MOŽEMO LI BOLJE
Ovog ponedjeljka, u autobusu broj 37 koji prometuje na relaciji Split-Trogir, svjedočila sam nečemu što vam ne mogu prešutjeti i zbog reakcije Prometovih djelatnika sam ostala iznimno razočarana. Naime, autobus je oko 20 sati i 25 minuta (znači 5 minuta prije polaska) bio vidno pun, te sam bila primorana otići u stražnji dio autobusa. Na zadnjim sjedištima su sjedili srednjoškolci (njih sveukupno 15ak) koji su puštali glasnu glazbu, pritom ometajući ostale putnike.

Već vidno iznervirana, pomislila sam da to baš i nije u redu, no da bi stvar bila još gora, uzeli su cigarete te su ih zapalili i pušili u zatvorenom autobusu. Ljudi su se radoznalo okretali, gledali, promatrali, komentirali ali nitko se nije usudio reagirati i proturječiti maloljetnicima od 15-16 godina.

Potom, ulazi kontrolor karata na zadnja vrata i taman kad sam pomislila „super, evo odgovorne i starije osobe, on će reagirati, on će sigurno nešto poduzeti“, ali on nije napravio apsolutno ništa. Čak ih je pozdravio, nije im niti pregledao karte te se počeo kretati ka prednjem dijelu autobusa, nakon što je meni i ljudima oko mene pregledao karte.

Sada se ja pitam, tko je tu kriv? Zašto nitko nije reagirao? Ovakvo ponašanje je praktički dobilo „zeleno svjetlo“ i ni u čemu ih ništa ne sprječava da to naprave opet. Ovdje se ne radi o zapaljenoj cigareti, buci koju su radili. Ovdje se radi o poštovanju. O odgoju. O moralu.

Toliko me je sram sa svojih dvadeset i jednu godinu, što sam prisustvovala takvom nečemu. Kako se sam ja jedina mogla suprotstaviti čoporu maloljetnika, koji su jaki jedino kao kolektiv? Da sam mogla prići samo jednoj osobi i suočiti se s njom, uvjeravam vas da bi se situacija odvila potpuno drugačije.

Cijelo vrijeme sam ih promatrala, pokušavajući uspostaviti kontakt očima s bilo kim od njih, htjela sam da u mojim očima vide negodovanje, ljutnju i razočaranost. To mi je na kraju i pošlo za rukom. Jedna djevojka se okrenula ka meni dok je pušila cigaretu, to je trajalo svega par sekundi. U tih par sekundi u njoj sam vidjela strah i iskompleksiranost. Ako to ne napravi, kukavica je. Ako se ne ponaša kao oni i ne razmišlja kao oni, rugat će joj se. Odbacit će je.

Zašto se sramite sebe? Zašto pristajete na ono što ne želite raditi? Da se svidite kome? Ljudima koji ionako nisu vama slični, ljudima koji ionako osuđuju i podcjenjuju sve što se razlikuje od njih. Zato što su primitivni.

U današnjem svijetu tehnologije, interneta, brzog širenja informacija ljudi postaju upravo suprotno. I tko je tu kriv?

Pišem vam (Prometu op.a.) ovo u nadi da ćete nešto poduzeti idući put, a bit će ga sigurno. Današnje generacije su izgubljene, zbunjene. Treba im čvrsta ruka ne samo u obliku roditelja, nego i u obliku profesora, nadređene osobe, svih starijih i odgovornih ljudi u koje bi i oni sami jednog dana trebali izrasti.
Pišem vam ovo jer nisam mogla to ignorirati. Pišem Vam ovo jer još uvijek vjerujem da se u ovom dvadeset i prvom stoljeću, ipak krećemo prema naprijed.

Lijep pozdrav.

(čitateljica Portala – podaci poznati redakciji)


KOMENTARI: