hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Emocije su ono što jesmo, što nas čini ljudima i ono od čega je satkana savjest. Svi ste čuli za inkluziju. Za ravnopravnost u školovanju djece s teškoćama pri redovnim školama ako stručne službe procijene da tome tako može biti. Apsolutno je potrebno raditi testiranja, kako zbog djece bez teškoća, tako i zbog onih s teškoćama da bi ona bila na dobrobit svih.  Inkluzija je provodi već dugi niz godina, o uspješnosti mogu posvjedočiti i sama jer godinama radim taj posao. Napredak koji djeca ostvare u socijalizaciji, grafomotorici te ogroman kognitivni napredak je neopisiv riječima.

Djeca su  djeci, u ovom slučaju, ruke vodilje.

Jedni od drugih najviše nauče, gledajući se i ogledajući u postupcima onoga do sebe. Zrcaljenje svih težina i lakoća s kojima su suočeni.

Rekla mi je jednom prilikom gospođa cijepljena od svake empatičnosti kako je lako raditi moj posao pomoćnika u nastavi jer „oni ionako nemaju osjećaje i ništa ne shvaćaju!“
U tom trenu sam se osjećala kao da je svakom djetetu, svim njihovim roditeljima i onima koji ih vole i vide cijelima (jer cijeli jesu!) opalila takav udarac. Onaj sirovi, neuki, nezreli i sramotan.
Ostala sam bez riječi, a poželjela sam joj ispričati toliko predivnih priča iz prve ruke koje bi joj servirale suprotnost svega što je izgovorila.

Dijete s kojim trenutno radim, sada je trećaš. Kada je krenuo u prvi razred jedva bi podignuo pogled, nije komunicirao s vršnjacima, nije podnosio nikakav dodir.

Prije nekog vremena došla sam na nastavu. Na ruci sam imala doslovno točkastu ogrebotinu, jedva vidljivu okom. On je to primijetio, odjurio do mog ormara, izvadio selotejp i uzeo komadić papira da me previje. Trebala sam to držati cijeli dan jer „me voli“ kaže.

Kad saznamo da je netko iz razreda bolestan i nema ga dugo u školi, u njegovim očima su suze.
Kad se ne vidimo neko vrijeme, zbog praznika ili bolesti, drži me čvrsto za ruku i ne pušta, spajajući svoje čelo s mojim da mu čujem misli.
Kad mi želi nešto jako važno reći gleda me u oči. Kratko, ali u oči. Dijete iz spektra autizma.
Kad nešto ne razumije pokazuje ljutnju dok ne nađemo pravu cesticu do njegovih misli koja će ga dovesti tamo gdje treba.

Danas se igra s vršnjacima, Na svoj način ali se igra. Skakuće kad je jako sretan, ljulja se kad je  zabrinut, trlja prstiće kad je uplašen. Svaku svoju emociju koju možda ne zna verbalizirati itekako iskazuje.

Svoju želju da ga se vidi, čuje i poštuje pogotovo.

Da, dobro je rekla gospođa cijepljena od svake empatije, lako je raditi moj posao. Zato što ga neizrecivo volim. Zato što svaki dan shvaćam koliko je naoko zdravih ljudi u teškoćama koje su si sami stvorili.  Lako je jer unatoč 2000 kn mjesečno imam bogatstvo koje banke ne prihvaćaju, ne služi mi za kupovinu. To je bogatstvo dar da vidim. Da govorim i za one koji to ne mogu sami. Da se borim i podignem glas kad treba. Da uputim neuke i osvijestim sve spavače koji generaliziraju i svrstavaju djecu pod „one koji ionako ništa ne osjećaju i ne shvaćaju“.

Djeca s teškoćama su samo djeca. Baš kao vaše dijete ili bilo koje dijete na vašem putu.  Cjelovita bića s dušom i srcem u grudima. Ponekad je njihov vrisak najveća sreća koju će vam pokazati. Ponekad je njihova šutnja zlato u kojoj se spajaju neki važni neuroni.

Oni su tu. Među nama. Sa svim svojim emocijama. A emocije su ono što jesmo, što nas čini ljudima.

Budimo ljudi jedni drugima.

21.03.Svjetski je dan osoba sa Down sindromom. Podržimo ih simboličnom gestom oblačenja različitih čarapa na taj dan. Zavrnimo nogavice i budimo upadljivi. Osjetimo poglede na sebi….bar na taj dan, možda malo više shvatimo kako se oni osjećaju svaki dan. Možda naučimo napokon jedni druge gledati u oči i djela koja nas predstavljaju, bez da si brojimo kromosome.


KOMENTARI: