ŠVICARSKI list Neue Zürcher Zeitung (NZZ) donosi članak u kojem se bavi jugoslavenskim naslijeđem u današnjoj Hrvatskoj, te zaključuje da se društvo i nadležni ne znaju odgovarajuće i dostojanstveno postaviti prema tim važnim povijesnim temama, što je pak samo još jedan simptom “nerazriješenih konflikata koji prave podjele”.

Na početku teksta novinar Andreas Ernst opisuje svoj dolazak na Goli otok, na kojem ga dočekuje suvenirnica u kojoj se može fotografirati s pločom sa zatvoreničkim brojem ili u zatvorskom odijelu, što smatra “neukusnim”. Podsjeća da se na otoku nalazio logor “jugoslavenskog diktatora Tita” u kojem je bilo oko 16 tisuća ljudi, te da ponuđena “zabava za turiste izgleda groteskno s obzirom na muke koje su mnogi ljudi na ovom otoku doživjeli”. Naglašava da je kasnije Goli otok postao zatvor za kriminalce, a ne političke protivnike, te da je konačno zatvoren 1988. Do tada je na njemu izgubilo život oko 400 ljudi.

Kičasta turistička ponuda na Golom otoku

NZZ napominje da je logor osnovan nakon Titova raskida sa Staljinom, te da je Goli otok bio njegova osobna odluka. “Nesumnjivo je u partiji i armiji bilo fanatičnih pobornika Staljina, koji nisu mogli podnijeti Titovo odvajanje. Protiv ove “pete kolone” provedena je brutalna čistka staljinističkog tipa - nekoliko riječi, vic ili ispad bijesa su bili dovoljni da stari drugovi završe na Golom otoku”, piše NZZ i konstatira da to mjesto “svjedoči o najmračnijem periodu te države i njene represije, koja je sredinom šezdesetih značajno popustila”.

Navodi se da je muzej na Golom otoku “mjesto sjećanja bez koncepta” te da je postavka slabo napravljena, pa je i dio eksponata bez odgovarajućih natpisa. “Otok bio mogao biti centralno mjesto sjećanja na propalu Jugoslaviju. No u stvarnosti je to mjesto na kojemu žrtve nisu dostojanstveno obilježene”, smatra NZZ, te dodaje da Goli Otok nije s druge strane ni odgovarajuće turistički iskorišten, jer bi mogao biti predstavljen kao “jugoslavenski Alcatraz”.

Hrvatska desnica izjednačava jugoslavensku ideju s velikosrpstvom

Napominje se i da je u Kumrovcu, čije se uređenje hvali, Titov život predstavljen kroz rodnu kuću i raskošni sprovod “na kojem je bilo 128 svjetskih delegacija”, ali da o životu jugoslavenskog lidera između te dvije točke nema ništa. I četrdeset godina nakon Titove smrti hrvatsko društvo nije našlo način zauzeti jasan stav prema Titu, naglašava NZZ i dodaje da “jugoslavensko naslijeđe dijeli hrvatsko društvo”: konzervativno-katolička desnica jugoslavensku ideju smatra prijetnjom i maskom velikosrpstva, dok je za ljevicu Tito simbol borbe protiv okupacije i fašizma, čega je simbol fašistička NDH, “marioneta Italije i Njemačke”.

Kao treću ključnu lokaciju Titova naslijeđa u Hrvatskoj NZZ navodi Brijune, koji se opisuju kao raj i Titova ljetna rezidencija u kojoj je primao mnoge svjetske državnike, ali i filmske zvijezde poput Elizabeth Taylor i Richarda Burtona. Brijuni su primjer “glamura diktatora”, danas nacionalni park na kojemu je vrijeme stalo u 1980-ima. Napominje se i da se među današnjim gostima Brijuna nalaze i neki poznati kulturnjaci, poput Rade Šerbedžije, koji na Malom Brijunu ljeti inscenira kazališne predstave poput “Kralja Leara”.

Na Brijunima se “ne gaji ni Titov kult niti se njegova epoha prešućuje”, ali i oni ilustriraju neodlučnost hrvatskog društva prema Titovom naslijeđu kao i Goli Otok i Brijuni, samo na poseban način. “Na Brijunima vlada nevjerojatan šarm”, zaključuje NZZ.

Izvor : Index.hr


KOMENTARI: