hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Leilani je imala  svega kilogram i sitno kad se rodila. Bilo je to u jedno od onih proljeća u kojima izgleda  kao da ništa ne može poći po zlu.

Nakitili su je raznim dijagnozama odmah u startu. Umjesto imena dobila je šifre. Sve toplo od svijeta što je dočekalo, bile su majčine ruke.  I suze slane, tople od bola. Šifra straha nije imala broj, ali je bila najjača od svih. Probijala je drhtave nijanse kroz svaki šapat doktora i zvižduk respiratora. Plač je značio radost, život i pobjedu u prvom poluvremenu.

Zvjezde se ponekad dogovore tako, da odigraju partiju s najboljima. Dozvole  ljepoti zavladati  i ostanu kao promatrači, uživajući u pogledu šanse koja raste u čudo.

Vrijeme juri, bez obzira kakva su proljeća. Vječiti sprinter, neumorni  atleta. Naučila je živjeti. Jesti i pjevati. Naučila je govoriti slatkoćom djeteta i mudrošću starice. Prohodala nikad nije.

Nosila je  ožiljke  poput bisera, hrabro i ponosno. Zamišljala  kako bi lijepo bilo šetati. Potrčati za leptirom. Kako bi lijepo bilo pasti i oderati koljena u igri s prijateljicama. Sanjala je budna kroz paučinu dana koji prolaze i toliko je malo htjela.

Kad je krenula u školu zrak su obojile  teške emocije. Uspoređivanje s vršnjacima, prva ljubav u izvjesnog Peru koji je trčao i ptice prestižući. Poneko izrugivanje tankim nogama i savijenim leđima, zaboljeli su više od ijednog zahvata.

A onda se dogodilo nešto što je i danas vjerujem, jedina snaga koja drži ovaj svijet živim.

Kad nastupi proljeće, oboja sve što možemo strpati pod imenice posebnim sjajem. Prste i oči koje spuštamo pred svime što ne želimo gledati. Bogatstvom topline u neizrecivim nijansama. Pa tako i ljudske duše.

Marko je  dečko koji se borio s disleksijom i slabim vidom. Nosio je naočale od najranijeg djetinjstva, jako je  volio knjige, prezirao nogomet  pa samim time i nije baš bio omiljen u muškom društvu. Pod stablom kestena  volio je razgovarati s Leilani za vrijeme velikog odmora dok su išli u školu. Bio je prijatelj, pokretač i snaga djevojčici  umornoj od ljudskog nerazumijevanja.

Pronašli su se u klimavom momentu svojih života, po bojama duše i snazi koja ih krasi tjelesnim teškoćama usprkos.

Ovog proljeća, jurim na neko predavanje prema Spinutu i u parku Emanuela Vidovića ugledam dva poznata lica. Ona sjedi u svojim kolicima, kose vezane u dugu pletenicu što joj se prelijeva niz leđa, prelijepa, sa suncem u očima. On odrastao, 20-ak godina, sjedi na klupi pored nje smijući se nečemu što mu je pričala. Prišla sam im i rekla kako sam sretna da ih vidim zajedno, da su ostali prijatelji sve te godine. Ispričali su mi da studiraju na istom fakultetu, uživaju u parkovima, diskutiraju o pročitanim knjigama.  Nije ih obeshrabrio svijet. Odraslost donese ponešto prihvaćanja i svijesti da nismo ono što drugi u nama vide, nego smo veliki toliko koliko u sebe duboko možemo pogledati bez da zaboli.

Marko se nasmijao srcem i očima u isti tren i reče mi: „ Pišemo knjigu zajedno. O borbi s predrasudama, onako surovoj ali  bez mišića, o ljubavi i prijateljstvu, o ljudima poput nas.“

A Leilani stavivši svoju ruku preko njegove, doda: „Život je piše, mi samo tipkamo o tome kako sva snaga ovog svijeta  ponekad stane u svega kilogram i sitno.“


KOMENTARI: