JUŽNJACI NA SJEVERU
Znatno su ležerniji i neopterećeniji od nas Hrvata, vjerojatno jer žive u državi koja je u stanju osigurati im miran i siguran život. A i nisu toliko zatvoreni koliko sam mislila. Ne ubijaju se od posla, nego uživaju u slobodnom vremenu u prirodi. Bave se sportom i u pravilu dobro izgledaju, pogotovo muškarci. Nigdje nisam vidjela toliko zgodnih muškaraca, kao u Norveškoj. I prilično su visoki, po visini drugi u svijetu, iza Nizozemaca...

Tako mi je prijateljica Sanja, koja sa suprugom već petu godinu živi u Oslu, odgovorila na pitanje - kakvi su Norvežani? U većinu toga uspjela sam se i sama uvjeriti u tjedan dana koliko sam, s obitelji, bila kod njih u gostima.

Norvežani uistinu ulicama šetaju u sportskom izdanju, neopterećeni modnim markama, cijepljeni od poziranja i imperativa da okolini pokažu koliko su imućni. Skromno odijevaju i djecu koja, vidjela sam po parkovima i igralištima kojima Oslo obiluje, u pravilu trčkaraju i penju se (po različitim spravama, ali i stablima) u trenerkama ili gegama. Nema nepraktičnih haljina, košulja, hulahopkica koje se ne smiju uprljati... Najvažnije je da je odjeća udobna i, naravno, da dobro grije, pa mališani, nadovezuje se Sanja, cijelu zimu provedu gotovo uniformirani, u skafanderima.

Iako žive u bogatoj Norveškoj, nema rasipanja. Građani su nekako uspjeli odoliti iskušenjima luksuznog života. Na ulicama nema "bijesnih" automobila, ali je zato puno električnih i hibridnih vozila, za čiju im kupnju država daje subvenciju.

Sanji i suprugu takav stil života odgovara, ali ne mogu reći da im je, i to pogotovo u početku dok nisu naučili jezik, bilo lagano.

- Svakodnevna je to borba, ali barem znamo zašto se borimo. Već sada uspijevamo uštedjeti, a naravno očekujemo da ćemo napredovati na poslu, za što ovdje nije potrebna stranačka iskaznica, i da će nam plaće rasti - kaže mi Sanja (koja se, kao ni suprug, nije htjela fotografirati na novine).

Odnos prema starijima

Razlog zbog kojeg su otišli je manje-više standardan - po zanimanju viši fizioterapeut Sanja kod nas, nakon odrađenog staža, nije uspjevala naći stalan posao u struci, a bolje sreće nije bio ni suprug. I nakon što su par godina prihvaćali razne, slabije plaćene poslove, odlučili su hrvatsku adresu zamijeniti norveškom.

- Prvih nekoliko godina proteklo mi je, zapravo, u učenju jezika i spremanju za rad u struci. Norvežani, naime, inozemnim zdravstvenim djelatnicima ne priznaju staž, nego ga kod njih treba iznova odraditi. A uvjet za dobivanje staža je položena napredna razina norveškog jezika. Tako da sam prvo išla u školu stranih jezika i usput radila kao pomoćno medicinsko osoblje, usavršavajući norveški s ljudima koje sam njegovala - kaže mi Sanja.

I onda je položila C1 razinu jezika i dobila staž. Prvih pola godine odradila je na neurologiji jedne od osam bolnica u Oslu, a sada je pri kraju drugog dijela staža u kvartovskom domu zdravlja. To je, objašnjava mi, manja zdravstvena ustanova koja zapošljava medicinske sestre, te fizikalne i radne terapeute za skrb o starijima i nemoćnima, a sve kako bi ih se što dulje zadržalo u njihovim stanovima.

- Poznato je da su smještaj i njega u domovima za starije, a pogotovo u bolnicama jako skupi, pa Norvežani čine sve da to maksimalno odgode. Tako država starijima plaća medicinske sestre koje im dolaze par puta dnevno, plaća i nas fizioterapeute, a onima kojima treba i osobnog asistenta. Na teret države ide i čišćenje njihovih stanova, kao i ergonomska prilagodba, odnosno postavljanje rukohvata i pomagala... - nabraja Sanja.

Kaže mi da je zadovoljna jer je puno naučila u struci. Odmah u bolnici, kada je krenula sa stažiranjem, starije su je kolege lijepo dočekali i nisu se bojali, niti ustručavali podijeliti znanje, što u Hrvatskoj i nije uvijek slučaj.
S obzirom na (zadnju u nizu) zdravstvenu reformu kod nas, imala sam još pitanja o norveškom zdravstvu. Prije puta nisam ništa prosurfala o toj temi, a s obzirom na neko opće uvjerenje kako je u Skandinaviji sve besplatno, odgovor me, priznajem, iznenadio.

- Osnovno zdravstveno osiguranje ne pokriva sve, iz džepa se plaća dosta toga - kaže mi Sanja.

U Norveškoj, objašnjava, nema dopunskog osiguranja, ali se plaća svaki posjet izabranom liječniku u primarnoj zaštiti, lijekovi na recept, kao i većina specijalističkih pregleda i pretraga na sekundarnoj razini, dok bolničku skrb u potpunosti pokriva osnovno osiguranje. Stomatološke usluge, dodaje Sanja, u potpunosti se plaćaju iz džepa i prilično su skupe.

Posjet izabranom liječniku stoji okvirno od 140 do 200 kruna (110 do 160 kuna), a specijalističke pretrage do 300 kruna (240 kuna). No, postoji godišnji maksimum za plaćanje, nakon kojeg su sve daljnje zdravstvene usluge besplatne. Ove godine ta cifra, koju određuje Parlament, iznosi 2185 kruna (1750 kuna).

- To je otprilike 15 posto mjesečne plaće niže kvalificiranih radnika. Kada je dosegneš od državnog zdravstvenog osiguranja naručiš i dobiješ besplatnu karticu - objašnjava Sanja, napominjući kako djeca do 16 godina ne plaćaju ništa.

Plaća se i hitna, ali...

Izabrani doktor ne mora, kao kod nas, biti obiteljski liječnik, nego može, primjerice, biti i specijalist koji dio tjedna radi u primarnoj zaštiti, a dio u bolnici. Razlika u odnosu na Hrvatsku jest i to što izabrani liječnik ženama obavlja i papa testove, a ginekologu se ide ako nešto nije u redu. Na pregled kod svog liječnika se, dodaje Sanja, redovito čeka par dana i uvijek se treba naručiti. Pacijent koji ne dođe u zakazani termin i ne otkaže ga najmanje 24 sata ranije plaća punu cijenu pregleda.

A što u hitnim slučajevima?

- Na više lokacija u gradu postoje dežurne hitne ambulante. Ondje imaju i par kreveta za blaže traume, a ako liječnik procijeni da stanje zahtijeva hospitalizaciju, pacijent se šalje u bolnicu. Naravno, ako je stanje ozbiljno, osoba može odmah pozvati hitnu pomoć i preskočiti hitnu ambulantu. A i taj pregled ili zahvat u hitnoj dežurnoj ambulanti se plaća, ali se, recimo, kod ozljede na radu iznos refundira. Suprug se nedavno posjekao na poslu i šivanje je morao platiti 500 kruna, ali su mu poslije refundirali i to, i trošak taksija koji ga je prevezao u ambulantu - kaže Sanja.

Da se odmaknemo od zdravstva, pitam kakva je atmosfera na poslu, kako su je prihvatili norveške kolegice i kolege?

"U principu dobro. Kada sam došla u Oslo bila sam spremna na činjenicu da su Norvežani zatvoreni prema strancima, ali su, kao što sam već i rekla, zapravo otvoreniji nego što sam mislila".

Redovito se, primjerice, na poslu slave rođendani, a u kafić zajedno izlaze jednom mjesečno na dan isplate plaće, što je u Norveškoj običaj. Oni to zovu Lonningspills (složenica od riječi plaća i piće).

- Bude zabavno, ali, na žalost, još uvijek ne mogu u potpunosti sudjelovati u njihovim šalama. Moj norveški je dobar, ali ipak manjkav za takve neformalne razgovore. Jer dok ja smislim neku dobru bazu na norveškom, razgovor je već otišao u drugom smjeru - iskrena je Sanja.

A koje se teme, inače, vrte među Norvežanima? O politici, očekivano, ne pričaju, a Sanja kaže da, barem za sada, ljude iz njezina okruženja ne brine ni cijena nafte. Te su teme, koliko vidi iz medija, aktualne na zapadnoj obali države, gdje je je pad cijena izazvao val otkaza, i to u pravilu visokoobrazovanih ljudi.

- Oko mene ljudi uglavnom razgovaraju o djeci, o kupovini i uređenju stana, i naravno, o tome koje sportske aktivnosti planiraju za vikend. Ljeti šetaju, a zimi uglavnom idu na nordijsko skijanje. Pa kada na pitanje što planiraju dobijem ležeran odgovor da će odraditi turu od 30 kilometara bude mi neugodno reći da sam se ja za vikend malo odmarala, pa izašla na kavu i onda opet malo ljenčarila... I nisu aktivni samo vikendom, radnim danom pješače ili voze bicikl, nije mi uopće problem hodati sat vremena do posla. A dobro je što je takav stav poticajan i za nas došljake - sa smiješkom mi priča prijateljica.

Znaju se, ipak, i Norvežani izležavati. Čim na proljeće izbiju prve zrake sunca skidaju se u donje rublje ili kupaće kostime i sunčaju u parkovima, na balkonima ili u vrtovima. Uvjerili smo se i mi, u nedjelju smo s domaćinima otišli na piknik u jedan od parkova, i bili jedini koji su tražili mjesto u hladu. Norvežani su se na suncu izležavali satima, bez straha od štetnog UV zračenja.

Onome tko ranije nije bio u Skandinaviji, zanimljivo je i to što na prozorima stanova i kuća nemaju rolete. Imaju tek neprozirne zavjese koje spuštaju kako bi se u proljeće i ljeto zaštitili od dnevnog svjetla u noćne sate. Tako da kada šetate gradom možete ih vidjeti kako sjede za kuhinjskom stolom i jedu ili kako se odmaraju na kauču i gledaju TV.

- Ali, Norvežani ne gledaju u tuđe prozore jer ih nije briga šta drugi rade, a nije ih briga ni ako ih netko drugi gleda - objašnjava mi prijateljica.

Skromnost iznad svega

Kad smo već kod prozora i stanova, valja navesti i da su cijene nekretnina u Oslu, kao jednom od najskupljih gradova u svijetu, vrlo visoke. Ali su kamate male, za stambene kredite iznose 1,99 posto, pa Norvežani kupuju. A koliko sam uspjela vidjeti u tjedan dana boravka, u Oslu ima prekrasnih stambenih lokacija. Grad, zapravo, nema posebnih atrakcija, poput primjerice Pariza ili Londona, ali je lijep, miran i ugodan.

Na prvu me oduševio Akerbrygge, kvart uz luku, u blizini Gradske vijećnice, s modernom arhitekturom.
- Nisi ti ni luda, tu su stanovi iznimno skupi, koliko znam zgrade imaju i bazene na vrhu. Evo, slučajno smo doznali kako je nedavno jedan od poznatijih norveških brodara tu kupio stančinu od čak 1187 kvadrata za nevjerojatnih 236 milijuna kruna – komentirala je Sanja moju oduševljenost Akerbryggeom.

Nisam se, pri tome, zamarala analizom kako se taj podatak uklapa u činjenicu da se Norvežani, u pravilu, ne razmeću bogatstvom... Radije sam uživala u pogledu, i kuglici sladoleda od 35 kruna (28 kuna!). Otprilike toliko u Oslu dođe i kava s mlijekom ili cappuccino, dok su, s druge strane, ulaznice u Operu prilično jeftine - cijena se kreće od 80 kruna (64 kune) nadalje. Tako da baš svatko može uživati u operi ili baletu, jedino se, kaže mi Sanja, karte moraju dosta ranije rezervirati.

Zgrada Opere također je jedno od velebnih zdanja moderne arhitekture, po kojoj je Oslo poznat u svijetu, a za ljubitelje Jo Nesboa (među koje se i ja ubrajam) zanimljiv je podatak da je zgrada izgrađena na mjestu nekadašnjeg okupljališta narkomana, kojeg spominje u "Spasitelju".

Na kraju mogu samo reći da smo u tih tjedan dana boravka istinski uživali i da, od kada smo se vratili, na posao, naravno, idem pješice...

Stažistica za 16.000 kuna

Sanja sada, na stažu, mjesečno dobiva oko 20 tisuća kruna (16 tisuća kuna), što zapravo iznosi 80 posto plaće jer 20 posto odlazi na troškove edukacije. Stoga se nada da će uskoro, kada završi stažiranje, naći i stalan posao, gdje bi joj i plaća bila veća.

- Početnik fizioterapeut mjesečno dobiva oko 24 tisuće kruna. To je iznos bez poreznih olakšica, a raste kada osoba, primjerice, dobije dijete ili digne kredit za stan, kao i s godinama staža. Bruto godišnji iznos za fizioterapeute u javnim ustanovama kreće se od 370 od 500 tisuća kruna, a kod privatnika su plaće veće.

Usporedbe radi, godišnja plaća u ugostiteljstvu iznosi 350 tisuća kruna bruto, a u naftnoj i plinskoj industriji 800 tisuća – kaže mi Sanja, čiji suprug trenutno zarađuje malo više od nje.

Žive u stanu od 36 kvadrata čiju najamninu plaćaju 8 tisuća kruna, što je prilično povoljno. Prosječna najamnina stana od 40-ak kvadrata u Oslu iznosi 11 tisuća kruna.

Rade sve do 75. godine

Norvežani ostvaruju punu penziju sa 67 godina života, ali mogu nastaviti raditi i nakon toga, sve do 75 godina, s tim da se iznos mirovine znatnije povećava ako na poslu ostanu nakon 70. rođendana. A s obzirom da su dogovječni i vitalni veliki broj ih i ne odlazi u mirovinu dok ne napuni 70.

- Sa mnom je radila patronažna medicinska sestra od 72 godine, kojoj se nikako nije dalo u mirovinu. A radila je puno radno vrijeme, nije imala nikakvu poštedu zbog svojih godina – kaže mi Sanja.

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

Stari Komentari (1)

  • (Gost_1105)

    Neće načelnik gori, ne boj se.

    oko 2 godina prije
Komentiranje je moguće smo putem facebook komentara