hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
- Kako to misliš da je nema više?
- Nema je. Nema je za zanavik - reče i rasplače se poput djeteta kakvog se sjećam dok smo se igrale kao djevojčice praveći kolače od blata u poklopcima Kraš Ekspresa crvenijim od makova po livadama.

Djevojčica u nama nikad sasvim ne odraste. Ostanu živi snovi i nadanja, želje spremljene po spomenarima, zaključane ključevima koji odolijevaju vremenu i borama što se neprimjetno nasele na naša lica. Ostane živa potreba za majčinim poljupcima, raščešljavanjem uvojaka baš njenom rukom  i mirisu kolača nedjeljom. Potreba da nam prijateljica primjeti haljinu i novu olovku koju krasi gumica s mirisom jagode na vrhu. Potreba da čujemo glasove koji nas pečatiraju kako vrijedimo i kako smo nasušna potreba svijetu baš takvi kakvi jesmo.

- Nema je za zanavik  – reče mi moja prijateljica  koja je silno voljela  majku, ali joj za života to nikada nije rekla. Bilo je to nešto tako podrazumijevajuće i neizrečeno. Svaka se njihova tišina tih riječi načekala.

Majka joj je bila divna žena. Poštena, vrijedna, jedna od onih koje nikad ne miruju i stalno nešto rade  u kući ili oko nje. Ona koja plaća račune, kuha svaki dan bar jedan obrok, pere i pegla, pazi da u frižideru ničega ne nedostaje.  Nije bila mazilica, ljubilica, pravilica frizura i od onih koje s kćeri idu u kupovinu odjeće i make upa. Nije bila majka prijateljica u smislu da su zajedno išle po kavama, izlazile u nekakav društveni život ili dijelile tajne o prvim simpatijama. Ali je bila od onih uz koje ti zapravo ništa ne fali, osim da možda svoju majku kao ženu potpuno upoznaš.
Ispale iz potpuno različitih svjetova da se sudare kao želja i ostvarenje u toploj utrobi.

Iznenada je riječ koja zavrišti šokom. Pozitivnim ili negativnim. U apsurdu običnih dana navrati Veliki da nas podsjeti koliko smo mali i koliko malo vremena za druge šanse imamo. Teta Marta je pala u vrtu berući prve dozrele rajčice ovog ljeta, dok su joj plahte plesale polako na vrućem povjetarcu na početku ovog ljeta.
Razmišljala je ujutro sigurna sam o trivijalnim stvarima.  Sigurna u korake i sutradan.

-   -   -   -   -   -   -

Ostala je djevojčica od 43 godine. Potpuno razbacana u odraslom tijelu žene. Ostala je djevojčica koja je silno voljela majku, ali joj to nikada nije rekla.

Nije znala kako bi, ni kako bi majka na te riječi reagirala. Priča mi kako se uvijek bojala da neće biti primjereno hrabra , jaka, dovoljna. Sramežljiva pred silinom emocija koje su u njoj ključale. Neizrečene su riječi najteže. Blatne kaljuže zalijepljene po duši. I sva ta očekivanja…..ah….dovraga s njima!
Zagrlite dok vas ima. Recite. Vrištite. Osjetite miris kose kad ih stisnete među ruke onako jake, slabe, prevoljene. Ako iza nas ostanu šutnje i upitnici što smo cijeloga života radili?

Pričajte djeci tko ste i što sanjate. Što ste htjeli, a možda niste smjeli. Što planirate. Pitajte ih što ne valja, što bi kod vas mijenjali. O čemu sanjaju i kako se vide kad dosegnu potpunu visinu. Pitajte ih boje li se ičega, pričajte im čega ste se vi bojali i kako ste se nosili s tim.
Recite im dok vas ima. To „volim te“ ide s dušom kud god krenula. Da ne zaglave svemiri u međuprostoru suludih čekanja na to zrno….to malo zrno priznanja naših ljubavi. Recite naglas, preplašite ptice na tren, presložite zvijezde, neka se razlije iznenađenje voljenim licima.
Jedno „volim te“ poskida terete, daruje oproste.

Ne znamo kad će dozrjeti rajčice u vrtu po posljednji put, a plahte na vrućem povjetarcu prestati plesati od umora.


KOMENTARI: