hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Svašta se danas podvali pod ljubav. Kao da je ona imenica posebnog roda koja sve trpi i ispašta za tolika kriva uvjerenja. Ne znam jesu li je još prvi ljudi počeli raščlanjivati na molekule kao mi danas, ono što je sigurno da ljubav oduvijek jednostavno jest vjetar življenja, smisao različitosti u istima.

Svašta se danas podvali pod ljubav.
Hrpa stvari, modnih dodataka što s mirisom života veze nemaju. Skupa odjeća, parfemi, kičasti buketi, ruže isključivo za Valentiovo i večere da se vidi kolika je ljubav među dvoje vas. Instagram izjave ljubavi, društvene mreže nahranjene mekinjama osobnih užasa. Onih užasa  kojima se tješimo kako će filter toliko toga uljepšati. Učiniti stvarnim. Filterima koji nas dijele od nas samih i svih neimenovanih stanica od kojih smo mi -mi.

Svašta se danas podvali pod ljubav.
Često čujem onu:“ Ah...danas se za najmanju glupost razvode. Najlakše se razvest.“ Kako sam ja uvjerenja da se puno teže vezati nego razvezati, nisam se složila s ovom tezom. Više sam sklona vjerovanju da su se ljudi prestali skrivati iza zakona države, Boga, koga god  i shvatili da konce svojih života koliko toliko ipak imaju u svojim rukama. Koliko samo ljudi poznajem koji su otišli s ovog svijeta nezadovoljni i prazni života kojeg su živjeli. Namazilo ih batinama umjesto poljupcima, ispunile šutnje tolike godine njihovih života.
Je li vrijedilo spremiti glazbu svojih čežnji i snova  u nečije tišine, samo da selo ne priča? Životi za dušmane.  Je li vrijedilo i vrijedi li vrisak u četiri zida od kojeg si s vremenom nijem jer te se ne čuje i ne vidi, a ti bisere rasipaš da mrakove rasvijetliš slijepima.
Kamo sreće da je svaki brak promišljeni savez u kojem razum i kroz srce vidi.

Svašta se danas podvali pod ljubav.
Sporazumi s očekivanjima, sve propisane norme kad je vrijeme za voljeti, kakvog, kakvu i koliko. Upakirane sebičnosti i osobna Biblija pravila kako te treba voljeti netko tvoj. Popunjavanje rupa po duši koje nosimo iz djetinjstva jer  nas možda djed nije volio ili majka dovoljno tješila kad su napadale zvijeri ispod kreveta. Možda nas je otac doživljavao prozirnima i nebitnom stavkom na svom putu. Nezgodom. Možda ne znamo od koga smo ni zašto smo, pa se cijelog života hranimo pretjerivanjem u potrebama da rupe nekim popunimo, ostavši njih siti a sebe gladni zauvijek .
Sindromi nevidljivih koje ljubav nije pronašla.

Svašta se danas podvali pod ljubav.
Sporazumi i uvjerenja što to točno jest. Točno znaš što očekuješ da trebaš dobiti da bi dao i tu u startu izgubiš. Jer ništa se s ljubavi ne treba. Ljubav se živi. Diše. Ništa se u njoj naoko ne vidi.
Kad pogledam odnose onih koji su zaista sretni u svojim simbiozama-bilo bračnim, prijateljskim, partnerskim- pomislim koliko je tu oluja prošlo da bi im nebo razvedrilo. Koliko je u prsima  preživljenih odlazaka, dolazaka, pms-ova, minusa na tekućem računu, bolešćina i praznih ruku dok su skupa čekali nešto čega nema i nikad neće doći. Koliko je tu usklađenog disanja i prosutih riječi, smisleno i s razlogom pa bar da dan podijele. Hrpa slova među njima poput najfinije čipke izvezena, samo njima znana a drugima neprevedena.

Svašta se danas podvali pod ljubav....ali ljubav najmanje.
Ona iskonska potreba u nama.....nekoga voljeti.


KOMENTARI: