Nakon što je u utorak Vijeće za obranu preporučilo Vladi kupnju 12 rabljenih izraelskih aviona F-16 Barak jer su oko 400 milijuna eura jeftiniji od novih švedskih Gripena, naše ratno zrakoplovstvo nastavit će od NATO-a preuzetu obvezu samostalnog air policinga (nadzora zračnog prostora), za što će koristiti vlastite borbene lovce. Samostalni nadzor zračnog prostora nije cjenovno pristupačan, no svakako je jeftiniji od ustupanja tog posla nekoj od zračno superiornijih susjednih država.

Tportal donosi kakva iskustva s nesamostalnim nadziranjem svojeg zračnog prostora imaju ostale članice NATO-a, koje su na te misije primorane zbog nedostatka vlastitog ratnog zrakoplovstva

Hrvatska je ulaskom u Sjevernoatlantski savez preuzela obvezu samostalnog nadzora vlastitog zračnog prostora, za što će do dolaska prvih izraelskih F-16 i nadalje koristiti svoje MiG-ove 21, kojima je to osnovna namjena. No u našoj regiji postoje zemlje koje su tu zadaću prepustile nekom drugom.

Riječ je prvenstveno o Sloveniji i Albaniji, dok bi Crna Gora od predstojećeg ljeta, nakon svojeg ulaska u NATO, tek trebala uvesti air policing. Osim naših susjeda, unutar Sjevernoatlantskog saveza usluge nesamostalnog nadzora zračnog prostora koriste baltičke države Litva, Latvija i Estonija te Island i Luksemburg.

Baltičke države odlučile su se na korištenje nesamostalnog air policinga jer nisu imale sredstava ni mogućnosti za uspostavu samostalnog nadzora vlastitog zračnog prostora. Kako se radi o posebno osjetljivom području, na samoj granici NATO-a i Rusije, NATO je uskočio kao ispomoć te se na zadacima air policinga nad Baltikom ciklički izmjenjuju ratna zrakoplovstva oružano superiornijih članica istog vojnog saveza.

U dosad gotovo pedesetak smjena u kontroli baltičkog neba sudjelovala su ratna zrakoplovstva 14 država članica Sjevernoatlantskog saveza, a baze odakle polijeću NATO-vi presretači smještene su u litvanskom Šiauliaiju te estonskoj Ämari.

Zbog nedostatka vlastite lovačke komponente Slovenija za pomoć koristi talijanske Eurofightere smještene u bazi Aviano te mađarske Gripene stacionirane u bazi Kecskemet. Albaniji pak uskaču talijanski lovci smješteni u bazama Gioia del Colle nedaleko od Barija te grčki presretači tipa F-16 smješteni u bazi Larissa.

Iz istih baza u Grčkoj i Italiji trebali bi od predstojećeg ljeta polijetati presretači zaduženi za budući zračni nadzor najmlađe članice NATO-a, Crne Gore.

Nakon što su Sjedinjene Države 2006. godine ukinule svoju trajnu misiju nadzora islandskog zračnog prostora air policing na krajnje sjevernoj europskoj NATO-voj granici preuzele su ostale članice vojnog saveza, pa tako ovih dana islandsko nebo štite danski lovci tipa F-16 smješteni u bazi Keflavik.

Kako ratnim zrakoplovstvom ne raspolaže ni Luksemburg, tu zemlju od zračne ugroze svojim lovcima tipa F-16 štite Belgijanci, dok su se od početka prošle godine u non-stop misiju čuvanja te državice uključili i Nizozemci. Inače, u zadacima otklanjanja zračnih prijetnji i kršenja pravila korištenja zračnog prostora nad čitavim Beneluxom ciklički se smjenjuju belgijsko i nizozemsko ratno zrakoplovstvo, pa tako tri mjeseca nebo nad Belgijom, Nizozemskom i Luksemburgom štite belgijski zrakoplovi, a idućih tri nizozemski, nakon čega ponovno uskaču Belgijanci i tako tijekom čitave godine 24 sata dnevno.

Eskadrile lovačkih zrakoplova se na zadacima nadzora zračnog prostora u pravilu smjenjuju svaka tri do četiri mjeseca, a njima upravlja Združeno zračno zapovjedništvo smješteno u NATO-voj bazi u njemačkom Ramsteinu. To zapovjedništvo se pak dijeli na dva krila, južno i sjeverno, tako da se zračnim nadzorom prostora članica koje nemaju vlastite lovačke zrakoplove upravlja iz dva središta, onog u španjolskoj bazi Torrejon nedaleko od Madrida, koja je zadužena za zračni prostor južno od Alpa, te onog u njemačkoj bazi Uedem, iz koje polijeću presretači zaduženi za prostor sjeverno od Alpa.

Države članice NATO-a koje su se odlučile za ispomoć u nadzoru zračnog prostora obavezale su se zauzvrat jačati ostale postrojbe svojih oružanih snaga koje će se deklarirati za potrebe samog vojnog saveza. U većini slučajeva radi se o jačanju protuzračne obrane koja mora biti kompatibilna sa zrakoplovima što patroliraju zračnim prostorom.

Godišnja cijena zračnog nadzora varira, a prema dostupnim podacima ona iznosi oko 40 milijuna dolara godišnje, što je cijena jednog izraelskog aviona F-16 Barak, kakvim smo odlučili opremiti naše ratno zrakoplovstvo.

Godišnja cijena air policinga, koja je usporediva s cijenom jednog lovačkog zrakoplova, sasvim sigurno predstavlja poligon za čitav niz neizbježnih pitanja i rasprava o tome je li se Hrvatska trebala odlučiti na opciju koju koriste naši susjedi.

Izvor: Tportal.hr


KOMENTARI: