PRIČA O CANTADORI
„Misli su mi retro. Stil života i način na koji volim. Retro. Volim knjige, pisma, pišem drvenim olovkama, obožavam romantične filmove, ispijanje čaja pod dekicom i lijepe manire. Volim kad su žene žene. Dame. Volim otmjenost i u revolucijama. Ne volim nepotrebno psovanje i sirovost. Ne volim preglasno. Ništa. 

Volim haljine, pečenje domaćih keksića, foto albume...(da, još uvijek razvijam fotografije.)
Volim kad se poštuju stariji i djeca... i sve ono između. 
Volim lijepe riječi, komplimente i pridržavanje vrata.
Ne volim kafiće, zadimljene prostore i nesuvisle razgovore. Ispraznost u bilo čemu. 
Volim stare rukopise, crno bijele filmove i pjesme Armstronga, Fitzgerald, Sinatre... 
Retro.
Sve mi je retro. 
Pa opet...dobro se osjećam u vremenu koje živim. 
Nema ni vrijeme više kud, pa se samo oko sebe vrti i prilagodi se i neprilagođenima.“

Tako je na svom Facebook profilu o sebi napisala Nataša. Naša Kaštelanka, kolumnistica, spisateljica, umjetnica, majka, supruga i dobra duša koja svakim svojim danom nastoji oko sebe širiti pozitivu,

Kaže kako Ima skoro 41 godinu, iako se ni približno ne osjeća tako. Najčešće se osjeća kao da ima 110  s obzirom na sve što je prošla u životu i totalno se ne uklapa u ovo vrijeme, veli, a ponekad, kao da ima tek 15. Pogotovo kad se ufura u film da stigne još prekorojiti svijet po svoju. I kad je sa s djecom.

Nataša se rodila u Splitu.  Cijeli svoj život živi u Kaštelima. Odrasla je u Gomilici u ono vrijeme dok su se djeca još igrala na ulici, krali susjedove smokve i bojali se autoriteta. Znate ono, kad bi vas samo pogledali strogo, a vi protrnete od srama da ti ne kažu doma. Kaže kako je guštala biti dijete. Dijete raslo u ljubavi, povjerenju i pravu na drugačijost u svakom smislu. Imala je pravo na mišljenje u svom domu, uvijek. Pravo na izričaj koji joj je najbliži, pravo na pitanja i odgovore.

Neke važne stvari

-Sjećam se mirisa nadolazećih podijela iz doba malo kasnijeg djetinjstva. Mislim da je to zauvijek probudilo bunt u meni. Netoleranciju na svako etiketiranje, prozivanje onog što ne razumijemo i ne držimo za „svoje“. Ne volim podijele na vaše i naše, ove i one. Ili si čovjek ili nisi, jednostavnije ne može – kazuje nam Nataša.

Sve je to vodilo izboru posla kojeg radi, knjiga i kolumni koje piše, jer pero je jako oružje.

-Zazirem od nasilja, bilo koje vrste nasilja i svakog govora mržnje. Od prvih školskih zadaćnica postala sam svjesna koliko rečenice diraju i prenose poruke bez povišenog tona. Kad si okružen knjigama od malih nogu, svjesan si tolikih svjetova koji postoje uz onaj tvoj koji ti je serviran. Postaneš budan i ne mogu te zavarati klauni s tv-a. „Funkcioneri“. 
Zaraziš se znatiželjom i nesprestano si gladan novih informacija.
Imala sam nekih 9 godina kad mi je otac čitao pjesmu Lalai Bao, B.Čopića.  Sagu o životu djevojčice koju su ubili u Senegalu jer je bila crna. Za ideologiju koju su propagirali „funkcioneri“, najopasnija vrsta koja hoda zemljom.   Oblikuje te to. Ne možeš šutjeti na nijedno upiranje prstom prema nedužnim stvorenjima, veli nam Nata.

Srednja škola i profesionalni angažman

Srednju školu završila je „štreberski“, s odličnim, u Splitu. Zaljubila se. Čekala je da završi rat i da se počne baviti psihologijom i knjževnošću. Borba s „nekim tamo“ tumorima malo je usporila ali sve je stigla. Nešto kasnije nego je planirala, ali stigla je sve – jer sve se može!

Danas je suradnik u odgojno obrazovnom procesu, pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama. Neopisivo voli svoj posao. Radi već nekoliko godina u Osnovnoj školi Bijaći i operira u mikro svemiru osvještavajući i sebe i djecu o ljepoti u različitostima. -Kad vam dijete koje je u spektru autizma pokloni pogled u oči i drži vas za ruku, to nema cijenu. To su sudari u svemiru na dnevnoj bazi od čega se rađaju nove zvijezde. Neopisivo, kazuje nam Nataša.

Završila je i za  praktičara neuro lingvističkog programiranja, grana psihologije koja je nenametljiva i suludo lijepa u svojoj jednostavnosti. Članica je CAP  tima Hrvatske, tima koji radi na spriječavanju vršnjačkog nasilja. Uči i educira se stalno jer svakim danom nanovo spoznajem o „koliko toga pojma nema“.

O pisanju

-Pišem oduvijek. Otkad pamtim. Ozbiljnije unatrag par godina. Društvene mreže izvrsna su platforma za ljude poput mene koji baš ne pohode razvikana  događanja i ne vole gužve, laktarenje i graktanje u masi.  Retro sam tip zaljubljen u dekicu, čaj i knjige. I u ljubav....u ljubav najviše.
Pišem i kao kolumnist na Portalu grada Kaštela, te na portalu Roditelji.hr.
Baš su te kolumne bile odskočna daska za prvu zbirku proznih tekstova „Zagrebi sivu“, objavljenu u izdanju izdavača Redak d.o.o. iz Splita. Prvo izdanje rasprodano je meni nevjerojatnom brzinom. Zašto je nisam objavila prije? Zato jer sam se stalno pitala tko će uopće čitati sve to? Eto, demantirali su moj kukavičluk i poklonili mi mišiće  da malo više vjerujem u snagu svoje riječi, skromna je Nata.

Nešto kasnije izašla je slikovnica „Krijesnica koja se zove baš kao ti“ u izdanju Mind Ability-a iz Zagreba. Slikovnica koja je polučila ogroman uspjeh u svega nekoliko mjeseci.
Svi smo malo drugačiji nakon čitanja Krijesnice. 
Na promocijama koje održava po cijeloj Hrvatskoj dobiva reakcije od kojih redovito plače od ganuća. Djeca joj šalju crteže i ideje, roditelji šapnu „hvala“. Priča se sad već čita i kao lektira u pojedinim školama, a sve bolje opremljene knjižnice imaju je na svojim policama.

-Zašto sam je napisala, pitaju me često djeca....zato što se sjećam kako je biti dijete. Zato što znam kako je kad se osjećaš mali a znaš  da si velik mislima i idejama. Zato što želim da djeca znaju da su oni ti koji mogu popraviti ovaj svijet, priča nam Nata.

Kaže kako općenito piše iz zapravo sebičnih razloga. Da popravi sebe, bar malo u odnosu na onu jučer. Da bude Roku bolja mama, mužu  bolja žena. Roditeljima bolja kći, bolja sestra, teta, prijateljica. Da se podsjeti opet i opet kako smo mali i kako sa svakim novim danom dobijemo šansu za reorganizaciju sustava. -Netko viče, netko se ljuti, urla...netko volontira, pjeva, pleše....ja pišem. Ako nekome moje riječi poprave dan ili probude neko dobro u njima ja sam darovana najvećom nagradom na svijetu.

Malo o predstavi, malo o budućnosti

U suradnji sa Kaštelanskim kazalištem i  režiji Siniše Novkovića iz GKM-a napravljena je i predstava po motivima slikovnice koja je napunila kazalište, a znamo koliko je to u Kaštelima nažalost rijetko i teško. -To je zasluga entuzijazma i upornog radom jedne Ane i njenog tima, dodaje nataša.

-A na čemu sad radim? Spremam priču koja će biti bajkovito informativna slikovnica o naljepšem gradu na svijetu. Ma kakvom Splitu.....o Kaštelima. Još malo i ugledat će svjetlo dana  na radost svih Kaštelana i njihovih gostiju kojih je sve više.
Isto tako radim i na priči za nešto stariju djecu, ali ne smijem odavati detalje jer sam obavezna ugovorom još neko vrijeme šutjeti o tome, veli.

-Što još? Pomalo slikam, kao hobist ništa specijalno ali me opušta. Držim kreativne radionice za djecu, asistiram u maloj grupi Čakavaca sa divnom Katjom na kojoj guštamo s djecom. Ali najprije i prije svega što sam ti nabrojala sam majka i obična obiteljska žena koja obožava svoje mušketire, voli pašticadu i njoke i ne voli peglat. Eto, to sam ti ja. Cirkus! – kazuje na kraju Nataša.


KOMENTARI: