hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
„Mama, obećaj mi da  nećeš brzo umrijeti!“- rekao mi je sin kad je imao 5 godina i izgubio djeda. U suzama, suočen s gubitkom nekoga koga je volio. Kad si dijete takve su stvari naoko apstraktne, ali dječjem srcu itekako pojmljive u smislu da nekog više nema. Nema ga da bi ih grlili, ljubili, da bi puhali zajedno svjećice na torti i sakupljali fotografije s godinama kako se podiže centimetar na drvenom dovratku vrata. 

Nisam mu to mogla obećati, naravno. Ono što obećala jesam je to da ću dati sve od sebe da budem tu što duže i da nam vrijeme koje imamo bude puno ljubavi, istine  i podrške prema svemu što jesmo.

Ovih dana divan osobenjak, Domagoj Jakopović Ribafish provodi projekt od kojeg zastaje dah. Domagoj je izgubio sina od 12 godina. Internet igrica otela se kontroli, bez potpunog nadzora, zavela mladi i nezreo um.  Kažu da nisu sigurni je li se radilo o neuspjeloj psini iz igrice ili je jednostavno htio završiti igru. Djetinjstvo tek 12 godina staro pronađeno je obješeno u sobi.

Dok je taj dječak još hodao našom stvarnošću sa svojim ocem je volio obilaziti otoke. Prošli su ih 8 od zamišljenih 50. Ribafish  danas pliva RokOtok rutu i odlučio je plivanjem spojiti svih 50 otoka jer je tako obećao sinu. Od boli je izgradio predivnu misiju na kojoj priča djeci i roditeljima o važnosti kvalitetno provedenog vremena.  O opasnostima koje vrebaju iz  krađe vremena koje dozvolimo da nam ga ukradu smetnje trenutaka punjenih na struju. O važnosti gledanja u oči, osluškivanja i primjećivanja detalja u najdragocjenijim životima.

Vrijeme u kojem živimo neminovno donosi promjene. Robovi smo tehnologije sa svih strana. Dostupni, uvježbanih prstiju što klize nehajno po ekranima. Pretražujemo, klikamo, lajkamo, googlamo uz kave. Imamo profile na društvenim mrežama, komuniciramo mailovima….i ok. Novo vrijeme, novi načini. Ali, na kakve je postavke postavljeno djetinjstvo naše djece? Kakav software smo im instalirali u dane?
Ne možemo uspoređivati prije i sada, jer nije prirodno i čemu uopće. Ali, djeca rade što djeca vide. Uvijek je tako bilo i biti će.

Roditelji su nakačeni na virtualne svjetove. Na imitacije života plasirane kroz filtere.  Na filtrirane slike po fejsu, instagramu, twitteru. Roditelji su ti koji su omogućili da djeca imaju prije polaska u školu mobitel, play station, tablet i laptop. Roditelji su pokvarili stvar. Djeca rade što djeca vide. I sve se tako lako otme kontroli.

I ne treba djeci banalizirati krhkost života. Itekako je važno objasniti im razlike između igrice i stvarnosti. Nema u stvarnosti tipke „refresh“. Kad te nema onda te nema. Tu nije mjesto laganju ni bajkama.

Svetost djetinjstva najprije ćemo poremetiti lažima i svojim izuzimanjem iz njega. Nedostajanjem.
Jednom su samo djeca. Za tren sve to prođe i evo ih ispred nas dame u haljinama i štiklama, mlada gospoda sa prvim brkovima i dubokim glasom.
Ne možemo im obećati koliko ćemo im biti tu. Ali dok smo tu- dajmo da nas imaju.

Koja im najdraža boja?
Najveći strah?
Simpatija?
Najdraži film?
Gdje najviše žele otputovati?
S kim sjede u klupama?
Čega se srame?
Čime se ponose?

Mame, tate, djedovi i bake, tete, strine, ujaci….neće djeca pamtiti kune za rođendane, skupe poklone. Pamtit će ono najsvetije što im možete dati. Vaše vrijeme. Da ste uključeni u njihove živote dok je sve drugo u tim trenutcima isključeno. Zajedničke razgovore, kupanja, šetnje. Učenja i spoznaje. Priče iz vašeg djetinjstva da znaju kako je netko prije njih već prošao slične probleme i preživio. Pamtit će osjećaje samopouzdanja koje im utkate u krila za let. Poljupce, zagrljaje….nevidljive tetovaže po duši.
Pamtit će trenutke koje stvorite zajedno. U njima je ljubav kojom se tako olako hvalimo kao da znamo o čemu govorimo.


KOMENTARI: