hren
 

IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME          
Jasno se sjećam prvog dana škole.  Suknjice koju sam nosila, Margite s kojom sam razmijenila prve riječi. Sjećam se svoje prve pernice, Ivane sitne  sa kosom boje sunca i Nje…

Moja učiteljica je  to zvanje odabrala zato što je to njezina priroda. Da poučava i odgaja, da bude podrška  s dovoljno topline sa svaku dušu od nas 32 koliko nas je krenulo u prvi D. Ili je zvanje odabralo nju. Sjećam se jasno njene tamne kose i tamnih očiju. Ništa to nije smetalo svjetlu da dopre do nas.  Tamnokosa, tamnooka, imena Zlata.

Kad dijete krene u školu po prvi put, strpa u torbu sva očekivanja koja je upio  iz bajki i crtanih filmova. Sve one naputke obitelji, susjeda i onih koju školu već pohode. Svatko iz svoje kože i ovisno o vidljivosti vlastitog obzora. 

Miris knjiga, papira i korica, drvenih bojica ostane zaglavljen  zauvijek u nama. Miris  koji vraća u bezbrižnost vremena dok se dan krojio po broju osmijeha i satima u igri. I taj pogled prve učiteljice koja te smjestila u dušu zauvijek.

Moja Zlata.

Bila sam odličan učenik. Voljela sam školu i vrijeme u njoj nisam smatrala izgubljenim. Pamtim lijepe trenutke, druženja, lekcije o ljudskosti najviše. Ruganja određenih skupina  djevojčici koja je živjela u podrumu bez prozora. Sjećam se djece čiji su roditelji radili u Njemačkoj pa su nas druge mamili gumenim bombonima u vrijeme Božića kad su se roditelji vraćali doma te im kilom gumenih bombona pokušavali nadoknaditi sva maženja pred spavanac ušuškanac.  Što zna dijete gdje je sreća. Strpa je u vrećicu  bombona samo  da mu zavide na nečem čega nema.

Pamtim one koji su voljeli na najjače, s prvim prištićima na čelu i razvrstanim paperjem gdje će jednom biti brkovi. Izlete, predstave, nastupe na kojima bi tražila roditeljski pogled da mi potvrdi je li sve to bilo dobro. Zaboravila bi tekst ponekad-pa improvizirala, ispala mi je papučica dok sam plesala u predstavi s folklorom…. ništa za to, samo pleši - ponavljam si. Riječi kojima je izvlačila ono najbolje u nama, naša Zlata.

Rekla mi je, sa mojih nepunih devet godina da pišem kao da anđeli sviraju nebom. Da diram u dušu svojim sastavima i da ću uspjeti po sebi skrojiti svijet. Emocijama i namjerom da popravim sivo i dodam ono svoje šašavo, istom lakoćom kojom sam bez problema još u trećem razredu nosila kravate umjesto remena i muške košulje kao haljine.

Rekla mi je da vrijedim sa svakom točkicom u šarenicama, da budem odvažna i da sve to mogu.  A ja bi se zasramila, jer kako ću to ja. U to vrijeme razmišljala sam da ću pjevati i plesati, snimati filmove i putovati Svemirom vozeći zvijezde. Razmišljala sam o svemu i ni o čemu kao okviru stvarnosti  koja me čeka.

Zaboravila sam jednom domaći rad (sigurno i više puta, ali ovaj pamtim),  a ona me pitala jesam li zaboravila biti pristojna i nasmijati se barem jednom toga dana. Kad sam rekla kako nisam, nasmiješila mi se riječima: „Onda se ništa u svijetu nije poremetilo. Uradit ćeš domaći za sutra.“

Pamtim te kalupe bez ograničenja koji su me oblikovali oslobađajući me.

Na dan mog vjenčanja kad je obred završio i ljubili me brojni čestitari, iz gomile ljudi proviri tamnokosa, tamnooka  s orhidejom u ruci i osmjehom samo za mene. Samo me poljubila, zagrlila i ispratila u neki novi dio života. I otišla dalje u svoj dan kao da se ništa baš posebno dogodilo nije, ali meni su stanice presložene opet tom njenom gestom u novu spoznaju ljudskosti u anđelima.

Danas je predstava po mojoj slikovnici igrana u malom kazalištu. Sjedila sam u publici , netko me potapša nježno po ramenu. Okrenem se , a iza mene buket ruža u rukama moje zlatne tamnooke, tamnokose. Vidjela me , kaže, na televiziji nekidan i potražila gdje me može naći. Našla me.

Nije vrijeme spona među ljudima. Nisu daljine ni datumi ono što nas dijeli. Samo nedostatak volje i hrpa zaborava što nas zarobi i zamagli bitnost bitka kao takvog.

Danas kad i sama sjedim sa 20 malih i najvećih ljudi u učionici, dopuštam samo srcu da iz mene progovara. Ne želim im ostaviti gorčinu s kojom će pamtiti naše dane.  Želim biti zlato u njihovim sjećanjima. Ona koja je vidjela sve ono što jesu tako životno nespretni a ljubavlju prespretni.  

Kako se to složi u životu. Da ti život daruje prilike i podsjetnike tko si i zašto si uopće tu. Što držiš za sveto bez da ti itko kaže da sveto jest.

Trenutno radim sa trećašima kao pomoćnik u nastavi djeci sa teškoćama. Prošle godine, u jednom od onih dana kad se kiša i vjetar natječu tko je jači došao je i on u školu. Mokrih nogu i tenisica  iz kojih se slijevala voda. Kako smo taj dan imali tjelesnu kulturu sjetile smo se učiteljica i ja da ima tenisice za  dvoranu pa da skine te mokre. Ali čarape su bile natopljene. Nisam previše razmišljala, otrčala sam u dućan do naše škole i kupila mu čarape. Prve s reda, nikakve kvalitete, od svega par kuna. Samo da noge budu suhe. Sve mokro stavili smo sušiti po radijatorima i nastavili svoj radni dan. Zaboravila bih ovaj događaj vjerojatno, ali….

Na kraju prvog polugodišta dječak je odselio u drugi grad i više ga nisam vidjela.  Prije nekoliko tjedana dobila sam ogromnu čokoladu s pismom koje me rasplakalo, i porukom  na kraju  „Hvala vam za suhe nogice“. Između ostalog u pismu je pisalo kako taj dječak od tad uvijek u školskoj torbi nosi još jedne čarape ako slučajno nekome pokisnu noge.

To je od mene, uz moje roditelje, napravila moja Zlata. Tako nas je učila. Da je važno biti čovjek i popraviti anomalije dana ako se dogode.

Bez previše razmišljanja vidjeti boje u svima. I pomoći. Pomoći! Ostati čovjek uvijek i sa svima.

Moja učiteljica zove se Zlata. Još uvijek radi u osnovnoj školi i pronosi ljubav. I još uvijek zna na koji datum sam rođena. I vidi  to isto zlato u mom sinu, reče mi na predstavi. Pomilovala ga je po kosi, mog jedanaestogodišnjaka, uz riječi kako smo se zaslužili tako nježni.

A meni opet suza krenula, pa se sjetih poznatih riječi…“Dobro je Nataša, ništa se time nije poremetilo u svijetu.“  

Da je svakom djetetu jedna takva učiteljica ovaj svijet bi možda i postao onakav kakav je zamišljen biti.


KOMENTARI: