hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Da smo zamišljeni biti različitima srca bi nam bila posvuda. Ne bi kucala baš ondje, na istom mjestu u svim tijelima. Ne bi baš taj ritam bio potvrda života u nama, osjet postojanja koje volimo čuti kad naslonimo glavu na voljene grudi. Da smo zamišljeni biti podijeljeni  možda bi dolazili na svijet sa utisnutim pečatima. Možda bi svijet imao uglove za grupiranje po krvnim stanicama. Ali u svima nama teku iste crvene rijeke. Tople još od Boga, od majke. Crveno čudo šansi za učiniti nešto dobro dok smo tu. Čudesne rijeke topline bez kojih života nema.

Da smo zamišljeni biti različitima ne bi svi prvo učili hodati, govoriti i pri tom dok učimo tražili neku ruku kojoj vjerujemo da nas ohrabri i pridrži. Da nas sačuva od posljedica strašnog pada. Jer padovi bole bez obzira na kojoj si polutki  Zemlje pao.

Ne bi svi imali sol u suzama koje nas jednako peku. Suze nemaju boju i iz istih mjesta poteku. Da isperu boli, olakšaju težine, da objasne ponekad sve ono što riječi ne mogu.

Nismo se došli dijeliti.

Kad čujem  ili čitam otrovne komentare na temu ljevičara i desničara srce mi se kida. Pa podjele na sjever  i jug, na boje kože, nacionalnosti, vjerska opredjeljenja. Zamislite koliko jadan i slab čovjek mora biti kad se svrstava pod grupaciju, bilo koju, izuzevši se pritom iz one najveće grupe-biti čovjek! Tko ti brani pripadati ikome, ičemu - ako te to veseli? Zašto pri tom treba pljuvati po svemu onome što nema isti pečat, boju, grb? Zašto ljude to toliko smeta? Tko ih je time zaveo? Čini mi se da se lakše upakirati pod nešto naoko veće od nas samih i pustiti odgovornost za sve postupke i nereagiranja na ime nečeg što nije čovjek. Pod instituciju, religiju, stranku...

Kako smo se tako pogubili?

Da smo zamišljeni biti različitima ne bi u svima nama vrištala želja za bar još jedan dan. Za dodirom, ljubavlju, osjećaju da si nekome bitan. Ne bi se pitali kamo idemo nakon ovog života i tko smo zapravo mi.

Ne bi voljeli svoje dijete više od vlastitog daha. Ne bi postojale težnje ni strahovi - a svaka ih je duša puna jer duša boju nema. Ne bi se tješili molitvama za najbliže, tugovali kad se nekome koga smo voljeli prekine topla rijeka i ode u nepovrat. Svi smo jednako sebični u tim nedostajanjima. Svi bi još malo... još samo koji dan, jer nešto još nismo rekli, oprostili, dopustili.

Svi smo samo ljudi ispod kože.

Da smo zamišljeni biti različitima ispod kože bi nam kolale gliste, leptiri, trave ili korovi. Srca bi nam bila bombe, novogodišnji vatromet, vatreni plamičci ili anakonde u grudima... Možda bi neki gledali prstima a dodirivali očima, oni drugi noktima, treći koljenom... Možda bi trčali samo  mislima, reproducirali se pukom željom jer nam se hoće...

Ali nismo.

Zamišljeni smo ljudima. I u kojeg god Velikog vjerovali, išli ili ne išli u crkve i hramove.... koje god da je boja tvoje kože i onih oko tebe.... koje god stranke da si član ili nisi nijedne - budi čovjek!

Jedino zato si tu. I jedino zbog toga ćeš jednog dana miran otići. Kad presuši topla rijeka u tvojim venama, a uspomena na tebe ostane topla zanavik.


KOMENTARI: