Kad pišete o menadžerima, gotovo je neodvojivo poslovno od privatnoga. Pogotovo kod menadžera novijih generacija, koji su 24 sata dnevno "umreženi", pa čak i kad se kao odmaraju. Zagrepčanin na "privremenom radu" u Splitu Luka Diel-Zadro (26) jedan je od takvih.

U velikim proizvodnim halama u splitskoj Sjevernoj luci, koje su donedavno pripadale "Dalmacijavinu u stečaju", već se punih pet mjeseci ne može čuti buka strojeva i ona, radnicima tako draga, "glazba" koja nastaje kad staklene bočice udaraju jedna o drugu na linijama za punjenje pića. Prekinuti tu sablasnu tišinu zadatak je zbog kojega se Luka nedavno preselio u grad pod Marjanom. Njegov djed, Marinko Zadro, široj javnosti poznat kao većinski vlasnik šećerana u Virovitici i Županji, postavio ga je na čelo svoje tvrtke "Oštrc" koja je kupila imovinu splitske tvornice što je više od 20 godina vegetirala, ili točnije propadala pod državnim upravljanjem te mu je zadao cilj da stvori najvećeg proizvođača alkoholnih i bezalkoholnih pića u Hrvatskoj. Ni više ni manje. Hrvatski kralj šećera, koji se je cijelu karijeru bavio isključivo proizvodnjom, s ponosom je svog unuka predstavio novinarima prije dvadesetak dana. Splićankama nije promaknulo da je riječ o simpatičnom i naočitom mladiću, no morat ćemo ih u startu razočarati - Luka, istina, nije oženjen, ali je sretno zaljubljen već godinu i po dana. Zato se vratimo poslovnoj priči.

Ponovo pokretanje proizvodnje ne može se organizirati preko noći. Mladi direktor je morao prvo dogovoriti da Carinska uprava oslobodi strojeve i skladište alkoholnih pića koja su zapečaćena zbog carinskog duga bivšeg vlasnika. Sada dovodi strojare da osposobe predugo utihnule punionice vina i žestica. Tek tada na posao može vratiti dio radnika. Sve se to mora dogoditi što prije, jer treba stvoriti zalihe za sezonu koja je pred vratima, vratiti poznate brendove "Dalmacijavina" na police trgovina. "A to je najteži zadatak u ovoj industriji!", kazat će Luka Diel-Zadro. Kad sve to postigne, biti će ustvari - tek na početku puta koji vodi prema krajnjem cilju. Zbog pravosudnog otezanja s predajom imovine, nema dovoljno vremena da već za ovu sezonu realizira planove redizajniranja brendova i jačanja marketinga. To će, planira, provesti sljedeće godine.

Ako ste slučajno pomislili da je Luki jedina menadžerska preporuka ona koja proizlazi iz obiteljskog podrijetla, varate se. Koliko mu je biznis važan, pokazao je još kao 18-godišnjak, kad je zbog studija financija u Londonu odustao od skijaške karijere koja mu je bila prva ljubav. Njegova majka, inače trenerica skijanja, na skije ga je "stavila" kad je imao samo tri godine. S jedanaest je počeo profesionalnu karijeru i otad je nanizao više titula prvaka Hrvatske. Od trinaeste do punoljetnosti bio je član hrvatske skijaške reprezentacije. Sudjelovao je i na brojnim svjetskim natjecanjima. Između 200 i 250 dana godišnje bio je na pripremama u inozemstvu, a školske predmete je polagao preko ljeta. Nakon završene Sportske gimnazije, dobio je ponudu da studira na Sveučilištu u Salt Lake Cityju i da za njih skija. No, onda je odlučio promijeniti način života.

Vojnički režim

- Imao sam sreću da nikad nisam bio ozlijeđen, za razliku od mojih kolega, i bilo je samo pitanje dana kada će se to dogoditi. Također, nisam imao vremena za sve ono što se radi u mladim danima, ali sam se zato naučio redu, radu i disciplini, jer na skijanju je bilo kao u vojsci - priča nam Luka Diel-Zadro. Odlučio se za privatni Regent Business School u centru Londona, na kojem su uglavnom studenti iz inozemstva. Naglašava da je zahvaljujući tome ne samo naučio mnogo o različitim običajima, kulturama i vjerama nego je i stekao brojne prijatelje u poslovnim krugovima diljem svijeta.

- Imao sam super ocjene i odlično sam se snašao. To je za mene bio veliki izazov jer prvi put da zimi nisam bio na planinama, već sam svaki dan sjedio u klupi i slušao profesore - veli Diel-Zadro.

Završeni trogodišnji studij financija i iskustvo koje je dobio u obiteljskim tvornicama šećera omogućilo mu je da ga na praksu primi multinacionalna kompanija "ED&F Man" inače najveći svjetski trgovac šećera i kave. Tako je još godinu dana ostao u Londonu i stjecao neophodno radno iskustvo. Kaže da mu je najzanimljivije bilo raditi u njihovim financijama, a prošao je i u brodarski dio za prijevoz poljoprivrednih proizvoda, kao i prodajni odjel zadužen za 60 zemalja. Zatim su ga poslali u madridski ured koji je bio sjedište te tvrtke za Mediteran. Tada je, kaže, dosta pomogao svom djedu prodavajući šećer u Cipru, Malti, Španjolskoj i Francuskoj. Usavršavanje je trebao nastaviti u podružnici u Čileu, čija je industrija šećera najsličnija hrvatskoj, priča mladi poduzetnik. No, tada ga je milansko Sveučilište Bocconi primilo na magisterij iz korporativnih financija. Odlučio se za specijalizaciju i otišao u Italiju. Nakon šest godina i s magistarskom diplomom se vratio u Zagreb gdje je nastavio raditi u obiteljskoj "Viro grupi".

Nagađalo se o "ulasku" te grupacije u "Dalmacijavino u stečaju", no taman negdje u tom razdoblju, prije dvije godine, osjetno je pala cijena šećera pa su stale i spekulacije o investicijama. Luka objašnjava da je proizvodnja šećera u svijetu godinama premašivala potražnju, da su se zalihe napunile, dok potražnja raste najviše dva do tri posto godišnje. To je srušilo svjetsku cijenu šećera zbog čega se puno šećerana zatvorilo ili su bankrotirale. Kada se smanjila količina u skladištima na svjetskom tržištu, cijene su se stabilizirale, vremenom počele i rasti, a sada smo, kaže, u periodu pokretanja intenzivnije proizvodnje. Priznaje kako kupnja splitske tvornice pića, unatoč tome, nije bila u planu, iako se o tome dosta nagađalo, jer je "Viro Grupa" pomogla da se u stečaju "Dalmacijavina" pokrene proizvodnja. Dala je šećer i alkohol koji proizvodi, te je pomogla da posrnula tvrtka od Carinske uprave dobije trošarinski broj, kako bi uopće ponovno mogla proizvoditi alkoholna pića.

-Tu smo bili da pomognemo, a ne samo da kupimo - naglašava mladi poduzetnik. No, u veljači 2015. godine, djed Marinko je, usprkos protivljenju ostatka obitelji i bez njihovog znanja, uplatio milijun kuna jamčevine da bi sudjelovao za javnoj sudskoj dražbi za kupnju brendova, vinograda i nekretnina "Dalmacijavina u stečaju". Bio je jedini ponuditelj.


Luka Diel-Zadro

Čuđenje u svijetu

- Obitelj je uvijek zajednički donosila odluke, tri generacije se okupe za stolom i razgovaramo o poslu. Onda je djed, kako je ispričao, jedne večeri primio poziv Perice Mitrovića, stečajnog upravitelja "Dalmacijavina", s molbom da uplati jamčevinu. Djed nije želio dopustiti da "Dalmacijavino" propadne jer je to jedna od "institucija" u Hrvatskoj s kojom je surađivao od početka 1980-ih godina, kada je bio direktor šećerane u Srijemskoj Mitrovici i kada je šećer prvo slao u Split. Mi smo za to doznali iz novina, i svi smo ga pitali zašto sa 75 godina ulazi u takav posao - sjeća se razvoja događaja Diel-Zadro.

No, kako to kod nas već zna biti, postupak na sudu se otegao, prvo zbog iznenadne žalbe države čiji su predstavnici, iako su od početka u svemu sudjelovali, odjednom zaključili da su kupcu prodane i neke nekretnine čiji je stvarni vlasnik RH. Kada je ta zavrzlama napokon riješena, djed Marinko je digao kredit i uplatio 70,5 milijuna kuna kupovnine. I opet četiri mjeseca nije mogao preuzeti imovinu jer je sud nije odmah odbacio žalbu Andrije Klarića, inače bivšeg vlasnika posrnulog proizvođača voćnih sokova "Dona trgovina", koji je navodno zastupao tvrtku "Traubi Internation", iako ni on i američka kompanija uopće nisu sudjelovali u tom postupku, niti su dali ponudu za kupnju.

- Na studiju smo puno radili na stvarnim slučajevima, analizirali smo poslovanja velikih stranih firmi kako bismo upoznali njihov način rada i gdje su pogriješili. Uvijek smo to radili na uspješnim primjerima i nikad nismo ulazili u problematične firme i države. I onda sam došao ovdje i našao se u situaciji da 13 mjeseci ne možemo ući u tvrtku! Zatim i to da novac na računu suda stoji četiri mjeseca. Pričao sam to svojim prijateljima iz drugih zemalja i oni su bili vrlo iznenađeni da je takvo nešto uopće moguće. Pitali su me kako imamo strpljenja. Siguran sam da niti jedan strani investitor za to ne bi imao razumijevanja! - iskreno će Diel-Zadro.

Smatra da su druge države u kojima je radio puno pristupačnije za poduzetnike i da bi se u inozemstvu teško zbilo ono što se njima dogodilo s "Dalmacijavinom". Razmišlja da su možda drugdje ljudi više svjesni važnosti ekonomije i kako država funkcionira. Veli da se puno priča o poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj, no da su i dalje problemi zbog čestih promjena zakona i neučinkovite javne uprave.

- Na fakultetu smo 20 posto vremena proveli analizirajući planiranje i budžetiranje. No, kad nemate stabilan sustav i ako se svašta može promijeniti - PDV, carina, pravila vezane za alkohol..., onda je nemoguće planirati što će biti za pet godina! A stranim investitorima su ključni upravo stabilnost i planiranje, jer svojim šefovima moraju pokazati dugoročni plan kojeg je u Hrvatskoj vrlo teško napraviti - priča direktor "Oštrca".

- Kada u inozemstvu vide da se investira, zna se da će doći i nova radna mjesta i da će država više dobiti od toga kroz poreze i prireze. Tog poduzetnika se gleda kao partnera i želi mu se izaći u susret. Ovdje nitko ne pita kako se proces ulaganja može olakšati, a ako ti bude teško, svi dignu ruke od tebe - priča nam Luka.
Svjestan je loše slike o poduzetnicima, koja je u Hrvatskoj nastala zbog kriminala u privatizaciji 90-ih godina i zbog brojnih stečajeva koji su se pokazali kao put bez povratka, no vjeruje da se s pozitivnim primjerima i s dolaskom nove generacije poduzetnika i ta slika s vremenom može promijeniti. Naglašava da je njegova obitelj šećeranu u Virovitici od države kupila nakon prvog privatizacijskog vala, tek 2002. godine, što nema veze s privatizacijom u kojoj se "kupovalo za kunu". Investirali su u pogone te uz nastavak prodaje na domaćem tržištu, krenuli s izvozom, pokazavši da mogu biti konkurentni na puno većem tržištu. Nije puno prošlo, bilo je to 2008. godine, i "Viro grupa" je došla do razine da je mogla kupiti Sladoranu u Županji. Tako su stvorili ozbiljnu i veliku šećernu grupaciju... Sladak neki biznis, reklo bi se.


Država za zabavu, još ne i za posao

- U Londonu se za Hrvatsku zna prvenstveno po prirodnim ljepotama - priča nam Luka, predviđajući da će za nekoliko godina Britanci ovdje biti najbrojniji turisti. Kaže da mladi Britanci dolaze zbog glazbenih festivala na Jadranu, a "ovdje vole potrošiti novac jer mi je jeftino i vole našu gastronomiju". Vrlo dobro zna kako u našoj državi nema toliko uspješnih priča, no ističe da je Mate Rimac "jako poznat baš u Engleskoj, gdje luduju za automobilima i tradicionalno imaju jaku industriju", veli naš sugovornik. Dodaje da je nažalost malo uspješnih poslovnih priča iz Hrvatske. Ipak, nada se da će i Britanci koji dolaze u Hrvatsku početi razmišljati i o poslovnim prilikama, a ne samo o zabavi.


Nismo došli zbog hotela!

Na često pitanje Splićana, zašto je punjenje popularnog "Pipija", nakon četiri desetljeća, prebačeno u drugu državu, dakle, doslovno preko granice, u Grude, odgovara poslovnom pragmatikom - tamo imaju modernu liniju koju dijele s tvrtkom koja ondje puni Oranginu, Limonu, te Spezi, njemački sok koji je mješavina tri četvrtine Fante, jedne četvrtine Cole, a može se naći u ponudi dalmatinskih kafića.
- Orangina je licencija Schweppesa i tamo je sve po striktnim pravilima, uhodano i puno je stručnih ljudi s iskustvom sa sokovima zbog čega se ne moramo brinuti o profesionalizmu. Ta linija je savršena, Pipi tamo zaslužuje biti - kaže Luka Diel-Zadro.
Dnevno će se moći napuniti i do 200 tisuća boca.Većina će se distribuirati preko Splita po Dalmaciji, dok će dio ostati u Hercegovini gdje se prošle godine prodalo 15 posto ukupne količine tog popularnog soka.
Pojašnjava planove za zemljište u Sjevernu luci koje graniči s područjem gdje Lučka uprava Split želi izgraditi luku za međunarodni promet:
- Što će jednog dana biti na 56 tisuća kvadrata zemljišta koje tamo imamo, nije na nama, to će ovisiti o potrebama grada. Moja obitelj je oduvijek u proizvodnji i turizam nam nikada nije bio interesantna grana. No, pokraj sadašnje tvornice je more, a Split turistički raste 20 posto godišnje. Zbog toga bi se grad ovdje mogao širiti u turističkom dijelu. Tu se ne vidimo, već bismo voljeli to dati u ruke nekome tko se bavi turizmom! Mi ćemo se usmjeriti na proizvodnju i prodavati što više proizvoda upravo tim turistima koji će ovdje doći. Odluka o prenamjeni zemljišta će doći za dvije godine, kada tvrtku dovedemo na zdrave noge i nakon što punionice vina i jakih alkoholnih pića prebacimo u Drniš gdje ćemo izgraditi novu modernu vinariju - najavljuje naš sugovornik.

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

Stari Komentari (1)

  • (Gost_214)

    Jak je koliko i financjeri samo zapanti jedno:nestane li pipija nestat ce i tebe!

    oko 2 godina prije
Komentiranje je moguće smo putem facebook komentara