hren
 

SPOMENIK DEPONIRAN NA OTPADU
Kada je prije nekoliko mjeseci s Trga hrvatske mladeži u Kaštel Lukšiću privremeno uklonjen spomenik Palim borcima, kao novinarka Portala grada Kaštela pratila sam taj događaj, a nedavno i bila most u komunikaciji o sudbini spomenika, između čitatelja i nadležnih. Fotografija koju sam u petak dobila od jednog čitatelja navela me da napišem javno pismo gradonačelniku, nepopularan korak, ali na koji sam se odluičila ne kao novinarka, nego stanovnica Kaštela.

- Poštovani Gradonačelniče! Obraćam Vam se ovim otvorenim pismom jer Vašim dosadašnjim radom pokazali ste da ste često glas razuma u ponekad učmalim strukturama kaštelanske gradske vlasti. Kao osobi za koju smatram da zbog svoje mladosti i kršćanskog odgoja znate razliku između ideologije i kulture. I njihovu povezanost.

Osoba sam koja svakodnevno radi s vijestima iz našeg grada.  Iz tog razloga pratim što se događa i sa spomenicima i kulturnom baštinom, od onih iz „stoljeća sedmog.“ do  današnjih. Tako sam popratila i uklanjanje spomenika Palim borcima u Kaštel Lukšiću.
Na Portalu grada Kaštela prije nekoliko tjedana, na upit čitatelja, objavila sam o sudbini spomenika odgovor iz Gradske uprave, citiram: Spomenik će bit vraćen vrlo skoro jer tražimo najbolje riješenje statike spomenika zbog toga što mu je tijekom vremena, zbog vlage i hrđe, propao armirni klin koji je spomenik držao za nekadašnju betonsku  podlogu.
Ovaj odgovor malo me je razočarao jer nije mi bilo jasno zbog čega se već pet mjeseci nije našlo rješenje? Vremenski uvjeti? Nedostatak stručnog kadra? Nedostatak ideje?
Ako u Gradu nema nikoga tko bi to riješio, postoje stručnjaci za spomenike, stručnjaci za graditeljstvo, sve se to moglo već urediti i spomenik postaviti gdje je određeno.

A onda prije nekoliko dana od poznanika, ujedno i čitatelja, SMS-om dobijem fotografiju deponiranog spomenika.
Ostanem zgrožena. Prisjetim se naslova u Slobodnoj Dalmaciji, ponovo citiram: Ovaj spomenik partizanima nisu srušili vandali, nego radnici: malo će ga ušminkati i preseliti na novo mjesto.

Nisu ga srušili vandali, ali gledajući ovu fotografiju, kao da jesu. Zašto? Zato jer je bačen na deponij građevinskog i drvnog otpada. Zato jer se do traženja najboljeg rješenja, po njemu baca otpad. Jer će neki radnik taj otpad zgrnuti bagerom. Onda će ošteti spomenik. A onda će netko u vlasti izjaviti za novine da je spomenik oštećen i treba vremena da se popravi. I onda će se nadati da ćemo zaboraviti na njega. Ako ne zaboravimo potrošiti ćemo vrijedan novac iz budžeta na popravak. Mnogo je toga što bih mogla nabrojiti.

Netko će reći da u vrijeme kada ljudi čekaju pitku vodu i kanalizaciju spomenici kao ovaj nisu bitni. Bitni su Gradonačelniče. Dio su naše povijesti. Time su i dio naše budućnosti.
Jednog dana iz Irske će se vratiti naši potomci. Makar se nadam. Ogorčeni što su morali napustiti kućni prag možda uklone spomenik prvom predsjedniku. Spomenik na koji smo svi ponosni. Sutra njihova djeca možda pod utjecajem neke druge vjere na otpad budu „deponirali“ kipove iz naših crkava. Zato je ovaj spomenik jednako spomenik prošlosti i budućnosti. Spomenik razumu, toleranciji. Bitan spomenik.

Neću Vam sada pisati što trebate uraditi. Dovoljno ste razumni da sami odlučite. I ne samo što ćete uraditi sa spomenikom, već i na koji način probuditi svijest ljudi i raditi na promjeni odnosa prema kulturi. Jer ovaj spomenik je dio kulture ovog grada!


KOMENTARI: