GODINA VELIKOG UVOZA
Oko 90 posto radnika na ovom gradilištu je iz Bosne i Hercegovine – kaže vlasnik jedne male građevinske tvrtke koja kao kooperant gradi stambeni blok u Zagrebu. I on je kao i većina njegovih radnika Hrvat iz Hercegovine i ima hrvatsko državljanstvo, pa mu za rad u Hrvatskoj ne treba radna dozvola, no kaže kako sve više Hrvata iz BiH odlazi raditi na gradilišta u Zapadnu Europu, pa se radna mjesta popunjavaju Srbima i Bošnjacima iz svih dijelova BiH. A kako se u susjednoj državi, dodaje, zbog loše ekonomske i političke situacije jako malo gradi, najviše posla imaju u Hrvatskoj kojoj kronično nedostaje majstora svih građevinskih struka, posebno zidara, tesara i armirača, ali i nekvalificiranih građevinskih radnika.

U kriznim su godinama hrvatski građevinari trbuhom za kruhom otišli u bogatije zemlje i sada kada se i kod nas napokon malo više gradi – nema radnika. Stoga je Vlada krajem prošle godine donijela odluku o povećanju kvota za radne dozvole kojima se planira utrostručiti broj radnika iz zemalja koje nisu članice EU. S dosadašnjih devet tisuća kvota za izdavanje radnih dozvola povećana je na 31 tisuću ljudi i precizno su pobrojena deficitarna zanimanja za koja hrvatski poslodavci mogu zaposliti strance. Prednjače radnici u građevinarstvu i turizmu. Dok Hrvati odlaze na Zapad, neki su stranci sretni da imaju posao u Hrvatskoj. Među njima je i Marko Jukić iz Jajca, koji otkriva da je hrvatska neto dnevnica građevinskog radnika, koja ovisno o kvalifikaciji iznosi između 200 i 400 kuna, dvostruko veća nego u BiH. Bolja zarada je Bosancima i Hercegovcima glavni motiv dolaska u Hrvatsku. Osim toga, dodaje, BiH građani su manje zahtjevni od Hrvata, kod kojih je primijetio da je mnoge sram raditi fizičke poslove.

Viši savjetnik u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava Petar Strižak ističe kako je usprkos značajnom padu nezaposlenosti u Hrvatskoj s 350 tisuća na 196 tisuća u protekle tri godine taj broj i dalje velik, no za nekim strukama vlada veća potražnja od ponude radne snage. EU državljanima, napominje, za rad u Hrvatskoj ne trebaju radne dozvole. U kvotu od 31.000 radnih dozvola treba uračunati i oko 9000 onih koji već rade u Hrvatskoj, što znači da će se broj radnika s radnom dozvolom povećati za najviše 22.000. Među tih 9000, govori Strižak, najviše je građevinskih radnika, većinom iz BiH i nešto manje iz Srbije. Riječ je, uglavnom, o ljudima koji već godinama žive i rade u Hrvatskoj i svake godine u MUP-u produžuju dozvolu za boravak i rad. Nakon nekog vremena mogu dovesti i obitelj. Nove su kvote određene u konzultaciji s Hrvatskom gospodarskom komorom i Hrvatskom obrtničkom komorom, koje su od gospodarstvenika prikupile podatke o deficitarnim zanimanjima, kao i sa Zavodom za zapošljavanje, kojem se poslodavci obraćaju u potrazi za radnicima.

Najviše dozvola u graditeljstvu

Najviše dozvola, 10.770, određeno je za razna zanimanja u graditeljstvu, a slijedi 4660 za turizam i ugostiteljstvo, i to najviše za pomoćne radnike bez kvalifikacija – sobarice, čistače, pomoćne kuhare i konobare… Metalna industrija može zaposliti 1600 stranih radnika, prvenstveno zavarivača i bravara, a brodogradnja 1408 zavarivača, elektrozavarivača, brodomontera… Tu su i 22 radnika u kulturi poput balerina i opernih pjevača, a znatno su, na 765, povećane kvote za prometna zanimanja gdje najviše nedostaje vozača kamiona i autobusa, no hrvatskim tvrtkama je dozvoljeno i da zaposle 20 stranih pilota, 35 aviomehaničara, 10 stjuardesa… U zdravstvu su vrata otvorena za 70 liječnika, 20 zubara i dva magistra farmacije. Kako Hrvati ne žele raditi u tvornicama za preradu ribe, one mogu ove godine iz inozemstva dovesti 500 radnika. Otvorene su kvote za 300 šivača, 100 stolara, 65 obućara, 10 puhača stakla, ali i 260 radnika u poljoprivredi i šumarstvu, posebice pastire, pomoćne stočare i drvosječe, kao i za 540 sezonskih poljodjelaca. Iz inozemstva može doći i do 300 IT-jevaca odnosno veoma traženih softverskih, strojarskih i elektrotehničkih inženjera, ali i dizajnera računalnih igara.

U Ministarstvu očekuju da će se slobodna radna mjesta najviše puniti radnicima iz BiH, Srbije i drugih bivših jugoslavenskih republika jer njihovi građani u Hrvatskoj nemaju problema s jezikom.

“Uvoz radnika je za Hrvatsku neminovnost koja nema alternativu jer će radne snage sve više nedostajati”, tvrdi savjetnik predsjednika Hrvatske gospodarske komore za politiku i zapošljavanje Davorko Vidović. Prema njegovim riječima, Hrvatska nikada nije imala migracijsku strategiju, a do 2008. se nije osjetio deficit stanovništva jer su se 90-ih doselile tisuće Hrvata iz BiH i Srbije. “I mnoge druge zemlje imaju problem s niskim natalitetom, ali Hrvatska spada među demografski najugroženije na svijetu. Od 190.000 nezaposlenih, 57 posto su dugotrajno nezaposleni, odnosno riječ je o oko 100.000 ljudi koji su potpuno nezapošljivi jer su najčešće u dobi u kojoj se više ne mogu dokvalificirati, imaju vrlo nisu naobrazbu ili su kronično bolesni, obeshrabreni, socijalno isključeni...” ističe Vidović i tvrdi da Hrvatska teško može servisirati mirovine i zdravstveni sustav bez 2 milijuna zaposlenih, a trenutačno ih je nešto više od 1,4 milijuna. Vidović je zadovoljan što je Ministarstvo rada pristalo na Komorin zahtjev za podizanje kvote. Hrvatska, smatra on, teško može privući radnike iz zemalja EU. Iznimka je, otkriva, Slovenija, iz koje u Hrvatskoj radi 5-6 tisuća ljudi, i to pretežno u slovenskim građevinskim tvrtkama i riječ je, zapravo, o državljanima BiH. Slovenija nema ograničenja za uvoz radnika, odnosno ima tzv. beskvotni model za koji se HGK zalaže i u Hrvatskoj.

“Glavni izvor radne snage nam je do sada bila BiH. Hrvati iz BiH većinom imaju i hrvatsko državljanstvo koje im omogućava da odu raditi u Njemačku ili neku drugu EU zemlju gdje su zarade veće nego u Hrvatskoj. Ostaju nam bosanski Bošnjaci i Srbi, Srbi iz Srbije i Albanci s Kosova... Bugari i Rumunji kao državljani EU teoretski mogu doći bez ograničenja raditi u Hrvatsku, ali zašto bi kada mogu ići raditi u Zapadnu Europu. Veliko tržište radne snage kojoj Hrvatska može biti atraktivna jest Ukrajina, koja nema izgleda da uskoro uđe u EU, a ima veoma niske plaće”, naglašava Vidović i napominje kako ne treba zanemariti ni imigrante s Bliskog istoka, osobito Sirijce, među kojima ima i dosta obrazovanih ljudi.

Plaćanje ceha loše demografske, regionalne i gospodarske politike države

“U mojem Sisku postoji sjajno integrirana muslimanska zajednica, uglavnom ljudi koji su prije 50-ak godina došli raditi u željezaru i postali Siščani. U mojoj brigadi u Domovinskom ratu bilo je 8 posto Bošnjaka. To je naš primjer dobre prakse. Dobar primjer integracije stranaca jest Njemačka, koja nije dopuštala getoiziranje stranih radnika za razliku od Francuske gdje stranci, ponajviše iz zemalja Magreba, žive u getima, što se pokazalo kao veliki problem posljednjih godina uslijed ekspanzije islamskog terorizma”, govori Vidović. Hrvatsko će gospodarstvo, uvjeren je, ipak platiti ceh loše demografske, regionalne i gospodarske politike države.

“Umjesto da uvozimo IT stručnjake ili druge visokoobrazovane koji proizvodu daju visoku dodanu vrijednost, mi tražimo ljude gotovo bez kvalifikacija. No nema ni jednog ozbiljnog pokazatelja da bi u Hrvatsku u narednim godinama trebao doći ogroman broj stranca koji bi bitno utjecao na demografsku sliku. Trebamo se osloboditi straha od stranaca”, govori Vidović i dodaje kako će nedostatak radne snage natjerati poslodavce da nude bolje uvjete rada i veće plaće. Hrvatska će, također, naglašava on, zbog ugodne klime i zdrave hrane biti sve privlačnija umirovljenicima iz bogatih europskih zemalja, pa tzv. srebrna ekonomija, odnosno ciljana proizvodnja i ponuda usluga za ljude treće životne dobi, može postati značajna gospodarska grana.

Zadarski poduzetnik Mladen Ninčević u svojoj će građevinskoj tvrtki Mreža d.o.o., koja se bavi gradnjom stanova, zaposliti trojicu Sirijaca koji su se i u svojoj domovini bavili građevinarstvom, a jedan od njih je vodoinstalater, što je u Hrvatskoj deficitarno zanimanje. Sedam sirijskih obitelji koje su doseljene iz Turske i čiji su članovi u Hrvatskoj dobili azil Ninčević je privremeno, dok ne nađu stanove, smjestio u Hostel 4 you, čiji je vlasnik njegov sin Anthony.

“U zadnjih nekoliko godina otkako su se otvorile granice EU naši su ljudi otišli raditi u Njemačku pa u građevinarstvu kao i u drugim granama konstantno nedostaje kvalitetne radne snage. Trenutačno imam 15-ak zaposlenih iz BiH iz Cazinske krajine koji imaju radne dozvole. Neto plaća našeg građevinskog radnika je između 5 i 8 tisuća kuna. U hostelu uglavnom zapošljavamo ljude iz Zadra jer nudimo posao na cijelu godinu, ali nikad nije lako naći dobre radnike. Kad sam čuo da će Hrvatska primiti izbjeglice iz Sirije, smatrao sam da se kao poduzetnik trebam uključiti, prihvatiti te ljude i osigurati im radna mjesta kako bi mogli sami skrbiti o svojim obiteljima i tako ih integrirati u društvo da ne budu dugoročno na teret državi”, govori Ninčević, koji je 10 godina živio u Australiji. Otkriva kako je jedan Sirijac već dobio posao u pekari, a još troje bi se trebalo zaposliti kao krojači u jednoj zadarskoj tvrtki.

“Nadam se da će uskoro svi biti zaposleni. Kao poslodavac imam razumijevanja da će im trebati neko vrijeme da se snađu na poslu i nauče hrvatski, i uvjeren sam da će dugoročno korist biti obostrana, da ću ja dobiti dobre i požrtvovne djelatnike, a oni dobru tvrtku u kojoj će raditi do mirovine. Već sada se kod njih primijeti olakšanje jer su nakon dvije godine boravka po izbjegličkim kampovima napokon došli do cilja i počinju normalan život”, ističe Ninčević te dodaje kako, osim posla i smještaja, tim ljudima mnogo znače poštovanje, pažnja i lijepa riječ jer su se jako napatili, a mnogi Zadrani su im došli izraziti dobrodošlicu i ponuditi pomoć te su neki već donirali razne potrepštine, što ih je jako obradovalo.

Jedna od pet najstarijih nacija u Europi

Demograf s Geografskog odsjeka PMF-a doc. dr. sc. Stjepan Šterc ističe kako se iz Hrvatske godišnje iseli 50 do 60 tisuća radnog stanovništva i s prosječnom dobi od 45 godina smo jedna od pet najstarijih nacija u Europi.

“Nedostatak radne snage bit će jedan od ključnih problema za razvoj cijele Europe. Imigranti s Bliskog istoka nisu se pokazali kao rješenje i Zapadna Europa će i dalje dovoditi radnike iz siromašnijih zemalja južne i jugoistočne Europe. Kad nam Austrija ukine zabranu zapošljavanja, očekuje se da će tamo pohrliti oko 150.000 Hrvata. Stoga za početak kao EU članica moramo u Europskom parlamentu zatražiti da nam zapadne zemlje isplate naknadu za troškove našeg obrazovnog sustava za ljude koji su se zaposlili u drugim zemljama. Još niti jedna članica to nije zatražila, ali zašto ne bismo bili prvi. Također treba zakonski povisiti minimalnu plaću jer sadašnja ne pokriva osnovnu egzistenciju, a problem je i rad na određeno vrijeme. I uza sve to ćemo morati privlačiti radnu snagu iz inozemstva, ponajprije iz okruženja. Procjena je da u ovom trenutku Hrvatskoj nedostaje oko 50.000 radnika. Lokalne sredine, pretežno priobalne, koje već imaju sezonske radnike, trebale bi raznim mjerama te ljude zadržati tijekom cijele godine. U Dubrovačkom primorju već se osmišljava takav koncept jer imaju problem s depopulacijom. Pretežno su to ljudi iz BiH koji su sami izabrali Hrvatsku kao poželjno mjesto za život i rad i odlično su se integrirali”, govori Šterc. Ističe da Hrvatska poticajnim mjerama mora pokušati vratiti dio svog iseljenog stanovništva jer ćemo, ako se sve to ne poduzme, polako nestajati, siromašiti i populacijski i gospodarski.

“Dovođenjem stranih radnika poslodavci ruše cijenu rada u Hrvatskoj. Godinama nisu ljudima htjeli dati veće plaće i tako su se doveli u situaciju da nemaju radnika. Sada ostvaruju zaradu preko leđa nisko plaćenih stranaca i upitna je moralnost takvog poslovanja”, tvrdi predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever. Zbog loše plaćenih poslova, kaže, mladi ljudi se nemaju interesa školovati za neke struke. Dijete tekstilnih radnika, na primjer, ne bira to zanimanje jer vidi kako je teško njegovim roditeljima.

“Kratkoročno će se stranim radnicima popuniti radna mjesta, ali za koju godinu ni ti radnici više neće htjeti kod nas raditi, nego će za veću plaću ići u neku drugu europsku zemlju. Jedini preduvjet dugoročnog zdravog razvoja jest povećanje plaća i poboljšanje uvjeta rada jer bi se u tom slučaju u Hrvatsku vratili i neki Hrvati koji su otišli jer nitko iz veselja ne napušta svoju zemlju, nego to čini iz tuge i jada. Dok se mladi visoko­obrazovani iseljavaju, uvozit ćemo radnike bez kvalifikacije koji će malo zarađivati i teško živjeti. Među nezaposlenima je 2008. bilo više onih s nižim kvalifikacijama, a manje visokoobrazovanih nego danas. Unatoč iseljavanju udvostručio se udio nezaposlenih s višom i visokom spremom, a smanjio udio onih s nižim kvalifikacijama. To znači da se sve manje nude poslovi za visokoobrazovane i društvo postaje sve siromašnije i financijski i intelektualno. A naši mladi obrazovani će svojim znanjem pridonositi razvoju država Zapadne Europe, čime će se još više povećati jaz između tih država i Hrvatske”, komentira Sever.

Neke tvrtke ipak uspijevaju u Hrvatsku privući mlade i obrazovane ljude iz raznih krajeva svijeta. Jedan od primjera jest kozmetička tvrtka Foreo, u čijem zagrebačkom uredu radi 50-ak stranaca među kojima je i menadžer prodaje Egipćanin Mahmoud Ali, koji je prije tri godine dobio posao u Zagrebu nakon što je godinu dana radio u Mađarskoj. Poslom je jako zadovoljan i ne vidi razloga da ne ostane u Hrvatskoj, koju smatra veoma perspektivnom, a već je dovoljno savladao i jezik i administrativne procedure pa nema problema s dobivanjem radne dozvole. Njegova kolegica Luz Cruz u Zagreb se doselila zbog ljubavi, a prije dvije godine je našla i dobar posao. Hrvatska joj se jako svidjela posebno zbog sigurnosti i zelenila, obožava svoj posao i stoga se nema namjeru seliti. Slično razmišlja i Ryan Saddik iz Francuske, koji se, tvrdi, zaljubio u Hrvatsku u kojoj se dobio priliku i profesionalno razvijati i graditi karijeru u međunarodnom okruženju. Odlično se snašao i Litvanac Ignas Gee, koji u Foreu vodi odjel digitalnih medija, a jedino mu se nikako ne sviđa hrvatska glazba. Amerikanki Lottie Anderson, art direktorici, istodobno su se nudili poslovi u Bostonu i Zagrebu. Iz profesionalnih razloga odlučila se za Hrvatsku i nije požalila. Oduševila ju je hrvatska obala, a misli da bi joj bilo još ljepše kada bi govorila hrvatski.

Ništa od trajnog useljavanja

Stručnjak za imigracije prof. dr. sc. Saša Božić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru poziva se na istraživanja po kojima se velik broj stranih radnika uglavnom iz BiH ne naseljava trajno u Hrvatsku jer imaju niske plaće koje im ne omogućuju dugoročno planiranje.

“Samo 13 posto radnih imigranata u Hrvatskoj ima plaću koja je blizu ili iznad hrvatskoga prosjeka. Do sada je malen broj njih dovodio i svoje bračne partnere, što ukazuje na zaključak da Hrvatska nije toliko poželjna imigracijska destinacija. Tek trećina ispitanika dosadašnjih istraživanja o imigrantima u Hrvatskoj pokazuje želju da se trajno nastani u Hrvatskoj. Ovakvi trendovi mogli bi se promijeniti jedino uz dugotrajan gospodarski rast kao i rast plaća”, ističe Božić.

Znanstvena suradnica na Institutu za migracije i narodnosti dr. sc. Snježana Gregurović potvrđuje kako povećana prisutnost stranih radnika ne znači nužno i njihovo trajno useljavanje u Hrvatsku.

“Što se utjecaja stranih radnika na društvo tiče, ne smatram da će njihov dolazak kroz sistem kvota na bilo koji način ugroziti hrvatsko društvo jer se ovdje u većini slučajeva ne radi o trajnom useljavanju, a skupine koje se useljavaju, kulturno, jezično, a neke i etnički, bliske su hrvatskom stanovništvu i neće trebati ulagati napore oko njihove integracije. U Hrvatskoj postoje barem dva mita kada je u pitanju useljavanje, ali i iseljavanje radne snage. Prvi se odnosi na shvaćanje migracija kao trajnog fenomena koji podrazumijeva da će strani radnici slijediti obrasce koji su postojali u prošlim razdobljima kada je radna snaga migrirala u neku zemlju i u njoj ostajala do kraja svojega radnog vijeka. To se vjerojatno neće dogoditi jer su migracije danas sve više fleksibilne i sve više kratkotrajne”, zaključuje dr. sc. Gregurović. Prema njezinim riječima, drugi je mit shvaćanje useljenika kao subverzivnog faktora koji na neki način narušava stabilnost i red u društvu.

“Hrvatsko je društvo i bez useljenika heterogeno i kada su vrijednosti u pitanju poprilično podijeljeno. Ustvari, kada se radi o nekim tradicionalnim vrijednostima kao što su važnost etničkog identiteta, obitelji, vjere, domovine i slično, useljenici često imaju više sličnosti s većinom domicilnog stanovništva koje ima konzervativne stavove nego što ih pripadnici hrvatskog društva imaju međusobno, iako se upravo konzervativne skupine najviše protive useljavanju stranaca u Hrvatsku”, kaže Snježana Gregurović.

Izvor: Jutarnji list


KOMENTARI: