisu precizirali svoj prijedlog, odnosno naveli - tko bi radio kontrolu, gdje i s kakvom infrastrukturom. Proizlazi iz toga da kontrolnu funkciju nema preuzeti nitko drugi osim novog-starog zavoda.

Četiri zone

Imajući ipak na umu to protivljenje jednoj centralnoj kontroli, ministarstvo je učinilo ustupak, deklarativno barem. Najavili su osnivanje regionalnih ureda koji bi odgovarali podjeli na četiri vinogradarske i marketinške zone - Slavonija i Hrvatsko Podunavlje, Hrvatska Istra i Kvarner, Dalmacija i Središnja bregovita Hrvatska. Raspršeni uredi zavoda time bi se približili regionalnim vinarskim udrugama i komunikacija između njih bi se poboljšala.

No, to je samo kozmetika. Hrvatska je vinarska politika dlaku promijenila, ali ne i ćud, kažu vinari. Umjesto da se sustav decentralizira, a veća se kontrola nad proizvodnjom stavi u ruke samih vinara okupljenih u udruge, zavod će otvoriti još tri dodatna ureda u Dalmaciji, Istri i Slavoniji. Sa svojim produžecima opet će imati apsolutnu kontrolu nad vinskom proizvodnjom i puštanjem u promet, a to će rezultirati samo opterećenjem budžeta, ali ne i boljim uvjetima za proizvođače i udruge, govore.

Vinarskim udrugama, pak, novim je zakonom namijenjena jedino uloga marketinških stručnjaka koji imaju slobodu smišljati promotivne aktivnosti za svoja vina, a to im nije dovoljno. Vlasnica butik vinarije Bura-Mrgudić s tradicijom od čak 12 generacija, Marija Mrgudić, također nije zadovoljna konačnim prijedlogom, otkriva, iako je aktivno sudjelovala na sastancima oko donošenja novog zakona.

Smatra da državna kontrola mora postojati, ali neke ovlasti moraju dobiti i sami proizvođači. Primjerice, zaštita oznake izvornosti (ZOI) mora biti u rukama vinara. Trenutačna je situacija da ista oznaka izvornosti, zaštita koja podrazumijeva poseban utjecaj prirodnih čimbenika na vina na određenom području, obuhvaća pola Dalmacije. Tako je to odredila država. Tako se ZOI "Srednja i južna Dalmacija" proteže od Trogira, preko Makarske rivijere pa do Konavala i Prevlake.

Nemoguće je da su prirodne specifičnosti koje utječu na vino iste na svim tim odvojenim lokacijama. Razlog zbog kojeg je oznaka izvornosti tako široko postavljena jest to što je Ministarstvo poljoprivrede te oznake na brzinu "sklepalo", tvrdi, samo kako bi se održao privid da se i naša vinska politika prilagodila odredbama EU. Mrgudić upućuje da Uredba Europske unije 607, iz 2009. godine, vrlo pedantno uređuje pravila određivanja oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla, tradicionalnih izraza, označavanja i prezentiranja određenih proizvoda u sektoru vina, no ta se uredba, iako prihvaćena 2010. godine, ne primjenjuje.

"Uhljebnički zakon"

Cijela je situacija i puno perfidnija, prema riječima Frana Miloša, vlasnika vinarije Miloš s Pelješca. On tvrdi da je prijedlog zakona čak i više od "uhljebničkog zakona" i da je osmišljen po nalogu interesne grupacije koja je iznad politike i iznad akademskih struktura na Agronomskom fakultetu. Iako nije htio otkriti imena ljudi koji su dio te grupacije, drži da oni zapravo vuku konce, a čak im se i Ministarstvo poljoprivrede i ministar Tolušić ne usude proturječiti. Prema njemu, ta organizacija predvodi opstrukciju hrvatske vinarske politike. Objasnilo bi to zašto najznačajnija Uredba EU 607, koju spominje i Mrgudić, nije provedena niti se spominje u novom zakonu. Po toj uredbi funkcioniraju sve vinarske zemlje, od Francuske, Italije, Švicarske, i posluju po istim pravilima bez obzira na razlike u tradicijama, kaže Miloš.

Uredba, također, obvezuje zakonodavce da formiraju četiri zemljopisna područja, ali i da udrugama i proizvođačima ostave mogućnost kreiranja vlastite oznake izvornosti. Država je ipak u našem slučaju odlučila formirati 16 zona zaštite izvornosti. Zašto?

- Cijela Hrvatska i jest pod zaštitom oznake izvornosti iz jedinog razloga, da bi zavod imao opravdanje za svoje postojanje - tvrdi Miloš. Naime, za vina iz područja ZOI-a organoleptika, ocjenjivanje mirisa, okusa, boje vina koje provodi zavod je obvezna.

Miloš tvrdi da nigdje u Europi ne postoji takav model da se organoleptikom, što je u suštini subjektivno ocjenjivanje osjetilima, vina mogu maknuti s tržišta, jedino kod nas. Može im se eventualno ukloniti oznaka izvornosti, tvrdi, ali nikako maknuti s tržišta jer to često znači financijsku propast za proizvođača.

- Kako neki ocjenjivač u zavodu može procijeniti da moje vino, primjerice, nije dovoljno oporo ili nije dovoljno bistro. Zbog njegova subjektivnog dojma, vino se povlači s tržišta bez obzira na to što ja imam kupce koji preferiraju takvo vino i, recimo, ne smeta im talog - ističe dodajući da takvi primjeri nisu nepoznati u hrvatskoj vinskoj povijesti, a puno je vina uklonjeno s tržišta ako su odskakala od standarda.

Veći budžet zavoda?

Međutim, zašto zakonodavci pod utjecajem interesne grupacije žele pošto-poto zavod napraviti nadležnim, kontrolnim i stručnim tijelom u vinarskom sektoru koje bi kontroliralo svaki aspekt? Može li posrijedi biti udvostručenje budžeta zavoda koje se planira kad zakon stupi na snagu? Miloš nije htio nagađati. No, dovoljno je simptomatično što zavod trenutačno državni proračun stoji 5,5 milijuna kuna, a nakon stupanja zakona na snagu budžet će narasti i na više od 10 milijuna kuna. Za potrebe osnivanja novih regionalnih ureda, inspektore i dodatnih 20 zaposlenih u uredima.

Ministarstvo, pak, i te navode demantira. Kažu da zapošljavanje novih djelatnika neće predstavljati nikakav teret za vinare, niti za državni proračun jer će novi zaposlenici biti angažirani iz kapaciteta zavoda. Uz to, predviđen je i budžet od 2 milijuna kuna kojim bi se vinarima izišlo u susret. Tako će neke usluge, poput rješenja za puštanje vina u promet do 5 tisuća litara, za vinare ubuduće biti besplatne. Vlado Krauthaker u to nije uvjeren. Zašto bi sada vjerovali zavodu koji u posljednjih dvadeset godina nije učinio ništa da sankcionira bujajuće "sivo tržište" vina, kaže.

Zalagao se još 1997. godine, radeći na Zakonu o vinu koji je na snagu stupio 2003. godine, za uređivanje cjelokupnog registra vinograda. Registar bi ustanovio točne površine, broj biljaka po hektaru, a prema broju trsova odredio koliko uroda maksimalno može biti. Cilj bi bio odrediti točnu proizvodnju i ukinuti prodaju vina bez kontrole. Znalo bi se točno koliko je vina proizvedeno, a koliko uvezeno, a onda i koje vino izlazi u kojim bocama i pod kojim etiketama na police dućana. Zavod to u prošlosti nije radio, kaže. Nije učinkovito kontrolirao i registrirao prodaju grožđa. Slaže se s tim i Ivica Kovačević.

- Pa zar je moguće da se u Kauflandu tijekom cijele godine Pošip prodaje za 19,99, a bila je suša i velika je količina grožđa uništena. Kako jedan Pošip može biti u dućanu ispod 20 kuna, kad kila tog grožđa stoji 14 ili 15 kuna - pita se i odmah daje odgovor.

Nije problem otići u Italiju ili Makedoniju i kupiti cisternu vina za 34 centa po litri i napuniti svoje boce pod etiketom kvalitetnog vina, tvrdi. Goleme se količine vina cisternama uvoze u Hrvatsku i nitko to ne provjerava. Prema nekim podacima, čak 40 posto vina na policama dućana nije isto vino koje je prošlo provjere i kontrole u zavodu i zaradilo titulu kvalitetnog ili vrhunskog vina. Takvim neodgovornim postupcima pojedinih vinara ruši se kredibilitet cijelog brenda. Tu se, međutim, i problem vinara udaljava od politike koju često vole prokazati kao jedinog krivca i seli u njihove redove. Hrvatski su vinari razjedinjeni, s drukčijim stajalištima i tradicijama, igrači za sebe i rijetko nalaze zajednički jezik, priznaje Leo Gracin.

- Isina je da se vinari u svojim redovima moraju organizirati, i to na ozbiljnoj razini, ali država tu mora pomoći, a ne odmoći - zaključuje.

Izvor: Novac.hr


KOMENTARI: