HRVATSKA (VANJSKA) POLITIKA PRED VELIKIM IZAZOVOM
Teško je ignorirati stratešku dimenziju ovakvog razvoja događaja, zasigurno jednog od najvažnijih trenutaka od stjecanja hrvatske neovisnosti, baš kao što je iluzorno vjerovati da ruska ofenziva na Hrvatsku i Agrokor nema baš nikakav geopolitički kontekst, kao što to naivno uvjerava šef HNS-a i bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Taj kontekst definiran je činjenicom da se Hrvatska, koja je ujedno i ključna američka saveznica u ovom dijelu Europe, vrlo oštro postavila prema Rusiji, osobito nakon dolaska vlade Andreja Plenkovića.

Preuzimanje najveće hrvatske kompanije od strane ruskog financijskog kapitala svakako je pokazatelj strateške naivnosti donositelja ključnih odluka u Hrvatskoj. Hrvatska, članica Europske unije i NATO, ali i ključan saveznik Sjedinjenih Američkih Država u ovom dijelu Europe, sada vitalno ovisi o ruskim bankama, ponajprije najmoćnijoj Sberbanci, koje su u rukama ruske države, što je izravna posljedica te naivnosti aktualne vladajuće vrhuške.

Kada se prije tri godine vlasnik Agrokora Ivica Todorić odlučio zadužiti u Rusiji, i to zato što njegov poslovni model nije više uživao povjerenje zapadnih financijera, nitko nije razmišljao o geopolitičkim posljedicama te odluke. Problemi su nastali kada je Todorić ušao u dodatne teškoće, koje su onemogućavale urednu otplatu financijskih obaveza ruskim bankama, o čemu je, zahvaljujući nesvakidašnjoj intervenciji ruskog veleposlanika Anvara Azimova, obaviještena i hrvatska javnost.

Ruske banke bile su primorane spašavati više od milijarde eura svog ulaganja u Agrokor, a rezultat tog ulaganja predstavlja »spašavanje« tvrtke, odnosno njezino preuzimanje, uz vjerojatno uklanjanje Todorića i iz vlasničke i iz upravljačke strukture. To će, naravno, značiti i rusko preuzimanje ne samo hrvatske maloprodaje, nego i proizvodnje, kao i velikih i plodnih poljoprivrednih površina u Slavoniji i Baranji. Drugim riječima, cijelog Todorićevog poslovnog carstva, koje je nastajalo pod geslom »od njive do stola«.

Teško je ignorirati stratešku dimenziju ovakvog razvoja događaja, zasigurno jednog od najvažnijih trenutaka od stjecanja hrvatske neovisnosti, baš kao što je iluzorno vjerovati da ruska ofenziva na Hrvatsku i Agrokor nema baš nikakav geopolitički kontekst, kao što to naivno uvjerava šef HNS-a i bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Taj kontekst definiran je činjenicom da se Hrvatska, koja je ujedno i ključna američka saveznica u ovom dijelu Europe, vrlo oštro postavila prema Rusiji, osobito nakon dolaska vlade Andreja Plenkovića.

Upravo je premijer Plenković na samom početku mandata odabrao Kijev za jednu od svojih prvih inozemnih destinacija, ponudivši zahvalnim domaćinima hrvatska iskustva u, kako je rekao, mirnoj reintegraciji okupiranih područja Donjecka, Luganska i Krima. Taj demonstrativan čin, dakako, izazvao je žestoku reakciju Kremlja, koja se najprije očitovala u neuobičajeno oštroj diplomatskoj reakciji ruskog ministarstva vanjskih poslova, nakon koje je uslijedio i snažan pritisak financijskog kapitala u vlasništvu ruske države na najvažniju hrvatsku kompaniju i jednog od ključnih gospodarskih aktera u cijeloj regiji.

Rusija sve prisutnija na Balkanu

Jasno je, također, da slučaj Hrvatske i Agrokora valja analizirati u širem regionalnom kontekstu, i to u svjetlu najnovijeg zaoštravanja između Rusije i Zapada na balkanskom poluotoku, koje se ispoljava u cijelom nizu naoko nepovezanih događaja. Na cijelom Balkanu, koji je već nekoliko godina jedna od ključnih bojišnica u hladnoratovskom zaoštravanju odnosa između Zapada i Rusije, odvijaju se procesi kojima se Rusija pokušava nametnuti kao ključan akter na ovom području.

Rusija je aktivna i sve prisutnija u svim balkanskim zemljama, a osobito u nestabilnim i krhkim postjugoslavenskim demokracijama, koje nisu članice Europske unije, ali i u članicama EU Sloveniji i Hrvatskoj, premda se njihovi slučajevi bitno razlikuju. Proruska komponenta u slovenskoj politici, naime, dobrovoljna je i prisutna već godinama, što je rezultiralo i posjetima Vladimira Putina i Dmitrija Medvedeva Sloveniji u vrijeme kada su im europska vrata, zbog sankcija, uglavnom bila zatvorena.

Tako se upravo zahvaljujući bliskim odnosima Ljubljane s Moskvom u Sloveniji ovih dana čuju zahtjevi da bi slovenski čelnici od ruskih trebali tražiti pomoć u ponovnom preuzimanju Mercatora. Za razliku od Slovenije, međutim, Hrvatska će na korekciju svoje politike prema Rusiji, koja će najvjerojatnije uslijediti u sljedećim danima i tjednima, zapravo biti prisiljena, i to ponajprije zahvaljujući strateškoj naivnosti i nesnalaženju hrvatskog političkog vrha.

Ruski utjecaj na Srbiju neupitan je, a Srbiju Kremlj koristi kao poligon za operacije u susjednim državama, ponajprije Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji, ali i Hrvatskoj. Premda je Srbija kandidatkinja EU i nalazi se usred pregovaračkog procesa, Aleksandar Vučić zagospodario je svojom zemljom primjenjujući putinovski model prema medijima i opoziciji, premda bi Srbija zbog pristupnih pregovora postupno trebala usvajati europski demokratski model.

Strateški vakuum ispunjava Moskva

Osobito agresivno lice Moskva je pokazala u Crnoj Gori, gdje je ruski kapital snažno prisutan već godinama. Ako je vjerovati crnogorskoj vladajućoj eliti i zapadnim medijima, osobito britanskima, Rusija je umiješana u pokušaj puča protiv Mila Đukanovića, politički najdugovječnijeg političkog lidera na ovim prostorima, premda ima i onih koji misle da je pokušaj državnog udara zapravo režiran od strane Đukanovića i njegovih obavještajaca, budući da je sustavno širenje straha od Rusije jedan od razloga još jednog Đukanovićeva uspjeha na nedavnim izborima.

Makedonija je također u sferi snažnog ruskog utjecaja, a time i jedan od najaktivnijih poligona aktualnog obračuna Rusije i Zapada. Ruski interesi u ovom slučaju preklapaju se s interesima korumpirane i kriminalne vladajuće garniture, koja formalno zagovara euroatlantske integracije, a zapravo je u dosluhu s Moskvom, koja pak optužuje Zapad da stoji iza pokušaja rušenja režima u Makedoniji po modelu obojenih revolucija.

Iako jačanje ruskog utjecaja u regiji traje već godinama, svjedočimo svojevrsnoj kulminaciji tog procesa, a tu kulminaciju možemo objasniti dvama paralelnim procesima koji se odvijaju na zapadnoj strani. Prvi proces posljedica je naglog opadanja interesa EU za Balkan posljednjih nekoliko godina, o čemu svjedoči podatak da se prije nedavne rasprave o Zapadnom Balkanu na sastanku europskih čelnika na vrhu na Malti zadnja rasprava o Balkanu na najvišoj razini u EU održala još davne 2006. godine.

Jasno je, naime, da u skorije vrijeme neće biti proširenja EU i da je sve više europskih građana protiv primanja novih članica. Brexit i opasnost od uspjeha populista na izborima u Francuskoj i Njemačkoj sili EU na konsolidaciju i preustroj, zbog kojih politika proširenja pada u drugi plan. Sve se to, dakako, negativno odražava na europsku perspektivu zapadnobalkanskih država, stvarajući strateški vakuum, koji vrlo vješto ispunjava Moskva.

Drugi proces koji svakako olakšava rusku penetraciju rezultat je dolaska na vlast nove administracije u Sjedinjenim Američkim Državama. Tranzicija američke politike od Obaminog, Bushovog i Clintonovog intervencionizma do Trumpovog izolacionizma i protekcionizma mogla bi ostaviti Balkan izvan američkog interesa, što bi otvorilo vrata ruskom utjecaju na ovom području.

Jasno je, međutim, da bi povratak na politiku sfera utjecaja predstavljao katastrofu za Balkan, no sudeći prema recentnim najavama američkih dužnosnika Washington je i dalje zainteresiran za procese na ovom području i neće od njega odustati, iako je vjerojatno iluzorno očekivati bilo kakav ozbiljniji angažman Trumpove Bijele kuće na Balkanu u narednom razdoblju. A to, dakako, ponovno širom otvara vrata Rusiji, o čemu svjedoči i slučaj Agrokora.

Izvor : Novi List

 


KOMENTARI: