U pojedinim razvijenim zemljama Europske unije uvoze se ne samo radnici za niskokvalificirane poslove, već i inženjeri i liječnici jer ih nema dovoljno, ali nitko u tome ne vidi problem jer istovremeno domaće stanovništvo ne emigrira u neke druge zemlje zbog nezaposlenosti i gladi.

Pohvalno je otvoreno progovaranje ministra turizma Garija Cappellija prilikom predstavljanja rezultata turističke sezone o činjenici kako će Hrvatska iduće godine morati uvoziti radnike iz regije ukoliko želimo zadržati kvalitetu usluge i broj stranih turista na dosadašnjoj razini, a ako bude sve kako treba i na višoj.

Taj dio istupa aktualnog ministra ukazuje na još jednu činjenicu koja ne bi trebala biti loša po Hrvatsku kada ne bi bila zasjenjena egzodusom naših mladih ljudi preko granice. Odlaskom cijelih obitelji trubuhom za kruhom dok se radna snaga mora uvoziti – što u toj jednadžbi nije kako treba?

S jedne strane sve razvijene i bogate zemlje uvoze radnu snagu, posebno za slabije plaćena zanimanja. U razvijenim zemljama domicilno visokoobrazovano stanovništvo uživa dobro plaćene poslove, pa recimo da ne mari za manualni rad i niskokvalificirana zanimanja. U pojedinim razvijenim zemljama uvoze se i inženjeri i liječnici jer ih nema dovoljno i nitko u tome ne vidi problem – jer istovremeno domaće stanovništvo ne emigrira u neke druge zemlje jer je nezaposleno - i budimo otvoreni gladno.

Poželjna zanimanja

Kod nas je nekako sve naopako pa se s jedne strane mladima šalju poruke kako su zanimanja u turizmu cool i poželjna, kako ne treba bježati od strukovnih zanimanja i sl. Ali korijen problema ne leži u porukama ili lijenosti naših ljudi već u skupoj državi, visokim troškovima rada koji pojedina zanimanja jednostavno čine neprivlačnima.

Činjenica da jedna čistačica ili trgovkinja ne može pošteno i kvalitetno živjeti od svoje plaće nije problem “škrtog” poslodavca već je problem skupe države koja visokim porezima i davanjim na plaću ili cijenu rada uzima sebi gotovo 40 posto nečije zarade. Problem radno intenzivne industrije nije u bruto plaćama nego u onome što neto ostaje radnicima. Kako smo doznali prije nekoliko dana, drvna industrije koja će izgubiti godišnje oko 60 milijuna kuna zbog povećanja cijene struje teško će taj gubitak nadoknaditi na bilo kojoj strani osim na radnicima. A takav razvoj situacije dovest će ponovno do nategnutih odnosa između radnika i poslodavaca i opet staviti u fokus niske plaće u Hrvatskoj, a bez upiranja prstom u pravi izvor problema. Jer dok god ćemo se zamarati pločama s imenima ulica i porijeklom starih pozdrava, a istovremeno ksenofobno gledati na uvoz radnika iz regije dok naši ljudi pune autobuse za Njemačku Levijatan kojeg svi mi hranimo mirno će spavati i probavljati gotovo 40 posto naših primanja. Naravno, bez potrebe da transparentno objasni gdje novac odlazi i što se od toga ljudima vraća. Gospodarstvu i radnicima čini se vraća se jako malo, pa gdje onda taj silni novac odlazi? Možda će se bolje vidjeti kada komunalnu naknadu nazovemo porezom na nekretnine. Hoće li se tada država pridržavati obveza pa taj isti porez plaćati lokalnoj zajednici, iako iskustvo s komunalnom naknadom pokazuje da to baš i nije tako.

Novi porezi, stari nameti

Ali to je ponovno pogrešan pogled na stvari jer umjesto da pričamo o poreznim rasterećenjima mi se bavimo novim porezima pokušavajući objasniti da su to ustvari stari nameti, ali pod drugim imenom.

Sve to zajedno nema smisla i podjednako je nejasno poput onog spota Hrvatskog zavoda za zapošljavanje gdje neke atraktivne žene skaću oko konobara i njemu je kao super. To bi trebalo potaknuti mlade ljude da pohrle uzeti pladnjeve u ruke prije nego dođu oni iz regije, a uspjet će podjednako kao pokušaj da se porez na nekretnine prikaže kao nužan ne bi li se onda za dvije do tri godine snizila stopa PDV-a.     

Izvor: Poslovni.hr


KOMENTARI: