hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Jedno od onih jutara kad se nebo ljubi s morem u savršenom miru. Utihne vjetar, šapuću i galebovi, ništa ne remeti savršeni sklad. Naoko dan kao i svaki drugi ali kalendar tvrdi drugačije.  Ljudi su proglasili neke dane svetijima od drugih, tome je tako i ne treba proturiječiti tradiciji i ljepotama nekog naroda.

Svetog jutra o kojem vam želim pričati prosula se ispred mene  ova mala priča koju želim s vama podijeliti.  Djed od nekih sedamdesetak godina, pretpostavit ću, drži za ruku unuka od možda pet. Idu lagano ispred mene, s noge na nogu obazireći se na nebo i zrak, sunce i ptice.....uvlačeći život u nosnice. Pretpostavljam da ne bi čula o čemu su razgovarali da djed nije malo glasnije govorio i unuk toliko ushićeno postavljao pitanja, skakučući pritom i zastajkujući svako malo diveći se usput bilo čemu, nevezano za temu o kojoj su govorili.

Unuk je nabrajao djedu sve što želi za Božić, koje će kolače jesti, gdje je susjed Miro napucao loptu, kako mu je sestra izbalila igračku Spidermana  kojeg je dobio od sv. Nikole  i kako  je „ljut ka' pas“. Pričao mu je o City centru i nekoj igraonici  a djed ga je gledao kao da priča japanski, od srca se smijao ne ispuštajući mu ruku iz svoje.  Taj zagrljaj dlanova iz kojeg su čitljivi svi razlozi i opravdanja za pričanje ikakvih priča prikovali su me u trenutak stvarnosti koja mi je servirana pred nosom.  Spomenik životu, testament za neko sutra koje se šulja i neprimjetno primiče.

-A ti dida? Šta bi ti za Božić tija, a?

„Samo još koji Božić s tobom, oko moje. Da još malo gledan kako ti ruke rastu.“

Unuk se nasmijao, onako kako se samo djeca smijati znaju  i nastavio o igračkama.

Ja sam ubrzala korak i ponijela sliku ruke u ruci dalje u dan.

Kako se i za dana koji su posebni u kalendaru kotrlja život i događaju se nepredvidive situacije, ja sam svoj Božić  provela na hitnoj pomoći. Čekajući infuziju primjetim suze u očima medicinske sestre. Od maske preko lica jedino oči sam joj vidjela. Upitam je kako je....pa mi ispriča kako je ostavila muža u gripi doma i malo dijete s njim, i sama se ne osjeća najbolje ali nema je tko zamijeniti na Božić. Suza u njenim očima bila je zvijezda u Božićnoj noći. Ona koja ne bira kome će sjati, nego sjaji ondje gdje je nebom prosuta te noći.

Nakon par minuta doveli su jednog djeda. Visoki tlak i bol u glavi. Smješten je u prostoriju do mene i samo sam mu ruku vidjela iza paravana. Staru i umornu, naboranu i grubu od rada.

-Dobro je, barba. Bit ćete dobro. Živjet ćete. Što ste mi se tako prestrašili? -čujem doktora kako mu govori.

„A dite moje, zamisli da in sad partin na Božić. Još bi se jedan put ubija. Sve mogu podnit ali da mi dica plaču zbog mene- ne mogu. “- reče djed i nasmije se od srca.

Otpustili su me brzo. Dan koji me tjelesno iscrpio ali duhovno nahranio jedan je od ljepših Božića kojim sam blagoslovljena. Malo brutalnija spoznaja kako tradicija nije skrivena u sarmi, francuskoj salati i kolačima već u onim momentima koji te prodrmaju do esencije onoga što jesi. Tradicija u dobroti i nesebičnosti  djeda, one sestre sa hitne  i onog barbe koji se nije bojao otići Velikome nego rasplakati djecu.

U ovoj ludoj noći ispred nas želim vam da zagrlite sve one za koje vam je važno disati. Da se sjetite kako u momentima kad se sve oko vas naoko raspada netko daje sve od sebe da sastavi svoj,a možda i tvoj  komadić svemira. Kako su suze ponekad zvijezde a ne čista bol. Kako nam je važno trajati jer toliko toga još želimo učiniti dobro. Želim vam da sve ono što vam je teško ostavite  u ovoj i odete lakši u Novu. Da oprostite, prigrlite i potrudite se vidjeti sva ta čuda svuda oko nas. 

Jer svuda su....svuda su.....

Sretna Nova godina! Neka vam je mirna rijeka koja vas samo dobrom vodi.


KOMENTARI: