Dok god srpska politika i srpska javnost ne budu kadre priznati odgovornost nemoguće je računati na bilo kakvo stvarno poboljšanje odnosa

Dakle, fotografije Ratka Mladića ponovo su postale velika roba. Otkako je osuđen na doživotni zatvor, general Mladić doživljava drugu mladost na dobrom dijelu srpske javne scene, jer ga brojni mediji i političari ponovo promoviraju u narodnog heroja, ili, barem, žrtvu velike svjetske protusrpske zavjere. Na valu sentimenta što ga je artikulirao jedan beogradski političar, ustvrdivši kako je strašna nepravda što su Srbi za ratove na prostoru bivše Jugoslavije kažnjeni s 1200 godina zatvora, a Hrvati i Bošnjaci zajedno s 200 ili 300 godina zatvora, ponovo se afirmira ona škola mišljenja, koja smatra da su Srbi najveće žrtve tih ratova, da su za ratove i zločine krive sve strane, te da presude poput Mladićeve, samo onemogućuju bilo kakvo nacionalno pomirenje na prostorima bivše Jugoslavije.

Premda sam Ratko Mladić nije imao ništa s bitkom za Vukovar, njegova je presuda, simbolično, pročitana nekoliko dana poslije obilježavanja pada Vukovara. Iz godine u godinu fotografije razrušenog Vukovara izgledaju sve strašnije, a masovno ubojstvo na Ovčari, iza kojeg je, neovisno od konkretnih izvršitelja, morala stajati JNA, doima se još morbidnije. Tih nekoliko dana prošlog tjedna, koji su obilježavanjem vukovarske tragedije i presudom Ratku Mladiću, saželi strašne događaje iz devedesetih godina, potiču da ponovo naglasimo dvije, povijesno potpuno neupitne činjenice.

Tvrditi da su RH ili Bošnjaci isprovocirali sukob potpuna je besmislica

Prvo, ratove na području bivše SFRJ izazvala je isključivo Srbija, uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (premda su Slobodan Milošević i vodstvo JNA imali različite ciljeve). Tvrditi da su Hrvatska ili Bošnjaci isprovocirali sukob potpuna je besmislica, već i zato što rat u Jugoslaviji nije počeo u Hrvatskoj (a osobito ne u Sloveniji), nego bar dvije godine ranije na Kosovu, kad su srpska i jugoslavenska policija masovno počele koristiti vareno oružje u obračunu s albanskim demonstrantima. Uostalom, rat je, kako znamo, i završio na Kosovu 1999. godine, poslije žestokog NATO-va bombardiranja Srbije.

Srbija i JNA pokrenule su ratove na prostorima bivše Jugoslavije, kako bi realizirale konkretne teritorijalne ciljeve: radilo se o aneksiji dobrog dijela teritorija Republike Hrvatske i većeg dijela teritorija Bosne i Hercegovine, te njihovom pripajanju Srbiji, kad se za to steknu odgovarajuće međunarodne okolnosti. Vrh JNA u prvoj fazi rata još je smatrao da postoji mogućnost opstanka Jugoslavije bez Slovenije, i u tome se razlikovao od Slobodana Miloševića, kojeg opstanak Jugoslavije nije zanimao. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su, prije svega, instrument Miloševićeve politike; oni su to postali još prije početka rata, i prije izborne pobjede Hrvatske demokratske zajednice.

Milošević je bio proizvod snažnih, tektonskih povijesnih silnica

Svi dovoljno stari da pamte događaje s kraja osamdesetih, sjećaju se redovitih posjeta radikalnih beogradskih političara raznim hrvatskim i bosanskim krajevima gdje su živjeli ili još žive Srbi; tijekom tih mitinga otvoreno se prijetilo ratom protiv drugih naroda SFRJ. Najzanimljivije je da su kosovski Srbi, uz beogradsku logistiku, pokušali organizirati velikosrpski miting čak i u Ljubljani, što im slovenske vlasti naravno nisu dopustile. Da u Srbiji vlast nije preuzeo Slobodan Milošević, tehnokrat koji je postao eksponent najgoreg srpskog nacionalizma, i da je vodstvo JNA imalo snage razumjeti kako Jugoslavije više ne može biti, rat je mogao biti izbjegnut.

No, s druge strane, i Milošević i jugoslavenski generali proizvodi su snažnih, tektonskih povijesnih silnica. Srbi su osjećali da ni u bivšoj Jugoslaviji njihovo nacionalno pitanje nije riješeno, te su s užasom gledali na raspad Jugoslavije, koji bi ostavio veliki broj Srba izvan zajedničkih granica. I zato su krenuli u rat. Nitko drugi u bivšoj Jugoslaviji nije imao ni motivaciju ni snagu da ratuje.

Namjerom, organizacijom i izvedbom apsolutno dominiraju srpski zločini

Drugo, srpska je strana, posve neprijeporno, odgovorna za najgore zločine počinjene u sukobima na prostoru bivše Jugoslavije. Ovim ne želimo opravdavati hrvatske zločine. Mislimo da su hrvatski zločini, počinjeni bilo u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, apsolutno strašni i neoprostivi. Isto vrijedi i za bošnjačke. Ali, na toj jezivoj skali međuslavenskih zločina, namjerom, organizacijom, brojnošću i izvedbom apsolutno dominiraju srpski zločini. Bilo da je riječ o Vukovaru i Škabrnji, ili Prijedoru i Srebrenici, to jesu najgori i najokrutniji masovni zločini počinjeni u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

Ove dvije nesporne povijesne činjenice, da je srpska strana izazvala rat, i da je srpska strana počinila najgore zločine, trajno će obilježavati odnose između državna bivše Jugoslavije. Naime, dok god srpska politika i srpska javnost ne budu kadre priznati te dvije činjenice, potpuno je nemoguće računati na bilo kakvo stvarno poboljšanje odnosa između Zagreba i Beograda, ili Sarajeva i Beograda. A srpska politika i srpska javnost, kako to vidimo i ovih dana, nisu ni približno spremni prihvatiti krivnju. I možda neće biti spremni prihvatiti krivnju još generacijama.

Sasvim je jasno tko je, i u očima svijeta, kriv za rat i za zločine

No, ta je krivnja povijesno valorizirana. Ratovi na području bivše Jugoslavije završili su vojnim akcijom NATO-a protiv Srbije, tijekom koje je prilično teško stradao i sam centar Beograda. Slobodan Milošević, srpski diktator s masovnom narodnom potporom, umro je u haaškom zatvoru, dok je, eto, general Ratko Mladić, koji je simbolizirao srpske oružane snage u dijelu Hrvatske i u Bosni, osuđen na doživotni zatvor.
Utoliko smiješno zvuče sofizmi u hrvatskim medijima koji sugeriraju da bi, eventualnom potvrdom prvostupanjske presude šestorici hrvatskih vojnika i političara, Hrvatska mogla biti osuđena za rat u BIH, dok je Srbija, navodno, izbjegla bilo kakvu formalnu krivnju za rat.

Ako je nedodirljivi politički vođa jedne zemlje umro u međunarodnom zatvoru, ako je međunarodni sud osudio na doživotni zatvor jednog od najvažnijih srpskih generala, i ako su međunarodni ratni avioni rušili velike zgrade u najstrožem centru Beograda, sasvim je jasno tko je, i u očima svijeta, kriv za rat i za zločine.

Izvor: Telegram.hr


KOMENTARI: