KAŽE definicija kako je crna rupa ili crna jama nebesko tijelo čija je druga kozmička brzina veća od brzine svjetlosti tako da ga ni svjetlost ne može napustiti. Nešto slično tome je hrvatski pravosudni sustav – ukoliko u njega upadnete, a još imate neke dobre odvjetnike, ne napuštate ga, možete se vječno vrtjeti negdje između prvog i drugog stupnja, općinskog, županijskog, Vrhovnog suda, neki i Ustavnog suda, a bez da itko donese onu pravu, pravomoćnu odluku da je netko kriv ili ne.

Davno je već bilo, sredina kolovoza 2011. godine kada su se sudarili jedrilica s talijanskim nautičarima koji su smrtno stradali i gliser kojim je upravljao Tomislav Horvatinčić. Dogodila se pomorska nesreća, kakve se nažalost događaju na svim morima i koje su toliko standardna pravna materija da se izučavaju na pravnom fakultetu kao redovna i obvezna materija. Tamo negdje na četvrtoj godini imate predmet Pomorsko pravo, u sklopu koje je i cjelina sudar brodova.

Kad ono, u suton 2017. godine, imamo nakon malo pripetavanja sudova tek prvostupanjsku nepravomoćnu, za Horvatinčića oslobađajuću presudu. Bitna stvar je ovdje ona riječ „nepravomoćna“, dakle sudski postupak još nije gotov, tek sada se opet ide na drugostupanjski sud (DORH je već najavio žalbu) i u osmoj godini od događaja će se ponovno odlučivati, tko zna, možda i u devetoj ili desetoj.

Pa sjetimo se slučaja Sanader i svih njegovih afera – bivši premijer Ivo Sanader je uhićen na naplatnim kućicama St. Michael u blizini Salzburga 10. prosinca 2010. godine, novine pamte - u točno 15:46 sati. Pred vratima je i prosinac 2017., a protiv Sanadera nema niti jedne pravomoćne presude. Nekoliko afera se vrti u krugu županijski sud – Vrhovni sud, Ustavni sud, gdje li već, pažnja javnosti slabi, a uopće se i gubi smisao pravosudnog sustava. Sanadera pomalo zaboravljamo, o njegovim aferama možda još detaljnije znaju samo profesionalni novinari. Je li to možda namjerno?

Pravosuđe je postalo jedna obična crna rupa Hrvatske, mjesto gdje se uđe i nikada se ne izlazi, gdje namjerno ili slučajno vladaju neka čudna pravila nejasna i neprecizna čak i onima s formalnim pravnim obrazovanjem.

Bez pravosuđa koje radi – nema sigurne države

Mogli bismo ovdje nabrajati hrpe slučajeva koji se „vrte“ već godinama, pa i pokoje desetljeće – i to je kao prvo strašno. Koliko god nekoga osobno voljeli ili ne, strašna je mogućnost da čovjek koji je kriv godinama bude na slobodi jer pravosuđe nije reklo svoje. Ali, strašna je i druga mogućnost – da netko za neki slučaj ili aferu nije kriv, a mora se desetak godina vrtjeti po sudovima s odvjetnicima, trošiti ogromne novce i osobno biti ograničen u obavljanju privatnih poslova, javnim djelatnostima, i stalno na meti novinara koje opravdano zanima slučaj, pa tako deset godina. Zamislite sebe u takvoj situaciji i nemojte misliti da se nikako ne možete u tome naći, čudne lažne optužbe iz koje se ne možete izvući desetljeće.

Pravosuđe je uz vojsku i policiju temelj države. Dok vas vojska šiti od vanjskih neprijatelja, policija vam štiti osobnu sigurnost, pravosuđe je tu da vam štiti slobodu i imovinu – ako to nije u stanju, u pitanju je opasna država. Opasna, jer ste u opasnosti biti ubačeni u mutni nepoznati sustav, a bez stotina tisuća kuna za vrhunske odvjetnika koji će vas iščupati. No, takva je država opasnija radi još jedne stvari – ako ljudi izgube vjeru u pravosuđe, a ovo malo vjere gube ubrzano, onda će ljudi početi provoditi pravdu sami. A ni vlast ni pravosudni sustav nije svjestan koliko to može biti opasno.

Zloporaba prava na neovisnost

Sudstvo je ustavno neovisno, sudac ni ne može biti pozvan na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane suca koje je kazneno djelo. Sudačka dužnost je stalna i imaju imunitet. No, te odredbe služe da bi se sucima osigurala politička i druga neovisnost, ne da sudski procesi bez odluke traju godine i godine, dok ne izgube smisao.

Ako pravosudni sustav ne radi (a ne radi!), onda treba jasno reći gdje je problem. Je li problem u sucima, je li možda u procesnim zakonima koji omogućavaju da svaka šuša s parama za dobrog odvjetnika zaobilazi pravdu desetljećima, ili u nečemu drugome. Sami suci bi prvi trebali reći gdje je problem, ako žele sačuvati svoj dignitet, a ne kriti se iza ustavne neovisnosti. Ako ne kažu oni – treba reći netko drugi iz vlasti, i objasniti zašto.

Ili je možda u pitanju zajednička igra – napraviti tako složen, tako kompliciran i tako nečitljiv Zakon o kaznenom postupku da se svatko tko može dovoljno platiti dobre odvjetnike može izvlačiti godinama. I na kraju se izvući, makar bio kriv. Ponavljam, imuniteti i neovisnost suca ne znače da se smije opravdavati nerad ili neznanje, jednako kao što akademska autonomija služi da sveučilišni nastavnik ne dobije po prstima jer u svom znanstvenom radu kritizira vlast, a ne služi da može preskočiti predavanje ili predavati zastarjela znanja bez sankcija.

Tražimo odgovore

Građani traže odgovore, i građani imaju pravo na odgovore – pravosuđe je očigledno postalo hrvatska crna rupa, zatvoren sustav unutar kojega vrijede neka posebna, nama izvana nedokučiva pravila i to u demokratskoj državi nije dopušteno. To nije neovisnost pravosuđa, to je zloporaba neovisnosti i to je nešto što treba suzbiti kako bi se demokracija očuvala.

Sudski procesi moraju biti brzi i jasni, a optuženi u razumnom roku, a razumni rok nije 5 ili 7 ili 10 godina, već puno kraće – proglašeni krivima i poslani na izdržavanje kazne (ako je kazna zatvorska) ili proglašeni nevinima, kako bi se mogli vratiti svom normalnom životu. Sve ostalo – nije prihvatljivo.

Zašto sve ide neopisivo sporo, zašto se postupci ponavljaju, zašto kazneni postupci idu godinama a građanski i desetljećima – imamo pravo pitati i imamo na njih pravo dobiti odgovore. Barem toliko poreza plaćamo da bi pravosudni sustav, kao i druge javne usluge, morao biti među najboljima na svijetu.

Izvor : Index.hr


KOMENTARI: