hren
 

'Nekoć smo imali i higijeničara u razredu koji je pregledavao ruke učenicima i bilježio imaju li svi uredno podrezane i čiste nokte i peru li svi ruke. Danas toga nema. Danas već i prvašice dolaze s nalakiranim noktima u školu.'

Škola za život nije nešto novo. Ona je, zapravo, nekoć davno, u neka dobra stara vremena, zaista postojala i bila je čak vrlo efikasna. Generacije djece, danas odraslih ljudi, išli su u školu za život, a da to nisu ni znali jer se to tako nije zvalo. Možda danas, uspoređujući današnje školovanje s nekadašnjim i shvate da su se zapravo prije trideset i više godina školovali 'za život'.

Domaćinstvo

Nekoć davno imali smo u osnovnim školama nastavni predmet zvan Domaćinstvo. Učilo se na njemu šivati, krojiti, učilo se o vrstama tkanina, o njihovom pranju, održavanju. Čak smo i palili komadiće tkanina kako bismo znali odrediti kojeg su sastava i saznali kako gore kako  bismo spriječili eventualni požar. Pa smo naučili da pamuk i prirodne tkanine gore kao papir, a da se umjetne tkanine skupljaju u kuglicu i ne gore baš najbolje.

Učili smo i slagati boje, koja boja se s kojom slaže, kako se ne bismo kasnije odijevali kao papagaji na godišnjem.

Na domaćinstvu sam iskrojila prema kroju i sašila, na šivaćoj mašini, sve s patent zatvaračem, jednu haljinu. U osnovnoj školi, da. Učili smo na satovima prišivati dugmad. I dan danas znam što sam tada naučila. Ako si htio dobiti ocjenu odličan, dugme je trebalo biti tako prišiveno da svi ubodi iglom budu na jednom mjestu.
Učilo se vesti. Vezli su se ukrasni tabletići, jednostavnim bodovima, udijevao se konac u iglu, zabavljalo se na tim satovima domaćinstva.  

Učilo se i propisno parati zašiveno. Porubljivati ručno. Tako da se šavovi ne vide. I dan danas sve to sama znam napraviti. Kao i mnogi drugi koji su imali domaćinstvo. To znaju, a da se ni ne sjećaju kada i gdje su to sve naučili.

Nakon tkanina, šivanja, vezenja i prišivanja patent zatvarača i dugmadi, na red je bilo došlo i kuhanje na nastavi domaćinstva. Pekle su se palačinke, kuhala se riža, puding, pripremala  jaja na tisuću i jedan način. Svatko je imao priliku probati pripremiti neko jednostavno jelo. Smjelo se boraviti u školskoj kuhinji i kuhati. Slagali su se jelovnici, učilo se o namirnicama i njihovim nutritivnim i kalorijskim vrijednostima.

To je bilo domaćinstvo. Najkorisniji nastavni predmet ikada.  Bezbroj se korisnih stvari za život na tom nastavnom predmetu naučilo, stekle su se vještine kojima i dan danas, pod starije dane, baratamo.

Tehnički odgoj

Nekoć se tehnička kultura zvala Tehnički odgoj i imala je satnicu tri sata tjedno. Veći dio te satnice bio je praktičan rad. Pililo se, kuckalo, rezalo, bušilo. Danas dijete izađe iz osnovne škole, a ne zna čekić u ruci držati. Tuče njime kao da vadi vruće njoke iz lonca. Ima jedan sat Tehničke kulture tjedno. Teoriju uglavnom.

Radili smo u toj našoj 'školi za život' kućice za ptice, makete školskog dvorišta (tko se sjeća grmlja izrezanog od spužvica?), ukrasne noćne svjetiljke kojima smo sami radili jednostavan strujni krug, učili smo kako promijeniti utičnicu ili sklopku, na foto – grupi smo izrađivali crno - bijele fotografije. Na tehničkom odgoju rastavljali smo stare kućanske aparate kako bismo  vidjeli kako i od čega su sastavljeni, učili smo raditi sitne popravke.

Vjerojatne se svi stariji sjećaju naših pilica s tehničkog i toga kako su često pucale, a bila ih je prava muka zamijeniti. Danas učenici dobiju poluproizvode koje samo trebaju zalijepiti i sastaviti. A za pola toga što smo mi nekad radili danas bi trebala tisuću i jedna suglasnost roditelja.

Akcije NNNI i Prva pomoć

Na akcijama 'Ništa nas ne smije iznenaditi' učili smo rukovati vatrogasnim aparatima i gasiti požar. Učili smo se orijentirati u prirodi, ali ne u učionici već vani, na terenu. I ne, roditelji tada nisu trebali potpisivati ikakve suglasnosti da nas nastavnici izvedu van iz škole i uče.

Na prvoj pomoći učili smo osnove iste. Previjali smo i 'obrađivali' povrede, učili kako reanimirati osobu (imali smo u školi  lutku kojoj smo morali upuhavati zrak i masirati srce), učili smo u koji položaj treba postaviti unesrećenoga. Najgori dio te 'škole za život' bio je natrag  uredno smotati sve zavoje i pripremiti ih za drugi put nakon što smo pola razreda zamotali.

Danas se prva pomoć uči kao izvannastavna aktivnost i to ne svugdje, a većina se djece i odraslih s prvom pomoći susretne tek pri eventualnom polaganju vozačkog ispita.

I druge stvari

Sjećam se kao da je jučer bilo kada je naša nastavnica iz Biologije na sat donijela iz ribarnice šarana pa smo ga zajedno secirali i uživo učili o njegovom tijelu. Na žalost, nismo tog šarana na kraju pojeli, ali zato i dan danas znam istoga očistiti i sve njegove unutarnje organe imenovati. A bilo je to prije jedno četrdeset godina.

Nekoć smo imali i higijeničara u razredu koji je pregledavao ruke učenicima i bilježio imaju li svi uredno podrezane i čiste nokte i peru li svi ruke. Danas toga nema. Danas već i prvašice dolaze s nalakiranim noktima u školu.

Vodili smo precizne i uredne kalendare prirode. Sami. Danas zadaš djetetu da vodi kalendar prirode, a onda dobiješ ili kalendar koji je izradio roditelj ili nepotpuni i nekvalitetan kalendar prirode jer dijete na njega zaboravi pa ga ne radi redovno.
I onda neka netko kaže da nekad nije bilo Škole za život

Nekad je zaista škola bila za život. Svi znamo u što se pretvorila. Ali ne znamo u što će se sad, pompozno najavljivana i reklamirana pretvoriti.

Vrijeme će pokazati. Frontalno.

Izvor: varazdinski.rtl.hr


KOMENTARI: